Zašto uvijek citiraš knjige? Zašto ne napišeš svoje mišljenje? Baš bi me zanimalo što ti o svemu tome misliš. Što se tiče bića i što ono jest, meni se sviđa nihilizam.
06.08.2006. (20:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Još sam malo uživao u ljetu, u skladu s Hamvasovom ''velikom tezom svijeta''. Pa me nije bilo neko vrijeme - po komentarima se ne bi reklo da sam baš nedostajao ikome osim qai (hvala ti na komentarima, pokušat ću odgovoriti), ali vidim da se brojač posjeta ipak dosta puta okrenuo - hvala i tim čitateljima, nadam se da su u nedostatku novih malo čitali starije postove, linkovi su lijevo. :) I da, komentirajte, može i na starim postovima. :) @qai: Kad se mjeri inteligencija, zapravo se mjeri sposobnost ispitanika da prepozna neki obrazac, da se u nečemu što je naizgled bez ikakvog reda, što je nasumično, kaotično, opazi neki red, struktura... ali takav red koji nije svakome vidljiv. Dakle, inteligencija bi, po mome, bila sposobnost raz-skrivanja, opažanja reda skrivenog u nečemu naizgled kaotičnome. Ukratko, sposobnost opažanja reda. O ''mom mišljenju'' i ovom blogu sam već pisao. Najprije, ovo je blog na kojem prostor ustupam pametnijima od mene, koji bolje misle od mene, onima od kojih sam učim i s čijom se pomoći uvodim u filosofiju. Drugo, do insistiranja na vlastitoj originalnosti ne držim mnogo – o tome vidi ovdje. Nadalje, linkove na neke moje ''vlastite pokušaje'' imaš lijevo, a osim njih na forum.hr ima četiri tisuće postova mojih mnijenja o ovome i onome, pa mi je teško vjerovati da nekome doista nedostaje ''moga mišljenja''. Ipak, prihvatio sam i to da ću pisati i ovdje na blogu komentare tekstova koje objavljujem, samo što tu prihvaćenu obavezu slabo izvršavam – utoliko tvoj prigovor stoji. Stoga ću pokušati napisati nešto uz gornji izvadak iz Hartmannove knjige.
17.08.2006. (16:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hartmannov tekst je vrlo sabran i puno toga kaže u malo riječi, pa će možda nekome malo pomoći ako to razložim na nekim primjerima. Nadam se da za moj komentar neće vrijediti ona Kantova ''bio bi puno jasniji da ne pokušava biti toliko jasan'' (naime da ne objašnjava toliko opširno). :) Mnogima se svo to naklapanje o biću (a osobito o bitku) može se učiniti suviše abstraktno, možda izgledati poput neke ne-realne igrarije, a nekima čak i poput ispraznog mudrovanja s vrlo zemaljskim, suviše ljudskim ciljevima. Većina nas je zadržala početnu antipatiju prema tim pojmovima još s početka četvrtog razreda gimnazije, kad nas se, htjeli mi to ili ne, pokušalo uvesti u filosofiju putem tih preabstraktnih pojmova. Ipak, pitanje što je zbilja, a što nije pogađa svakoga. To nije tek neko pitanje na koje dokono nailazimo, to je pitanje koje nam se neizbježno nameće. Uzmimo primjerice zaljubljenost. Je li ona realna? Je li ona ''nešto što jest'' – naime neko ''biće''? Kad kažem ''uistinu te volim, moja je ljubav stvarna'', hoću upravo to reći, da je ta ljubav ''nešto što jest'', da nije tek privid koji ''zapravo nije'', odnosno, da je ona neko ''biće''. Dakle, to nije neko dokono filosofirajuće pitanje, to ''je li ta ljubav realna''. Ili npr. neka moja misao, bilo koja – je li ona nešto zbiljsko? Ta abstraktna pitanja u stanovitoj situaciji postanu najkonkretnija pitanja našeg života: npr. da li postupiti po onome što osjećam kao ljubav? Je li taj osjećaj koji me vodi nešto dovoljno ''solidno'', ''čvrsto'', odnosno ''realno'', ''zbiljsko'', dakle nešto na čemu mogu ''temeljiti'' svoj život? Ili je možda ''stvarnost'' ipak nešto drugo? Ili, npr. postupiti po svome mišljenju, po svome uvjerenju – kolika je realnost toga moga ''mišljenja'', ''uvjerenja'', pa da svoj život zasnivam na tome? Zar ne kažemo često ''to je tek tvoje mišljenje, realnost je nešto drugo'', ili ''on je zaljubljen pa ne vidi realnost, ne vidi stvarni život''. Pitanje ''što je realno?'', odnosno ''što uistinu postoji?'', odnosno ''što jest? (a što pak nije mada se nekako priviđa kao da jest?)'' – jedno je te isto pitanje, i nije puka igrarija, nego presudno pitanje koje ne možemo izbjeći. I odgovori na to pitanje vode naš život, postavljali mi sebi ta pitanja eksplicitno (pri filosofiranju) ili uzimali neke gotove odgovore putem tko zna otkud zadobivenih a nepropitanih tuđih mnijenja o tome što je to tako zvana ''realnost'' ili ''stvarni život'' i slično.
17.08.2006. (16:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hartmann ovdje sabire uobičajena gledišta o tom problemu. Započinje s onim što naziva ''shvaćanje bića kao stvari'' (to je ono pod 1.). Na primjeru zaljubljenosti: ako netko shvaća da ono što jest, ono realno može biti jedino nešto nalik nekoj opipljivoj stvari, tad to po pitanjima npr. ljubavi vodi nekim tipičnim krivim shvaćanjima. Recimo, vodi smiješnoj zamisli da je netko ''nečiju'' ljubav ukrao. Jer, ako je ljubav bila realna (a jest) onda ona, poput neke stvari, nije mogla tek tako nestati. Jedino je netko mogao odnijeti negdje drugdje, poput neke stvari koju se može uzeti i prisvojiti. Pa je neki lopov ili lopovica odnijela tu stvar koja pripada meni, naime ljubav. Ili, drugi problem u koji se upada zbog istog pogrešnog shvaćanja bića, jest ono poznato: ako je ljubav nestala, to znači da nikad nije ni bila stvarna – ono što je stvarno ''nije potrošno''. Naravno, u korijenu toga je pogrešno shvaćanje da je zbiljsko samo ono što je nepromjenjivo. Čitavu pjesmaricu s Narodnog radija mogli bismo objasniti iz ovih par pogrešnih shvaćanja o tome što je to biće. :) Dakle, to je prva pogreška, najrasprostranjenija i najizdržljivija, biće je ono što je poput neke stvari, nešto što je opipljivo – ako nije ''opipljivo'' nije ni zbiljsko, ne postoji uistinu. Pod 2. Hartmann sabire neka više reflektirana stajališta. Prvo je: zbilja je ono što se u ovom trenutku pojavaljuje mojim osjetilima i ništa drugo. Dakle, ono što opažam to je realno, sve drugo su tek umišljaji. Ali, naravno, mi opažamo i neke zakonitosti u svome iskustvu, možemo donosti neka predviđanja o budućem iskustvu, o tome što će se tek pojavljivati mojim osjetilima. Pa vidimo da su neka od tih predvianja istinita. Stoga i pravilnosti koje tako domišljamo (npr. prirodni zakoni) također imaju svoju realnost, mada nisu predmet izravnog opažanja osjetila. Drugo o čemu Hartmann govori pod 2. jest u zadnje vrijeme vrlo popularno (osobito posredovano zen literaturom) shvaćanje o ''sadašnjem trenutku'' kao jedino realnom. Prošlost više nije, budućnost još nije, tek sadašnjost jest. I doista, ima u tome istine. No lako je vidjeti da i prošlost ima svoje djelovanje u sadašnjosti (barem putem pamćenja), da budućnost ima svoje djelovanje u sadašnjosti (barem putem očekivanja). Netko će reći ''to su tek misli o pošlosti i misli o budućnosti, to nije zbilja'', ali zar i misli ne spadaju u ''zbilju''? Zar naše misli nemaju baš nikakav utjecaj na naš život pa da ih tek tako proglasimo nečim što je nezbiljsko? Ono o čemu govori pod 3. je, čini mi se, dovoljno jasno. Sljedeća opasnost je, kad se opazi da iza pukih pojava ima još i daljnje zbilje, pasti u shvaćanje da je samo ono ''iza'', ''nad''... zbilja, a ''ovaj svijet'' puki privid. Eto qai, sad imaš i ''moje mišljenje o tome''. :) Znaš kako kažu: ''pazi što želiš...' ;)
17.08.2006. (16:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pala mi je na pamet još jedna tipična pogreška u razumijevanju ljubavnih odnosa, a koja slijedi iz pogrešne ontologije, kako je to Hartmann lijepo objasnio pod 3. A to je ono: ''tek sad vidim tvoje pravo lice''. Do tad je čitavo vrijeme pokazivao lijepo lice, a sad, za trenutak, pokazuje svoju ružnu stranu. Ali to se ne shvaća kao tek ''ružna strana lica'', ne, nego upravo kao ''pravo lice''. Zašto je ono ''pravo'', a ono drugo, lijepo, nije ''pravo'' nego neko ''nepravo''? Jer lijepo je češće i više pokazivao, pa zašto ono ne bi bilo shvaćeno kao ''pravo lice''? Zbog greške u ontologiji! :) Zbog onog shvaćanja pod 3.: ''pravo'' je ono što je skriveno, što je ''iza'', što se ne vidi lako. Ono što se pojavljuje stalno i najčešće, to je ''puka pojava'', to ''nije zapravo'' tako. Kriva ontologija, dakle pogrešno shvaćanje ''bića'', znači upravo pogrešno shvaćanje baš svega. ;)
17.08.2006. (17:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ulix
ovdje bi trebalo, bar mi se tako čini, utvrditi ipak jednu razliku između stvarnosti i zbiljnosti; isto tako možda i između stvari u smislu (njem.) Ding i Sache, ili kako bi to Kangrga u lošem prevodu Fenomenologije duha označio kao neka stvar (Ding) i sama stvar (Sache)[Hegel, Fenomenologija duha, Zagreb1987 str 263], pa onda izvidjeti što bi mogla biti stvarnost, kao puko zbir stvari, za razliku od, hajdemo to tako nazvati, duhovne bitnosti
14.12.2006. (13:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, ulix, pravila filosofske struke bi svakako zahtijevala ta razlikovanja. No, ja sam baš pokušao svojim primjerima približiti što se htjelo reći i onima koji nisu doma u filosofijskoj terminologiji, a koja, na žalost, često djeluje umjetno (čak zvuči doslovno ''prevedeno'' iz stanih jezika - njemačkog, latinskog, grčkog, pa i engleskog u zadnje vrijeme). Zato mi se činilo pogodnijim ostati u ''svakodnevnom jeziku'', i po cijenu manje terminološke preciznosti.
17.10.2007. (10:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Philomena diogenica Q.
Zašto uvijek citiraš knjige? Zašto ne napišeš svoje mišljenje? Baš bi me zanimalo što ti o svemu tome misliš.
Što se tiče bića i što ono jest, meni se sviđa nihilizam.
06.08.2006. (20:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Philomena diogenica Q.
Da te pitam nešto kao filozofa: što misliš da je inteligencija?
15.08.2006. (02:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Još sam malo uživao u ljetu, u skladu s Hamvasovom ''velikom tezom svijeta''. Pa me nije bilo neko vrijeme - po komentarima se ne bi reklo da sam baš nedostajao ikome osim qai (hvala ti na komentarima, pokušat ću odgovoriti), ali vidim da se brojač posjeta ipak dosta puta okrenuo - hvala i tim čitateljima, nadam se da su u nedostatku novih malo čitali starije postove, linkovi su lijevo. :) I da, komentirajte, može i na starim postovima. :)
@qai: Kad se mjeri inteligencija, zapravo se mjeri sposobnost ispitanika da prepozna neki obrazac, da se u nečemu što je naizgled bez ikakvog reda, što je nasumično, kaotično, opazi neki red, struktura... ali takav red koji nije svakome vidljiv. Dakle, inteligencija bi, po mome, bila sposobnost raz-skrivanja, opažanja reda skrivenog u nečemu naizgled kaotičnome. Ukratko, sposobnost opažanja reda.
O ''mom mišljenju'' i ovom blogu sam već pisao. Najprije, ovo je blog na kojem prostor ustupam pametnijima od mene, koji bolje misle od mene, onima od kojih sam učim i s čijom se pomoći uvodim u filosofiju. Drugo, do insistiranja na vlastitoj originalnosti ne držim mnogo – o tome vidi ovdje. Nadalje, linkove na neke moje ''vlastite pokušaje'' imaš lijevo, a osim njih na forum.hr ima četiri tisuće postova mojih mnijenja o ovome i onome, pa mi je teško vjerovati da nekome doista nedostaje ''moga mišljenja''. Ipak, prihvatio sam i to da ću pisati i ovdje na blogu komentare tekstova koje objavljujem, samo što tu prihvaćenu obavezu slabo izvršavam – utoliko tvoj prigovor stoji. Stoga ću pokušati napisati nešto uz gornji izvadak iz Hartmannove knjige.
17.08.2006. (16:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Hartmannov tekst je vrlo sabran i puno toga kaže u malo riječi, pa će možda nekome malo pomoći ako to razložim na nekim primjerima. Nadam se da za moj komentar neće vrijediti ona Kantova ''bio bi puno jasniji da ne pokušava biti toliko jasan'' (naime da ne objašnjava toliko opširno). :)
Mnogima se svo to naklapanje o biću (a osobito o bitku) može se učiniti suviše abstraktno, možda izgledati poput neke ne-realne igrarije, a nekima čak i poput ispraznog mudrovanja s vrlo zemaljskim, suviše ljudskim ciljevima. Većina nas je zadržala početnu antipatiju prema tim pojmovima još s početka četvrtog razreda gimnazije, kad nas se, htjeli mi to ili ne, pokušalo uvesti u filosofiju putem tih preabstraktnih pojmova.
Ipak, pitanje što je zbilja, a što nije pogađa svakoga. To nije tek neko pitanje na koje dokono nailazimo, to je pitanje koje nam se neizbježno nameće. Uzmimo primjerice zaljubljenost. Je li ona realna? Je li ona ''nešto što jest'' – naime neko ''biće''? Kad kažem ''uistinu te volim, moja je ljubav stvarna'', hoću upravo to reći, da je ta ljubav ''nešto što jest'', da nije tek privid koji ''zapravo nije'', odnosno, da je ona neko ''biće''. Dakle, to nije neko dokono filosofirajuće pitanje, to ''je li ta ljubav realna''. Ili npr. neka moja misao, bilo koja – je li ona nešto zbiljsko? Ta abstraktna pitanja u stanovitoj situaciji postanu najkonkretnija pitanja našeg života: npr. da li postupiti po onome što osjećam kao ljubav? Je li taj osjećaj koji me vodi nešto dovoljno ''solidno'', ''čvrsto'', odnosno ''realno'', ''zbiljsko'', dakle nešto na čemu mogu ''temeljiti'' svoj život? Ili je možda ''stvarnost'' ipak nešto drugo? Ili, npr. postupiti po svome mišljenju, po svome uvjerenju – kolika je realnost toga moga ''mišljenja'', ''uvjerenja'', pa da svoj život zasnivam na tome? Zar ne kažemo često ''to je tek tvoje mišljenje, realnost je nešto drugo'', ili ''on je zaljubljen pa ne vidi realnost, ne vidi stvarni život''. Pitanje ''što je realno?'', odnosno ''što uistinu postoji?'', odnosno ''što jest? (a što pak nije mada se nekako priviđa kao da jest?)'' – jedno je te isto pitanje, i nije puka igrarija, nego presudno pitanje koje ne možemo izbjeći. I odgovori na to pitanje vode naš život, postavljali mi sebi ta pitanja eksplicitno (pri filosofiranju) ili uzimali neke gotove odgovore putem tko zna otkud zadobivenih a nepropitanih tuđih mnijenja o tome što je to tako zvana ''realnost'' ili ''stvarni život'' i slično.
17.08.2006. (16:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Hartmann ovdje sabire uobičajena gledišta o tom problemu. Započinje s onim što naziva ''shvaćanje bića kao stvari'' (to je ono pod 1.). Na primjeru zaljubljenosti: ako netko shvaća da ono što jest, ono realno može biti jedino nešto nalik nekoj opipljivoj stvari, tad to po pitanjima npr. ljubavi vodi nekim tipičnim krivim shvaćanjima. Recimo, vodi smiješnoj zamisli da je netko ''nečiju'' ljubav ukrao. Jer, ako je ljubav bila realna (a jest) onda ona, poput neke stvari, nije mogla tek tako nestati. Jedino je netko mogao odnijeti negdje drugdje, poput neke stvari koju se može uzeti i prisvojiti. Pa je neki lopov ili lopovica odnijela tu stvar koja pripada meni, naime ljubav. Ili, drugi problem u koji se upada zbog istog pogrešnog shvaćanja bića, jest ono poznato: ako je ljubav nestala, to znači da nikad nije ni bila stvarna – ono što je stvarno ''nije potrošno''. Naravno, u korijenu toga je pogrešno shvaćanje da je zbiljsko samo ono što je nepromjenjivo. Čitavu pjesmaricu s Narodnog radija mogli bismo objasniti iz ovih par pogrešnih shvaćanja o tome što je to biće. :) Dakle, to je prva pogreška, najrasprostranjenija i najizdržljivija, biće je ono što je poput neke stvari, nešto što je opipljivo – ako nije ''opipljivo'' nije ni zbiljsko, ne postoji uistinu.
Pod 2. Hartmann sabire neka više reflektirana stajališta. Prvo je: zbilja je ono što se u ovom trenutku pojavaljuje mojim osjetilima i ništa drugo. Dakle, ono što opažam to je realno, sve drugo su tek umišljaji. Ali, naravno, mi opažamo i neke zakonitosti u svome iskustvu, možemo donosti neka predviđanja o budućem iskustvu, o tome što će se tek pojavljivati mojim osjetilima. Pa vidimo da su neka od tih predvianja istinita. Stoga i pravilnosti koje tako domišljamo (npr. prirodni zakoni) također imaju svoju realnost, mada nisu predmet izravnog opažanja osjetila.
Drugo o čemu Hartmann govori pod 2. jest u zadnje vrijeme vrlo popularno (osobito posredovano zen literaturom) shvaćanje o ''sadašnjem trenutku'' kao jedino realnom. Prošlost više nije, budućnost još nije, tek sadašnjost jest. I doista, ima u tome istine. No lako je vidjeti da i prošlost ima svoje djelovanje u sadašnjosti (barem putem pamćenja), da budućnost ima svoje djelovanje u sadašnjosti (barem putem očekivanja). Netko će reći ''to su tek misli o pošlosti i misli o budućnosti, to nije zbilja'', ali zar i misli ne spadaju u ''zbilju''? Zar naše misli nemaju baš nikakav utjecaj na naš život pa da ih tek tako proglasimo nečim što je nezbiljsko?
Ono o čemu govori pod 3. je, čini mi se, dovoljno jasno. Sljedeća opasnost je, kad se opazi da iza pukih pojava ima još i daljnje zbilje, pasti u shvaćanje da je samo ono ''iza'', ''nad''... zbilja, a ''ovaj svijet'' puki privid.
Eto qai, sad imaš i ''moje mišljenje o tome''. :) Znaš kako kažu: ''pazi što želiš...' ;)
17.08.2006. (16:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Pala mi je na pamet još jedna tipična pogreška u razumijevanju ljubavnih odnosa, a koja slijedi iz pogrešne ontologije, kako je to Hartmann lijepo objasnio pod 3. A to je ono: ''tek sad vidim tvoje pravo lice''. Do tad je čitavo vrijeme pokazivao lijepo lice, a sad, za trenutak, pokazuje svoju ružnu stranu. Ali to se ne shvaća kao tek ''ružna strana lica'', ne, nego upravo kao ''pravo lice''. Zašto je ono ''pravo'', a ono drugo, lijepo, nije ''pravo'' nego neko ''nepravo''? Jer lijepo je češće i više pokazivao, pa zašto ono ne bi bilo shvaćeno kao ''pravo lice''? Zbog greške u ontologiji! :) Zbog onog shvaćanja pod 3.: ''pravo'' je ono što je skriveno, što je ''iza'', što se ne vidi lako. Ono što se pojavljuje stalno i najčešće, to je ''puka pojava'', to ''nije zapravo'' tako.
Kriva ontologija, dakle pogrešno shvaćanje ''bića'', znači upravo pogrešno shvaćanje baš svega. ;)
17.08.2006. (17:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ulix
ovdje bi trebalo, bar mi se tako čini, utvrditi ipak jednu razliku između stvarnosti i zbiljnosti; isto tako možda i između stvari u smislu (njem.) Ding i Sache, ili kako bi to Kangrga u lošem prevodu Fenomenologije duha označio kao neka stvar (Ding) i sama stvar (Sache)[Hegel, Fenomenologija duha, Zagreb1987 str 263], pa onda izvidjeti što bi mogla biti stvarnost, kao puko zbir stvari, za razliku od, hajdemo to tako nazvati, duhovne bitnosti
14.12.2006. (13:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Da, ulix, pravila filosofske struke bi svakako zahtijevala ta razlikovanja. No, ja sam baš pokušao svojim primjerima približiti što se htjelo reći i onima koji nisu doma u filosofijskoj terminologiji, a koja, na žalost, često djeluje umjetno (čak zvuči doslovno ''prevedeno'' iz stanih jezika - njemačkog, latinskog, grčkog, pa i engleskog u zadnje vrijeme). Zato mi se činilo pogodnijim ostati u ''svakodnevnom jeziku'', i po cijenu manje terminološke preciznosti.
17.10.2007. (10:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...