Teza o genijalnom umjetniku kao posredniku od boga je romantična, ali implicira sljedeće: genij bi mogao cijeli život biti zatvoren u jednoj bijeloj sobi, vježbati svoj instrument i bez ikakvih životnih iskustva stvarati savršena umjetnička djela. Smatram da umjetničko djelo ne može nastati bez nekakvih iskustva koja su pobudila osjećaje u umjetniku. Osim toga genij kao posrednik umanjuje značaj umjetnika kao pojedinca, jer on je samo jedan običan medij, dok genij kao osoba koja je osjetljivija na podražaje daje veći značaj samom pojedincu. Možda nije u doticaju sa samom esencijom, ali je svakako jedno hmm "više ljudsko biće" mnogo kreativnije od ostalih. Samim time analizom njegova načina skladanja, pisanja itd razvija se umjetnost.
11.09.2006. (21:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iščekivao sam ovaj post je si ga najavio prije tri tjedna. Razmišljao sam tome što bi to moglo biti, sa kakvim ćeš to tekstovima o stvaralaštvu izaći. Iznenadio si me neočekivanim, ali onim što u vezi te teme, kako sada vidim, treba reći. Kleeova usporedba umjetnosti sa stablom je snažna i uvjerljiva. I ovdje do izražaja dolazi jedinstvo sklopa – korijen, stablo, krošnja. Dodamo li zemlju iz koje korijen crpi svoje sokove dolazimo do Traklove pjesme Zimska večer i Heideggerovog predavanja pod naslovom Jezik. Mislim na drugu strofu, ali i na čitavu pjesmu jer je neraskidiva cjelina. Druga strofa glasi: Poneko na svome putovanju,/Dođe na vrata tamnim stazama./Zlatno cvjeta drvo milosti/ Iz zemlje crpeć hladan sok. Prva dva stiha govore o ponekim smrtnicima koji mogu doći mnogim smrtnicima na vrata doma da im u njemu otkriju svijet. Taj se svijet imenuje u druga dva stiha kao stablo zlatne krošnje koje raste u visinu neba crpeć iz zemlje sok. Deblo tog stabla se ne ističe. No, kako prema Heideggeru svijet čini četvorstvo smrtnika, božanstva, neba i zemlje, tog ponekog smrtnika možemo naći i u druga dva stiha – u nespomenutom deblu stabla. Taj poneki smrtnik jest pjesnik, stvaralac. On hoda tamnim stazama, ali isto tako on kao deblo stabla sabire i vodi dalje ono što dolazi iz dubine.
11.09.2006. (22:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Desilo mi se ono što sam dan prije napisao(samo što nisam nikakav filozof). Umjesto da naširoko opišem zašto ne volim birokraciju, odlučio sam se na reduciranu formu koja se pokazala promašenom. Slažem se da se većina zanata temelji na nesposobnosti(u nekim slučajevima i lijenosti ili gadljivosti) drugih da rade isto. Papirolozi se tu ponešto ističu zbog prakse da posao ne pokušavaju učiniti jednostavnijim. Inače sam, radi svoje prirodnjačke usmjerenosti, izrazito neupućen u filozofiju pa ti većinu stvari ne mogu komentirati. Umjetnost je, da parafraziram ne znam koga, 1% inspiracije i 99% perspiracije. Slike koje dobijemo kroz osjetila možemo doživjeti kojekako, ali ako to želimo izraziti u nekoj formi, potreban je trud.
13.09.2006. (00:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
bojko, dobro došao ;), navrati opet. niram, zanimljivo je da kod Lao Cea i kod Kafke (baš sam vidio nekidan, čini mi se na nečijem blogu, taj citat ali se ne mogu sjetiti gdje...) postoje doslovno takve formulacije, kao ''ne moraš niti izići iz kuće, samo slušaj...'' Čak i jedan tako nereligiozan pisac kao što je Henry Miller svoje pisanje opisuje otprilike kao ''izbacim antene u prazan prostor i zapisujem ono što primim''. I kod mnogih drugih se nalazi isti taj motiv, ne samo kod Grka i romantika... No, tvoje dvije primjedbe mi daju povod za dvije nove teme, zato dvostruko hvala. :) Jedna (već današnji post) se odnosi na razliku između onoga što npr. Grci i romantici osjećaju kao čudesno, božansko i vrijedno divljenja u odnosu na uobičajeno religijsko (dakle recimo ''judeokršćansko'') shvaćanje što je to ''čudo božje''. Jer čini mi se da tvoje shvaćanje božanskoga očekuje da ''čuda'' budu suviše čudna. :D Druga će se odnositi na ono što je, čini mi se, za tebe samorozumljivo, a to je visoka vijednost koju pridaješ ''značaju pojedinca''. Pa ću, radi kontre :D, pokušati naći u tome neku upitnost. Pozvat ću pritom Sloterdijka u pomoć, čini se da nam se on svima sviđa. :) Milje, kad navodiš te usporedbe, prisjećam se odmah i one Platonove o čovjeku kao biljci čiji su korijeni u Nebu... U svakom slučaju, čini se da čovjek svoju ljudskost najviše ozbiljuje kad se nalazi u onome '''između'', kad spaja Nebo i Zemlju (što je doista univerzalan motiv, od Grka i Heideggera, do taoista), kad posreduje, kad je ''po sredini''. A ja se onda volim podsjetiti da je sredina čovjeka baš u srcu (ili da napišem srdcu :) ). I da, tamnim stazama... ''Kaos u sebi još morate imati...'' ;) Propheta Nemo, mogao si mi odgovoriti i na svom blogu, navratit ću tamo ponovo u svakom slučaju. :) Ali, drago mi je da si i ti ovdje, dapače, dobro došao. A to da ''nisi nikakav filosof'' možeš možda pokušati zavarati samoga sebe, ali dovoljno je malo pogledati tvoj blog i komentare koje pišeš na ostalim blogovima, i nema nikakve sumnje. Htio ti to ili ne htio... ;) Čitamo se!
13.09.2006. (17:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
zanimljivo...
08.09.2006. (14:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
whisky bar
Teza o genijalnom umjetniku kao posredniku od boga je romantična, ali implicira sljedeće: genij bi mogao cijeli život biti zatvoren u jednoj bijeloj sobi, vježbati svoj instrument i bez ikakvih životnih iskustva stvarati savršena umjetnička djela. Smatram da umjetničko djelo ne može nastati bez nekakvih iskustva koja su pobudila osjećaje u umjetniku. Osim toga genij kao posrednik umanjuje značaj umjetnika kao pojedinca, jer on je samo jedan običan medij, dok genij kao osoba koja je osjetljivija na podražaje daje veći značaj samom pojedincu. Možda nije u doticaju sa samom esencijom, ali je svakako jedno hmm "više ljudsko biće" mnogo kreativnije od ostalih. Samim time analizom njegova načina skladanja, pisanja itd razvija se umjetnost.
11.09.2006. (21:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Iščekivao sam ovaj post je si ga najavio prije tri tjedna. Razmišljao sam tome što bi to moglo biti, sa kakvim ćeš to tekstovima o stvaralaštvu izaći. Iznenadio si me neočekivanim, ali onim što u vezi te teme, kako sada vidim, treba reći. Kleeova usporedba umjetnosti sa stablom je snažna i uvjerljiva. I ovdje do izražaja dolazi jedinstvo sklopa – korijen, stablo, krošnja. Dodamo li zemlju iz koje korijen crpi svoje sokove dolazimo do Traklove pjesme Zimska večer i Heideggerovog predavanja pod naslovom Jezik. Mislim na drugu strofu, ali i na čitavu pjesmu jer je neraskidiva cjelina. Druga strofa glasi:
Poneko na svome putovanju,/Dođe na vrata tamnim stazama./Zlatno cvjeta drvo milosti/
Iz zemlje crpeć hladan sok.
Prva dva stiha govore o ponekim smrtnicima koji mogu doći mnogim smrtnicima na vrata doma da im u njemu otkriju svijet. Taj se svijet imenuje u druga dva stiha kao stablo zlatne krošnje koje raste u visinu neba crpeć iz zemlje sok. Deblo tog stabla se ne ističe. No, kako prema Heideggeru svijet čini četvorstvo smrtnika, božanstva, neba i zemlje, tog ponekog smrtnika možemo naći i u druga dva stiha – u nespomenutom deblu stabla. Taj poneki smrtnik jest pjesnik, stvaralac. On hoda tamnim stazama, ali isto tako on kao deblo stabla sabire i vodi dalje ono što dolazi iz dubine.
11.09.2006. (22:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
propheta nemo
Desilo mi se ono što sam dan prije napisao(samo što nisam nikakav filozof). Umjesto da naširoko opišem zašto ne volim birokraciju, odlučio sam se na reduciranu formu koja se pokazala promašenom.
Slažem se da se većina zanata temelji na nesposobnosti(u nekim slučajevima i lijenosti ili gadljivosti) drugih da rade isto. Papirolozi se tu ponešto ističu zbog prakse da posao ne pokušavaju učiniti jednostavnijim.
Inače sam, radi svoje prirodnjačke usmjerenosti, izrazito neupućen u filozofiju pa ti većinu stvari ne mogu komentirati.
Umjetnost je, da parafraziram ne znam koga, 1% inspiracije i 99% perspiracije. Slike koje dobijemo kroz osjetila možemo doživjeti kojekako, ali ako to želimo izraziti u nekoj formi, potreban je trud.
13.09.2006. (00:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
bojko, dobro došao ;), navrati opet.
niram, zanimljivo je da kod Lao Cea i kod Kafke (baš sam vidio nekidan, čini mi se na nečijem blogu, taj citat ali se ne mogu sjetiti gdje...) postoje doslovno takve formulacije, kao ''ne moraš niti izići iz kuće, samo slušaj...'' Čak i jedan tako nereligiozan pisac kao što je Henry Miller svoje pisanje opisuje otprilike kao ''izbacim antene u prazan prostor i zapisujem ono što primim''. I kod mnogih drugih se nalazi isti taj motiv, ne samo kod Grka i romantika... No, tvoje dvije primjedbe mi daju povod za dvije nove teme, zato dvostruko hvala. :) Jedna (već današnji post) se odnosi na razliku između onoga što npr. Grci i romantici osjećaju kao čudesno, božansko i vrijedno divljenja u odnosu na uobičajeno religijsko (dakle recimo ''judeokršćansko'') shvaćanje što je to ''čudo božje''. Jer čini mi se da tvoje shvaćanje božanskoga očekuje da ''čuda'' budu suviše čudna. :D Druga će se odnositi na ono što je, čini mi se, za tebe samorozumljivo, a to je visoka vijednost koju pridaješ ''značaju pojedinca''. Pa ću, radi kontre :D, pokušati naći u tome neku upitnost. Pozvat ću pritom Sloterdijka u pomoć, čini se da nam se on svima sviđa. :)
Milje, kad navodiš te usporedbe, prisjećam se odmah i one Platonove o čovjeku kao biljci čiji su korijeni u Nebu... U svakom slučaju, čini se da čovjek svoju ljudskost najviše ozbiljuje kad se nalazi u onome '''između'', kad spaja Nebo i Zemlju (što je doista univerzalan motiv, od Grka i Heideggera, do taoista), kad posreduje, kad je ''po sredini''. A ja se onda volim podsjetiti da je sredina čovjeka baš u srcu (ili da napišem srdcu :) ). I da, tamnim stazama... ''Kaos u sebi još morate imati...'' ;)
Propheta Nemo, mogao si mi odgovoriti i na svom blogu, navratit ću tamo ponovo u svakom slučaju. :) Ali, drago mi je da si i ti ovdje, dapače, dobro došao. A to da ''nisi nikakav filosof'' možeš možda pokušati zavarati samoga sebe, ali dovoljno je malo pogledati tvoj blog i komentare koje pišeš na ostalim blogovima, i nema nikakve sumnje. Htio ti to ili ne htio... ;) Čitamo se!
13.09.2006. (17:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...