ja i frendica smo u potrazi za dobrim horoor i zadnji kooji smo pogledali je white noise, tj. zvuk smrti ali je taj film tolko bzvz da je to prestrasno.. bolje ti je da je ovaj dobar;)
27.09.2006. (13:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bio si s curom u kinu??ajoj kak slatko=) kak si ti dobar dečko... hehe
27.09.2006. (22:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
“Silent Hill” računarska je igrica preživljavanja koja se prvi put na policama pojavila 1999. godine u produkciji japanske tvrtke Konami. Igrica u kojoj (promjenjivi) junaci moraju preživjeti u napuštenom, maglovitom i demonima opsjednutom američkom gradiću uskoro je stekla kultni status među igračima igrica.
Kao posljedica, igra je dobila četiri poboljšane varijante, “prequel”, desetak albuma strip-verzije, te naravno, sada i film.
Filmska verzija japanske horror igrice plod je interesantne internacionalne kreativne ekipe. Scenarist filma je nitko drugi do Roger Avary, koscenarist “Pulp Fictiona”, čovjek koji je svojedobno bio velika nezavisna nada, ali je za razliku od svog kompanjona Tarantina s vremenom potonuo u anonimnost.
Film kao redatelj potpisuje pak Francuz Christopher Gans, čovjek čiji je barokni historijski horror “Vučja družina” svojedobno tukao rekorde gledanosti u Francuskoj. Navodno veliki fan video igrica, Gans je s Avaryjem koncipirao film ponajprije prema “Silent Hill 2” igrici u kojoj je junak filma otac koji dolazi u ukleti grad tražiti kćer.
Razlika je tek u tome što u filmu junak-roditelj nije otac, nego majka. Na početku filma upoznajemo roditelje, oca (Sean Bean) i majku (Radha Mitchell) koji su moreni brigom jer im kći pati od čudnovatih košmara i u snu spominje Silent Hill. Protiv očeve volje, majka uzima kćer i odlazi u Zapadnu Virdžiniju pronaći gradić pod tim imenom. Ispostavi se da je riječ o rudarskom gradiću koji je čitav izgorio u požaru ugljenokopa. Kako ugljen u šahtama još uvijek gori, grad je napušten, posut pepelom i u vječnoj magli koja smrdi na garež. Prilaz je zapriječen, a ljudi izvana vjeruju da je grad pust. Međutim, u gradu žive preostali stanovnici, potpuno u vlasti vjerske fanatkinje Christabelle.
Čim uđe u grad, majka kćer gubi iz vida. Pokušavajući je naći, sukobljava se s kojekakvim zlopogleđama, ali i s vjerskim fanaticima koji grad žele očistiti paleći - vještice. Nije mi poznato u kakvom su poetičkom suodnosu japanska kultura igrica i filmskog horrora. No, ono što se da lijepo i iz filma razabrati jest da “Silent Hill” estetika ima mnogo srodnosti s japanskim i azijskim horrorom, osobito filmovi tajlandske braće Panga i Hidea Nakate.
I ovdje (kao recimo u “Krugu” i “Crnoj vodi”) središnji je motiv dijete koje se prikazuje ambivalentno: i kao apsolutna nevinost, i kao izvor prijetnje. “Silent Hill” ima srodnosti i s Carpenterovom “Maglom”, pogotovo jer uključuje motiv pragrijeha male puritanske doseljeničke zajednice.
Gansov “Silent Hill” vizualno se jako oslanja na dizajn same igrice, prostori su im većim dijelom zajednički (primjerice, škola i bolnica), dijele istog skladatelja (Akira Yamaoka), a i znatan dio prijetećih nemani posuđen je s “levela” videoigre (primjer su prijeteći demoni u odorama medicinskih sestara).
“Silent Hill” ima puno dramaturških karakteristika filma po igrici. Tako film ima kratki, eliptični prolog nakon kojeg odmah skače u ukleti grad, što podsjeća na “intro” tipične računarske igre. Dramaturgija filma podvrgnuta je logici “levela” i “menua” i ne podvrgava se tipičnom dramskom luku.
Gans i Avary očito su bili svjesni tog problema, pa su u završnici filma pokušali ugraditi u “Silent Hill” dramsko jedinstvo, klimaks i rasplet. Paradoks je da su ti dijelovi filma i najbanalniji. “Silent Hill” dobar je u onom u čemu je otpiljak videoigrične kulture. Vizualno je raskošan, dizajnerski zanimljiv i povremeno ljupko jezovit. Međutim, onom tko od filma očekuje pripovijedanje logične i jasno ispričane priče, Gansov film neće ponuditi željeno.
09.10.2006. (20:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MJAU
hm,u kinu nisam vec par godina bila a kad smo napokon jednom otisli-rasprodane karte...doh:)
27.09.2006. (00:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meow86
ja i frendica smo u potrazi za dobrim horoor i zadnji kooji smo pogledali je white noise, tj. zvuk smrti ali je taj film tolko bzvz da je to prestrasno.. bolje ti je da je ovaj dobar;)
27.09.2006. (13:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Muku muce da me sprijece, sprijeciti me nitko nece
Pa i sama znas da ljudi imaju razlicite ukuse...
Pa se tako ovaj film meni svida a mozda se vama nece, ko to zna...
27.09.2006. (13:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
peša
bio si s curom u kinu??ajoj kak slatko=) kak si ti dobar dečko... hehe
27.09.2006. (22:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
“Silent Hill” računarska je igrica preživljavanja koja se prvi put na policama pojavila 1999. godine u produkciji japanske tvrtke Konami. Igrica u kojoj (promjenjivi) junaci moraju preživjeti u napuštenom, maglovitom i demonima opsjednutom američkom gradiću uskoro je stekla kultni status među igračima igrica.
Kao posljedica, igra je dobila četiri poboljšane varijante, “prequel”, desetak albuma strip-verzije, te naravno, sada i film.
Filmska verzija japanske horror igrice plod je interesantne internacionalne kreativne ekipe. Scenarist filma je nitko drugi do Roger Avary, koscenarist “Pulp Fictiona”, čovjek koji je svojedobno bio velika nezavisna nada, ali je za razliku od svog kompanjona Tarantina s vremenom potonuo u anonimnost.
Film kao redatelj potpisuje pak Francuz Christopher Gans, čovjek čiji je barokni historijski horror “Vučja družina” svojedobno tukao rekorde gledanosti u Francuskoj. Navodno veliki fan video igrica, Gans je s Avaryjem koncipirao film ponajprije prema “Silent Hill 2” igrici u kojoj je junak filma otac koji dolazi u ukleti grad tražiti kćer.
Razlika je tek u tome što u filmu junak-roditelj nije otac, nego majka. Na početku filma upoznajemo roditelje, oca (Sean Bean) i majku (Radha Mitchell) koji su moreni brigom jer im kći pati od čudnovatih košmara i u snu spominje Silent Hill. Protiv očeve volje, majka uzima kćer i odlazi u Zapadnu Virdžiniju pronaći gradić pod tim imenom. Ispostavi se da je riječ o rudarskom gradiću koji je čitav izgorio u požaru ugljenokopa. Kako ugljen u šahtama još uvijek gori, grad je napušten, posut pepelom i u vječnoj magli koja smrdi na garež. Prilaz je zapriječen, a ljudi izvana vjeruju da je grad pust. Međutim, u gradu žive preostali stanovnici, potpuno u vlasti vjerske fanatkinje Christabelle.
Čim uđe u grad, majka kćer gubi iz vida. Pokušavajući je naći, sukobljava se s kojekakvim zlopogleđama, ali i s vjerskim fanaticima koji grad žele očistiti paleći - vještice. Nije mi poznato u kakvom su poetičkom suodnosu japanska kultura igrica i filmskog horrora. No, ono što se da lijepo i iz filma razabrati jest da “Silent Hill” estetika ima mnogo srodnosti s japanskim i azijskim horrorom, osobito filmovi tajlandske braće Panga i Hidea Nakate.
I ovdje (kao recimo u “Krugu” i “Crnoj vodi”) središnji je motiv dijete koje se prikazuje ambivalentno: i kao apsolutna nevinost, i kao izvor prijetnje. “Silent Hill” ima srodnosti i s Carpenterovom “Maglom”, pogotovo jer uključuje motiv pragrijeha male puritanske doseljeničke zajednice.
Gansov “Silent Hill” vizualno se jako oslanja na dizajn same igrice, prostori su im većim dijelom zajednički (primjerice, škola i bolnica), dijele istog skladatelja (Akira Yamaoka), a i znatan dio prijetećih nemani posuđen je s “levela” videoigre (primjer su prijeteći demoni u odorama medicinskih sestara).
“Silent Hill” ima puno dramaturških karakteristika filma po igrici. Tako film ima kratki, eliptični prolog nakon kojeg odmah skače u ukleti grad, što podsjeća na “intro” tipične računarske igre. Dramaturgija filma podvrgnuta je logici “levela” i “menua” i ne podvrgava se tipičnom dramskom luku.
Gans i Avary očito su bili svjesni tog problema, pa su u završnici filma pokušali ugraditi u “Silent Hill” dramsko jedinstvo, klimaks i rasplet. Paradoks je da su ti dijelovi filma i najbanalniji. “Silent Hill” dobar je u onom u čemu je otpiljak videoigrične kulture. Vizualno je raskošan, dizajnerski zanimljiv i povremeno ljupko jezovit. Međutim, onom tko od filma očekuje pripovijedanje logične i jasno ispričane priče, Gansov film neće ponuditi željeno.
09.10.2006. (20:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...