Vrt je, poput čovjeka, mjesto susreta organske samoniklosti i kulturne uređenosti, susret ''prirode'' i ''društva''. Nedavno sam u jednoj raspravi i ovaj blog usporedio s vrtom: jer su tekstovi koji se tu nalaze niknuli neovisno o meni, a ipak, ja sam tu da im dam neko mjesto u vrtu, da ih podrežem najbolje što umijem, i pokažem svima koji navrate u vrt. Stoga, uz još jedan mali jubilej ovog bloga (stoti post), prigoda da vam opet svima poželim dobrodošlicu. :)
27.01.2007. (10:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Davore, hvala na dobrodošlici na tvoj okrugli, stoti post u kojem si nam brižnim izborom teme posvjestio da se razgovarajući u njemu nalazimo u Vrtu. Vrt je okrugao, a okruglo je ono o čemu najviše volim razgovarati. Ali da i nije tako u tvom se Vrtu ne bih osjećao kao stranac, već uvijek kao dragi gost. A kad bih bio i stranac, osjećao bih se zaštićenim jer u njemu, uvjeren sam, prebiva i Bog. Oni koji razgovaraju trebali bi ponekad promišljati o svom razgovoru, ali i o razgovoru kao razgovoru, i ne samo to, već i govoru naprosto, (dija)logosu koji bijaše u iskonu. Svega toga u ovih tvojih stotinu postova bijaše u izobilju. Ovo zadnje spomenuto, razgovor o govoru naprosto često se pojavljivalo kao tema podređena drugim temama, no ovdje, u stotom postu, je zavladalo. Za one koji se pitaju kakve veze ima vrt sa (dija)logosom koji bijaše u iskonu, dao bih, da me lakše mogu pratiti, kratki odgovor: Svijet koji je po dija(logosu) nastao svoju punu svrhu ostvaruje u vrtu u kojem se ljudi, Bog, sva bića i sve stvari međusobno jedni drugima daruju. U postu pod naslovom Opće? jedan komentator imenom Orao, dva put je nadletio nad ostale komentare, citirajući početak proslova Ivanovog evanđelja. Kao da je htio je iz nekog smrtnicima nedokučivog dvorca u kojem se bez uključivanja bilo koga o svima prosuđuje, izreći svoju a i Božju osudu nominalizma i materijalizma koji negira postojanje ideja stvari. Nitko se na zazvanog Boga i njegovog Orla nije osvrnuo. S pravom, jer Bog ne prebiva u nedostupnom Dvorcu već u Vrtu zajedno sa svojim stvorenjima, komunicirajući s njima. On upravo jest njihova komunikacija. U njemu, i samo u njemu bijaše, jest i bit će svjetlost, koja svijetli u ljudima i među ljudima, u stvarima i među stvarima, unutar i između svega što jest. U njemu, i samo u njemu se susrećemo sa sobom, sa drugima, sa Bogom. Karahasan kaže: „Jezik... kao idealno eksistirajući sistem koji postoji jedino kao svojina cijelog društva i koji moj govor, koliko on bio osebujan, ličan i izuzetan, objektivira i čini ''općerazumljivim''; ma kakav vrt ja napravio, ma koliko insistirao na ''originalnosti'' i svojeglavo gurao vrbe usred ružičnjaka, moj je vrt potekao iz rajskoga i svoje značenje stiče u odnosu prema njemu, što znači da su i njegova vrijednost (ili manjak vrijednosti) i njegov smisao ''društveno provjerljivi'' jer su određeni rajskim vrtom kao zajedničkim dobrom svih ljudi koji vjeruju u jednoga Boga (što će reći: koji govore jednim jezikom). Značenje moga vrta, kao i moga govora, interpersonalno je, ma kakvi oni bili i ma koliko se u njima izrazila moja neponovljiva i isključiva subjektivnost.“ Na jednom drugom eseju Knjige vrtova („Sarajevski park“) Karahasan se poziva na Majku Knjiga (Kuran XIII, 39). Ona nije napisana ni na jednom od ljudskih jezika koji trebaju foneme i glasove, morfološke i sintaksičke forme da bi formirali značenje. Ta Knjiga je napisana u Jeziku naprosto, u onome što bi se moglo označiti kao Jezik - po - sebi. Koliko možemo razumjeti tu Majku Knjiga, toliko smo jaki u izgradnji vrtova koji neće biti samo zatvoreni za sebe već otvoreni za Boga i za vrtove drugih. Komunikolozi upozoravaju da pravi problemi u koje upadamo nisu uvijek oni o kojima razgovaramo već način na koji o njima razgovaramo, duh u kojem razgovaramo. U njima je presudno da li jesmo ili nismo slobodni. Sloboda, kaže Karahasan, se ne dobiva po prirodi već je moguća samo u duhu, odnosno njegovoj svjetlosti. (Problematično je ono što kaže Rousseau na početku Društvenog ugovora: Svi se ljudi rađaju slobodni, ali su uvijek u okovima). Razgovor o razgovoru kao uzdizanje do duha može doprinijeti novom gledanju na probleme, na njihovo rasvjetljenje. Razgovarati na razini rasvjetljavanja znači razgovarati u vrtu koji nastaje upravo u tom razgovoru. Karahasan to zove uzdignućem do razine vrta: „Stvari su rječite i svijet nam govori, ako su uzdignuti do vrta, onako, kako smo možda i mi ljudi progovorili gradeći vrt.“ Trg, odnosno forum također je mjesto komunikacije. Ovdje komuniciraju znanstvenici. Tu su i oni koji proizvode i razmjenjuju materijalna dobra. Ta komunikacija ima svoju legitimnost. Ona je kao znanje koje ima svoju moć lišena svake transcendentalne svrhe i to ne bi smio biti problem. On nastaje kad ova moć uguši mudrost, kad se Vrtovi pretvaraju u trgove, a ono transcendentalno se povlači u nedokučive dvorce. Tada robujemo idolima trga (ali ne samo onima koje je ovim nazivom označio Francis Bacon). „Guramo“ riječi jedni drugima u usta kao što trgovci nasilno nude svoju robu uvjeravajući nas da nam je potrebna i da vrijedi više no što se od nas traži. Ne dodirujemo se više niti se privlačimo, već se guramo. Ne cijenimo se međusobno, već se ocjenjujemo.
28.01.2007. (20:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Još bih podsjetio da Karahasan u Knjizi vrtova slijedi uzorak Priča iz tisuću i jedne noći. Postoje četiri mjesta na kojima se rađa priča. To su Vrt, Trg, Put i Dvorac. Karahasan promišlja vrt unutar ovog četvorstva. U gornjem komentaru pokušao sam dohvatiti korelaciju sa Trgom i Dvorcem. Preostao mi je Put. U Pričama on je mjesto iskušenja koje povezuje Trg, Vrt i Dvorac. Želim ti tisuću i jedan post, što znači beskonačno mnogo. Neka vladaju Putem tako da ne padnu u profanost Trga, ili da ne odlete u nedodirljivost Dvorca. Neka ne kruže u izopačenom krugu već u spirali arabeske, stalno podržavajući život i njegovu svjetlost, donoseći ga u uvijek novim oblicima i motivima.
28.01.2007. (20:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, sjećanje naše duše na raj u kojem je boravila... Ponekad sebi kažem: to je arhetip. Ta slika u mojoj duši :) gdje obitavam sa svom veličanstvenom jednostavnošću življenja u svom vrtu. Svom malom čarobnom svijetu u kojem sadim patlidžan i rajčicu :) uređujem ružičnjak i provlačim prste kroz maslinove grane, spravljam masline u njihovom vlastitom soku, promišljam začine... :) Od ruzmarina i sunca tako je lako načiniti puteljak, načiniti hlad, sjenovito mjesto u podne s kojeg se rasprostire pogled na more i kada je more daleko... Sve što blista u prozorima miris je što sam ga pobacala u pregrštima iz ruke i ono je tako i niklo... Najčešće miriše na Mediteran i toplu smeđu boju zemlje, pletene košare u kojima se modri grožđe i dlan što ima istu toplotu kao i stol u vrtu na kojem odmaram ruku... Ponekad miriše na ona osamljena jezera s kojima se u duhu dodirnemo i opet raziđemo. Tu sam stavila malu vrtnu svjetiljku. :) Tu ponekad zastanem kao pred Nesaznatljivim, prije nego uđem u kuću i otvorim vrata terase što vode u vrt... Miris lavande s večeri ne dotiče nikad drugačije osim nježno... Taj vrt miluje kao baršun, svaku našu samoniklu zamisao.
:) sretan stoti post! :)
29.01.2007. (14:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Veličanstvena jednostavnost življenja u vrtu – to je sloboda koja je moguća samo u duhu. U duhu se vidi, u duhu se čuje. Ali viđeno i čuto nije sav duh. Ono što se samo vidi i čuje može zavarati. (Audiovizualni mediji nas zavaravaju jer nas svojim sjajem i bukom uvjeravaju da nam posreduju svu stvarnost. U snovima gledamo i slušamo, ali kad počinjemo mirisati, kušati i dodirivati već smo budni.) Duh prije svega miriše, uzima se dahom. On se može i kušati kao vino, kao masline. To je vino kakvo se nikad nije pilo (kao u Kani Galilejskoj) to je okus meda samotoka, Vivijana, to je okus tvojih maslina u vlastitom soku. Vrtom se kreće onaj tko može napraviti puteljak od ružmarina koji miriše i sunca koje svijetli i grije (ali u hladu da bi se iz tog sjenovitog mjesta na putu otvorio i prostro pogled na more koje se inače ne vidi jer je daleko). Mirisi dozivaju jedni druge kao u Baudelaireovim suglasjima. Ružmarinu se odaziva miris smeđe zemlje i grožđa koje se modri u pletenim posudama. Javlja se i miris topline dlana koji odgovara (koji je analogan, kako bi rekao Propheta Nemo) toplini stola u vrtu. Mirisi blistaju u prozorima (opet spajanje sa suncem i pogledom u daljinu), a sijačica (Vivijana) baca ih u pregrštima i da bi niknuli iz zemlje. I (za)misao niče iz zemlje, zato je samonikla. Takva (za)misao je vrtom milovana. Misao koja ima duha je nježna i dotiče tako da spaja i ponovo razdvaja ono što je pozvano da bude zajedno a istovremeno od toga slobodno. Mirisi dotiču nježno i spajaju udaljene duše poput osamljenih jezera. Zato Heraklit može reći da one u rajskom vrtu (hadu) mirišu. Noću vladaju snovi u kojima se samo gleda i sluša. Van smo svoga vrta, ali tu je vrtna svjetiljka. Mudre djevojke (Matej, 25, 1-13) čekaju svoga Nesaznatljivog zaručnika sa upaljenom svjetiljkom. Ulje koje u njoj gori, gori i onda kada spavamo. Ne moramo se bojati da ćemo tako zaspati da nam se vrata našeg vrta u kojem nas On čeka,ne bi mogla ponovo otvoriti.
31.01.2007. (09:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prekrasno si napisao, Milje. :) Osvijetlio riječima pa sad one sijaju u ozračju radosti. :) Tu ću se osvrnuti i na tvoj prethodni komentar u kojem govoriš o razgovoru i govoru - (dija)logosu koji bijaše u iskonu, i podvući tek rečenicu koju daješ u odgovor na pitanje povezanosti vrta i (dija)logosa - " Svijet koji je po (dija)logosu nastao svoju punu svrhu ostvaruje u vrtu u kojem se ljudi, Bog, sva bića i sve stvari međusobno jedni drugima daruju. "
- da bih ti ovdje zahvalila. :)
31.01.2007. (14:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lijepo li je biti domaćin uz ovakve goste – a i nisu gosti zapravo, domaći su ovdje – pa samo sjediti i smiješiti se i s čuđenjem/udivljenjem slušati... Neće se naljutiti lucija i Propheta Nemo, koje pozdravljam i čiji me komentari uvijek vesele, ali iskreno sam oduševljen ovim minijaturama koje su Milje i viviana poklonili ovom Uvodu uz njegov okrugli jubilej. Ne usudim se hvaliti ih, jer bi ta pohvala trebala odgovoriti njihovoj razini, stoga tek zahvala. :) I, da odgovorim na pitanje, analogije volim...i mada ponekad znaju biti možda i suviše zavodljive (pa je znanost skeptična spram njihove vrijednosti), mene jako obraduje kad god poneku opazim.
31.01.2007. (21:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Vrt je, poput čovjeka, mjesto susreta organske samoniklosti i kulturne uređenosti, susret ''prirode'' i ''društva''. Nedavno sam u jednoj raspravi i ovaj blog usporedio s vrtom: jer su tekstovi koji se tu nalaze niknuli neovisno o meni, a ipak, ja sam tu da im dam neko mjesto u vrtu, da ih podrežem najbolje što umijem, i pokažem svima koji navrate u vrt. Stoga, uz još jedan mali jubilej ovog bloga (stoti post), prigoda da vam opet svima poželim dobrodošlicu. :)
27.01.2007. (10:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
Sve je puno analogija.
Što misliš, da li je porast broja analogija koje zamjećujemo najbolji pokazatelj da smo blizu neke istine?
27.01.2007. (20:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Davore, hvala na dobrodošlici na tvoj okrugli, stoti post u kojem si nam brižnim izborom teme posvjestio da se razgovarajući u njemu nalazimo u Vrtu. Vrt je okrugao, a okruglo je ono o čemu najviše volim razgovarati. Ali da i nije tako u tvom se Vrtu ne bih osjećao kao stranac, već uvijek kao dragi gost. A kad bih bio i stranac, osjećao bih se zaštićenim jer u njemu, uvjeren sam, prebiva i Bog.
Oni koji razgovaraju trebali bi ponekad promišljati o svom razgovoru, ali i o razgovoru kao razgovoru, i ne samo to, već i govoru naprosto, (dija)logosu koji bijaše u iskonu. Svega toga u ovih tvojih stotinu postova bijaše u izobilju. Ovo zadnje spomenuto, razgovor o govoru naprosto često se pojavljivalo kao tema podređena drugim temama, no ovdje, u stotom postu, je zavladalo. Za one koji se pitaju kakve veze ima vrt sa (dija)logosom koji bijaše u iskonu, dao bih, da me lakše mogu pratiti, kratki odgovor: Svijet koji je po dija(logosu) nastao svoju punu svrhu ostvaruje u vrtu u kojem se ljudi, Bog, sva bića i sve stvari međusobno jedni drugima daruju.
U postu pod naslovom Opće? jedan komentator imenom Orao, dva put je nadletio nad ostale komentare, citirajući početak proslova Ivanovog evanđelja. Kao da je htio je iz nekog smrtnicima nedokučivog dvorca u kojem se bez uključivanja bilo koga o svima prosuđuje, izreći svoju a i Božju osudu nominalizma i materijalizma koji negira postojanje ideja stvari. Nitko se na zazvanog Boga i njegovog Orla nije osvrnuo. S pravom, jer Bog ne prebiva u nedostupnom Dvorcu već u Vrtu zajedno sa svojim stvorenjima, komunicirajući s njima. On upravo jest njihova komunikacija. U njemu, i samo u njemu bijaše, jest i bit će svjetlost, koja svijetli u ljudima i među ljudima, u stvarima i među stvarima, unutar i između svega što jest. U njemu, i samo u njemu se susrećemo sa sobom, sa drugima, sa Bogom. Karahasan kaže: „Jezik... kao idealno eksistirajući sistem koji postoji jedino kao svojina cijelog društva i koji moj govor, koliko on bio osebujan, ličan i izuzetan, objektivira i čini ''općerazumljivim''; ma kakav vrt ja napravio, ma koliko insistirao na ''originalnosti'' i svojeglavo gurao vrbe usred ružičnjaka, moj je vrt potekao iz rajskoga i svoje značenje stiče u odnosu prema njemu, što znači da su i njegova vrijednost (ili manjak vrijednosti) i njegov smisao ''društveno provjerljivi'' jer su određeni rajskim vrtom kao zajedničkim dobrom svih ljudi koji vjeruju u jednoga Boga (što će reći: koji govore jednim jezikom). Značenje moga vrta, kao i moga govora, interpersonalno je, ma kakvi oni bili i ma koliko se u njima izrazila moja neponovljiva i isključiva subjektivnost.“
Na jednom drugom eseju Knjige vrtova („Sarajevski park“) Karahasan se poziva na Majku Knjiga (Kuran XIII, 39). Ona nije napisana ni na jednom od ljudskih jezika koji trebaju foneme i glasove, morfološke i sintaksičke forme da bi formirali značenje. Ta Knjiga je napisana u Jeziku naprosto, u onome što bi se moglo označiti kao Jezik - po - sebi. Koliko možemo razumjeti tu Majku Knjiga, toliko smo jaki u izgradnji vrtova koji neće biti samo zatvoreni za sebe već otvoreni za Boga i za vrtove drugih.
Komunikolozi upozoravaju da pravi problemi u koje upadamo nisu uvijek oni o kojima razgovaramo već način na koji o njima razgovaramo, duh u kojem razgovaramo. U njima je presudno da li jesmo ili nismo slobodni. Sloboda, kaže Karahasan, se ne dobiva po prirodi već je moguća samo u duhu, odnosno njegovoj svjetlosti. (Problematično je ono što kaže Rousseau na početku Društvenog ugovora: Svi se ljudi rađaju slobodni, ali su uvijek u okovima). Razgovor o razgovoru kao uzdizanje do duha može doprinijeti novom gledanju na probleme, na njihovo rasvjetljenje. Razgovarati na razini rasvjetljavanja znači razgovarati u vrtu koji nastaje upravo u tom razgovoru. Karahasan to zove uzdignućem do razine vrta: „Stvari su rječite i svijet nam govori, ako su uzdignuti do vrta, onako, kako smo možda i mi ljudi progovorili gradeći vrt.“
Trg, odnosno forum također je mjesto komunikacije. Ovdje komuniciraju znanstvenici. Tu su i oni koji proizvode i razmjenjuju materijalna dobra. Ta komunikacija ima svoju legitimnost. Ona je kao znanje koje ima svoju moć lišena svake transcendentalne svrhe i to ne bi smio biti problem. On nastaje kad ova moć uguši mudrost, kad se Vrtovi pretvaraju u trgove, a ono transcendentalno se povlači u nedokučive dvorce. Tada robujemo idolima trga (ali ne samo onima koje je ovim nazivom označio Francis Bacon). „Guramo“ riječi jedni drugima u usta kao što trgovci nasilno nude svoju robu uvjeravajući nas da nam je potrebna i da vrijedi više no što se od nas traži. Ne dodirujemo se više niti se privlačimo, već se guramo. Ne cijenimo se međusobno, već se ocjenjujemo.
28.01.2007. (20:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Još bih podsjetio da Karahasan u Knjizi vrtova slijedi uzorak Priča iz tisuću i jedne noći. Postoje četiri mjesta na kojima se rađa priča. To su Vrt, Trg, Put i Dvorac. Karahasan promišlja vrt unutar ovog četvorstva. U gornjem komentaru pokušao sam dohvatiti korelaciju sa Trgom i Dvorcem. Preostao mi je Put. U Pričama on je mjesto iskušenja koje povezuje Trg, Vrt i Dvorac. Želim ti tisuću i jedan post, što znači beskonačno mnogo. Neka vladaju Putem tako da ne padnu u profanost Trga, ili da ne odlete u nedodirljivost Dvorca. Neka ne kruže u izopačenom krugu već u spirali arabeske, stalno podržavajući život i njegovu svjetlost, donoseći ga u uvijek novim oblicima i motivima.
28.01.2007. (20:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
Nemam komentar, već pohvalu, za lijepo provedeno vrijeme čitajući, i post, i komentare.Laka vam noć!
28.01.2007. (23:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
viviana
Da, sjećanje naše duše na raj u kojem je boravila... Ponekad sebi kažem: to je arhetip. Ta slika u mojoj duši :) gdje obitavam sa svom veličanstvenom jednostavnošću življenja u svom vrtu. Svom malom čarobnom svijetu u kojem sadim patlidžan i rajčicu :) uređujem ružičnjak i provlačim prste kroz maslinove grane, spravljam masline u njihovom vlastitom soku, promišljam začine... :) Od ruzmarina i sunca tako je lako načiniti puteljak, načiniti hlad, sjenovito mjesto u podne s kojeg se rasprostire pogled na more i kada je more daleko... Sve što blista u prozorima miris je što sam ga pobacala u pregrštima iz ruke i ono je tako i niklo... Najčešće miriše na Mediteran i toplu smeđu boju zemlje, pletene košare u kojima se modri grožđe i dlan što ima istu toplotu kao i stol u vrtu na kojem odmaram ruku... Ponekad miriše na ona osamljena jezera s kojima se u duhu dodirnemo i opet raziđemo. Tu sam stavila malu vrtnu svjetiljku. :) Tu ponekad zastanem kao pred Nesaznatljivim, prije nego uđem u kuću i otvorim vrata terase što vode u vrt... Miris lavande s večeri ne dotiče nikad drugačije osim nježno... Taj vrt miluje kao baršun, svaku našu samoniklu zamisao.
:) sretan stoti post! :)
29.01.2007. (14:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lucija9
Viviana draga, tvoj komentar je "zucker kommt zuletzt"!
29.01.2007. (23:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Veličanstvena jednostavnost življenja u vrtu – to je sloboda koja je moguća samo u duhu. U duhu se vidi, u duhu se čuje. Ali viđeno i čuto nije sav duh. Ono što se samo vidi i čuje može zavarati. (Audiovizualni mediji nas zavaravaju jer nas svojim sjajem i bukom uvjeravaju da nam posreduju svu stvarnost. U snovima gledamo i slušamo, ali kad počinjemo mirisati, kušati i dodirivati već smo budni.) Duh prije svega miriše, uzima se dahom. On se može i kušati kao vino, kao masline. To je vino kakvo se nikad nije pilo (kao u Kani Galilejskoj) to je okus meda samotoka, Vivijana, to je okus tvojih maslina u vlastitom soku.
Vrtom se kreće onaj tko može napraviti puteljak od ružmarina koji miriše i sunca koje svijetli i grije (ali u hladu da bi se iz tog sjenovitog mjesta na putu otvorio i prostro pogled na more koje se inače ne vidi jer je daleko). Mirisi dozivaju jedni druge kao u Baudelaireovim suglasjima. Ružmarinu se odaziva miris smeđe zemlje i grožđa koje se modri u pletenim posudama. Javlja se i miris topline dlana koji odgovara (koji je analogan, kako bi rekao Propheta Nemo) toplini stola u vrtu. Mirisi blistaju u prozorima (opet spajanje sa suncem i pogledom u daljinu), a sijačica (Vivijana) baca ih u pregrštima i da bi niknuli iz zemlje.
I (za)misao niče iz zemlje, zato je samonikla. Takva (za)misao je vrtom milovana. Misao koja ima duha je nježna i dotiče tako da spaja i ponovo razdvaja ono što je pozvano da bude zajedno a istovremeno od toga slobodno. Mirisi dotiču nježno i spajaju udaljene duše poput osamljenih jezera. Zato Heraklit može reći da one u rajskom vrtu (hadu) mirišu.
Noću vladaju snovi u kojima se samo gleda i sluša. Van smo svoga vrta, ali tu je vrtna svjetiljka. Mudre djevojke (Matej, 25, 1-13) čekaju svoga Nesaznatljivog zaručnika sa upaljenom svjetiljkom. Ulje koje u njoj gori, gori i onda kada spavamo. Ne moramo se bojati da ćemo tako zaspati da nam se vrata našeg vrta u kojem nas On čeka,ne bi mogla ponovo otvoriti.
31.01.2007. (09:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
viviana
Prekrasno si napisao, Milje. :) Osvijetlio riječima pa sad one sijaju u ozračju radosti. :) Tu ću se osvrnuti i na tvoj prethodni komentar u kojem govoriš o razgovoru i govoru - (dija)logosu koji bijaše u iskonu, i podvući tek rečenicu koju daješ u odgovor na pitanje povezanosti vrta i (dija)logosa - " Svijet koji je po (dija)logosu nastao svoju punu svrhu ostvaruje u vrtu u kojem se ljudi, Bog, sva bića i sve stvari međusobno jedni drugima daruju. "
- da bih ti ovdje zahvalila. :)
31.01.2007. (14:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Lijepo li je biti domaćin uz ovakve goste – a i nisu gosti zapravo, domaći su ovdje – pa samo sjediti i smiješiti se i s čuđenjem/udivljenjem slušati... Neće se naljutiti lucija i Propheta Nemo, koje pozdravljam i čiji me komentari uvijek vesele, ali iskreno sam oduševljen ovim minijaturama koje su Milje i viviana poklonili ovom Uvodu uz njegov okrugli jubilej. Ne usudim se hvaliti ih, jer bi ta pohvala trebala odgovoriti njihovoj razini, stoga tek zahvala. :)
I, da odgovorim na pitanje, analogije volim...i mada ponekad znaju biti možda i suviše zavodljive (pa je znanost skeptična spram njihove vrijednosti), mene jako obraduje kad god poneku opazim.
31.01.2007. (21:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...