Naravno, cinizmu se ovakve misli čine naivnima - ali naivnost je pokazatelj punine života, a cinizam je njegova suprotnost: ispražnjenost, šupljost, manjak života. Cinik je zombie. Kao što reče Hölderlin: ''tko misli najdublje, voli ono najživlje.'' Ovaj komentar je odgovor na jedan anonimni komentar kojeg sam izbrisao. Razlog zbog kojeg je brisan jest taj da je gornji post u čast jednog rođendana - pa sam uzeo sebi za pravo najuriti prostake s tog slavlja.
Sretan rođendan.:)
05.01.2007. (13:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Davore, kod svakog mog čitanja Platonove Gozbe hvata me nelagoda kad se približavam Aristofanovoj besjedi koju citiraš u drugom dijelu posta. Priča o Androginu nikad mi nije bila naivna, već sablažnjiva. Hvata me u zamku i uvijek mi treba vremena da se izvučem, baca me na zemlju i ne mogu se olako podići. Sloterdijk kaže da je cinična, odnosno sarkastična. Nisam siguran da je to pravi izraz. Pokazujući čovjeka kao savršenu kuglu Aristofan u svojoj nenadmašivoj fantaziji stvara svojevrsnu grotesku, nešto istovremeno komično i tragično, istinito i lažno, lijepo i ružno, dobro i zlo (otud i moje sablažnjavanje). To je savršenstvo kojem nedostaje ljepota (a moglo bi se dodati i dobro i istina). Pa, po čemu je to savršenstvo? Zar to nije strašno? Groteskno je prikazan i Zeus koji je ugrožen od ovakvog savršenstva (Ne mislim da je krivo prikazan, nego baš suprotno. Vidimo ga kao pravog boga koji se bogovski zabavlja, kao što se Jahve zabavlja kad primjećuje da ga tamo neki „močnici“ hoće dosegnuti gradnjom babilonske kule). Koga takvo biće može ugroziti? Pa ono, kad bi i postojalo, moralo bi se od jada samo od sebe raspasti, odnosno razdvojiti.
Pa, i razdvojilo se. A to nije laž već istina, i to ozbiljana istina. Tu je sablazan, tu je zamka. Nećemo izići iz nje,nećemo se podići ako ne shvatimo da je istina da smo nastali razdvajanjem o kojem govori Aristofan. Ta se istina može reći drugačije, onako kako je izgovara Aristofan: Eros je žudnja za potpunošću i cjelovitošću. Potpunost i cjelovitost su prisutni na samom početku, a put čovjeka je vraćanje tom početku. Ali istina je također da u tom početku ne bijaše ni dobra ni istine ni ljepote. Nije bilo ni mogućnosti za takovo što. Mogućnost ljepote, istine i dobrote je nastala razdvajanjem. Ta njihova mogućnost je Eros koji je u tom razdvajanju rođen. On je i put do novog, ali posve drugačijeg jedinstva i zbiljskog savršenstva. Slavljenjem rođendana slavimo upravo mogućnost dobra, ljepote, istine u našim životima. Iskreno je želim slavljeniku ili slavljenici kome ili kojoj si posvetio ovaj predivan post.
05.01.2007. (21:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ova priča o dvospolcima je u prvom redu groteskna, kao što je već rekao Razgovarajmo o krugu. Najbolje što se iz nje razvilo je priča Volio sam kiše i konjanike Ivana Raosa. Ideje o sjedinjenju vjerojatno potječu od filozofa kojima je seks bio odveć prizemna radnja. Još nešto, moraš brže brisati:)
05.01.2007. (22:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Naravno, jedini smisao u kojem su Aristofanovi androgyni ''savršeni'' jest taj da su sami sebi dovoljni. Upravo je u toj samodovoljnosti njihov hybris, nepriznavanje da ''dio nije cjelina, da čovjek nije bog''. Za razliku od čovjeka kao bića nedostatka, tim bićima nije bilo ni do ljepote, ni do istine, ni do dobra. Ni do čega osim samog sebe. I mi se danas možemo dati poučiti od te priče: cijena toga da ljubimo jest da smo bića nedostatka, da nismo bogovi, samodostatni. Tek to da smo bića nedostatka omogućuje eros, a time i filosofiju kao erotičko umijeće. Samo(za)dovoljna budala ne teži mudrosti, kao ni onaj koji je već mudar - tek onaj koji je između praznog i punog.
06.01.2007. (00:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Već i sam naslov Dvoje, i slika :) bili su dovoljni za onaj vjerujem mnogima poznati osjećaj da i u danu kojem naoko i ne pridajemo toliko važnosti i naoko :) ne izvirujemo stalno kroz prozor da bismo vidjeli nije li to netko sa šeširom i buketićem zastao kraj ulaznih vrata, :) nego samo provjeravamo kakvo je vrijeme danas... - ono što je bila samo skrivena želja i nada, postane radost zbog darivanja. :)
Sam tekst Dvoje, jedan je od onih darova za koje kada im skinemo vrpcu i pogledamo sadržaj, samo zapitamo očima: kako si znao? :) a da ni odgovor ni osobita zahvalnost riječima nije potrebna... Zato možda i nisam namjeravala na ovom mjestu napisati ništa ni reći ništa... ali smijeh u vrhu i jedna neumjesna šala kakve obično znaju pasti u školskim dvorištima, učinile su da ti i na ovom mjestu poželim napisati i reći... Hvala na daru. :)
8 :)
11.01.2007. (14:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Naravno, cinizmu se ovakve misli čine naivnima - ali naivnost je pokazatelj punine života, a cinizam je njegova suprotnost: ispražnjenost, šupljost, manjak života. Cinik je zombie. Kao što reče Hölderlin: ''tko misli najdublje, voli ono najživlje.''
Ovaj komentar je odgovor na jedan anonimni komentar kojeg sam izbrisao. Razlog zbog kojeg je brisan jest taj da je gornji post u čast jednog rođendana - pa sam uzeo sebi za pravo najuriti prostake s tog slavlja.
Sretan rođendan.:)
05.01.2007. (13:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Davore, kod svakog mog čitanja Platonove Gozbe hvata me nelagoda kad se približavam Aristofanovoj besjedi koju citiraš u drugom dijelu posta. Priča o Androginu nikad mi nije bila naivna, već sablažnjiva. Hvata me u zamku i uvijek mi treba vremena da se izvučem, baca me na zemlju i ne mogu se olako podići. Sloterdijk kaže da je cinična, odnosno sarkastična. Nisam siguran da je to pravi izraz. Pokazujući čovjeka kao savršenu kuglu Aristofan u svojoj nenadmašivoj fantaziji stvara svojevrsnu grotesku, nešto istovremeno komično i tragično, istinito i lažno, lijepo i ružno, dobro i zlo (otud i moje sablažnjavanje). To je savršenstvo kojem nedostaje ljepota (a moglo bi se dodati i dobro i istina). Pa, po čemu je to savršenstvo? Zar to nije strašno? Groteskno je prikazan i Zeus koji je ugrožen od ovakvog savršenstva (Ne mislim da je krivo prikazan, nego baš suprotno. Vidimo ga kao pravog boga koji se bogovski zabavlja, kao što se Jahve zabavlja kad primjećuje da ga tamo neki „močnici“ hoće dosegnuti gradnjom babilonske kule). Koga takvo biće može ugroziti? Pa ono, kad bi i postojalo, moralo bi se od jada samo od sebe raspasti, odnosno razdvojiti.
Pa, i razdvojilo se. A to nije laž već istina, i to ozbiljana istina. Tu je sablazan, tu je zamka. Nećemo izići iz nje,nećemo se podići ako ne shvatimo da je istina da smo nastali razdvajanjem o kojem govori Aristofan. Ta se istina može reći drugačije, onako kako je izgovara Aristofan: Eros je žudnja za potpunošću i cjelovitošću. Potpunost i cjelovitost su prisutni na samom početku, a put čovjeka je vraćanje tom početku.
Ali istina je također da u tom početku ne bijaše ni dobra ni istine ni ljepote. Nije bilo ni mogućnosti za takovo što. Mogućnost ljepote, istine i dobrote je nastala razdvajanjem. Ta njihova mogućnost je Eros koji je u tom razdvajanju rođen. On je i put do novog, ali posve drugačijeg jedinstva i zbiljskog savršenstva.
Slavljenjem rođendana slavimo upravo mogućnost dobra, ljepote, istine u našim životima. Iskreno je želim slavljeniku ili slavljenici kome ili kojoj si posvetio ovaj predivan post.
05.01.2007. (21:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
Ova priča o dvospolcima je u prvom redu groteskna, kao što je već rekao Razgovarajmo o krugu.
Najbolje što se iz nje razvilo je priča Volio sam kiše i konjanike Ivana Raosa. Ideje o sjedinjenju vjerojatno potječu od filozofa kojima je seks bio odveć prizemna radnja.
Još nešto, moraš brže brisati:)
05.01.2007. (22:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
O brisanju sutra. ;)
05.01.2007. (22:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Naravno, jedini smisao u kojem su Aristofanovi androgyni ''savršeni'' jest taj da su sami sebi dovoljni. Upravo je u toj samodovoljnosti njihov hybris, nepriznavanje da ''dio nije cjelina, da čovjek nije bog''. Za razliku od čovjeka kao bića nedostatka, tim bićima nije bilo ni do ljepote, ni do istine, ni do dobra. Ni do čega osim samog sebe. I mi se danas možemo dati poučiti od te priče: cijena toga da ljubimo jest da smo bića nedostatka, da nismo bogovi, samodostatni.
Tek to da smo bića nedostatka omogućuje eros, a time i filosofiju kao erotičko umijeće. Samo(za)dovoljna budala ne teži mudrosti, kao ni onaj koji je već mudar - tek onaj koji je između praznog i punog.
06.01.2007. (00:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
viviana
Već i sam naslov Dvoje, i slika :) bili su dovoljni za onaj vjerujem mnogima poznati osjećaj da i u danu kojem naoko i ne pridajemo toliko važnosti i naoko :) ne izvirujemo stalno kroz prozor da bismo vidjeli nije li to netko sa šeširom i buketićem zastao kraj ulaznih vrata, :) nego samo provjeravamo kakvo je vrijeme danas... - ono što je bila samo skrivena želja i nada, postane radost zbog darivanja. :)
Sam tekst Dvoje, jedan je od onih darova za koje kada im skinemo vrpcu i pogledamo sadržaj, samo zapitamo očima: kako si znao? :) a da ni odgovor ni osobita zahvalnost riječima nije potrebna... Zato možda i nisam namjeravala na ovom mjestu napisati ništa ni reći ništa... ali smijeh u vrhu i jedna neumjesna šala kakve obično znaju pasti u školskim dvorištima, učinile su da ti i na ovom mjestu poželim napisati i reći... Hvala na daru. :)
8 :)
11.01.2007. (14:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...