Nekome se moglo učiniti da postom nenapisano? bludim u vode neke davno zastarjele istočnjačke ezoterije. Ipak, vjerujem da se iz ovog posta vidi suvremenost toga problema - o nečemu se može govoriti jasno i javno, o nečemu tek u povoljnoj prigodi. Naravno, ja ne vjerujem (kao što je možda rani Wittgenstein vjerovao) da je granica između to dvoje oštra.
18.07.2006. (14:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ja mislim da je to realno. Ovime "ideal" sam htjela reći da mislim da je to poželjno i da razlike ne treba nijekati, nego poštovati.
18.07.2006. (16:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smorče
Evo prilike za jedan od mojih omiljenih citata, ne mogu da odolim. "Kad Wittgenstein izjavljuje da mi treba da kazujemo samo ono što se može jasno kazati, to onda, doduše zvuči vrlo herojski i ima, možda, još jedan mističko-egzistencijalan prizvuk, koji veoma uspješno djeluje na ljude u savremenom raspoloženju. No ja mislim da je ova poznata Wittgensteinova rečenica duhovno neopisivo vulgarna, jer u njoj se previđa ono o čemu se u filozofiji jedino radi: upravo je paradoks ovog poduzeća da se sredstvima pojma iskaže ono što se sredstvima pojma, zapravo, ne da iskazati, da se, ipak, iskaže neiskazivo."
Mnogo sam puta blebetao i naklapao, ali mislim da je to nužno, bar dok smo neumereni početnici. Iz iskustva mogu da kažem da je bolje da se studenti filozofije odreknu otmenosti (koja je, naravno, u ćutanju) i toga da u sebi gaje nešto neizrecivo, da se odreknu te privlačne maske da budu neshvaćeni. Ako se već moraju preležati "dečije bolesti", bolje je blebetati i biti "dvorska luda". To je moj savet studentima, ali mislim da se ne odnosi samo na njih; prihvatam shvatanje da se blebetanje mora negovati i nadalje. Ovaj Thurnerov tekst je odličan da pokaže koliko je filozofija prokleto teška, ali ako se prihvati ovaj starački recept mladog Vitgenštajna, to je onda kraj filozofije, koja je ipak stvar mladosti...
23.07.2006. (22:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smorče
E da, ovo je Adornov citat iz Filozofske terminologije. Nadam se da mi Davor neće zameriti... :)
23.07.2006. (22:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smorče, hvala ti na odličnoj nadopuni. Doista, da su H. i W. ostali u toj šutnji, danas bi neshvaćenost njihove šutnje postala opće uvjerenje o tome da se doista radi o jednom ateistu i jednom scientistu. Dapače, kasnom je Wittgensteinu potpuno jasno da se BAŠ SVE može pogrešno razumijeti, i da se valjda svaki govor (a ne samo o gore navedenim temama) sastoji od onoga što je rečeno i onoga što nije – o čemu je nešto uspio jasno reći Gadamer. :) Ipak, da se vratim da ono što je meni zanimljivo u gornjem tekstu, vjerujem da nas to što su oni pomno odabrali vrijeme i način (ne)govorenja o tim temama ipak nečemu može poučiti. Što se tiče naklapanja, zacijelo bez pogrešnih koraka nema pravoga puta i tko iz odluke da neće učiniti pogrešan korak ne čini nikakav korak taj niti ne kreće na put mišljenja (''...Uzmi i kupi grešku i upit na putu tvom kad se kažu...'' pjeva Heidegger). Ali i šutnja može glasno govoriti – kad se pozivaš na dobra dialoška iskustva sa studija (ili iz neke druge prigode) možda imaš i ono iskustvo kad netko koga cijeniš sluša tvoje naklapanje uz jednu ''glasnu šutnju'' koja ne osuđuje, dapače koja ima istinsko razumijevanje i simpatiju za te krive korake, ali koja upućuje natrag na dublje promišljanje. I to baš kao šutnja upućuje puno snažnije nego li bilo kakvo diskursivno pobijanje. (Naravno, arhetipski je opis takve situacije kad se u Platonovom Parmenidu mladi Sokrat u svome nauku o idejama zapliće uz sućutni osmijeh zreloga Zenona i staroga Parmenida – to da u Platonovom tekstu ti šuteći osmijesi dok ga slušaju imaju ravnopravan učinak kao i naknadna Parmenidova pitanja izmiče nam ukoliko dialozima pristupimo čisto logičkom analizom argumentacije, bez uvažavanja važnosti umjetničkog prikaza cijele situacije
24.07.2006. (16:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smorče
Naravno, slažem se. Doduše, meni se čini bi zen metode 'prutom po glavi' najbolje pomogle. :) Šutnja bi mogla da ima efekta jedino u razgovoru koji se uzdigao do nivoa picigina. :) A to je možda jedino i moguće u pedagoškom odnosu učitelj-učenik... Nego, hteo bih da kažem nešto i o drugoj opasnosti koju vidim u tome da se kruto držimo "čistih pojmova". To je kao kad se neko trudi da neprekidno analizira roman koji trenutno čita, u najgorem slučaju da se za svaki deo pita "šta je pisac time hteo da kaže" i da ga svrstava u neke estetičke kategorije, misleći da je to neko naprednije čitanje. Ko se prvo ne izgubi, nema pravo da sudi - kaže Adorno. To je zapravo ona ideja o zrenju koja je meni jako interesantna, a glavno je da se nekad ne može 'skraćivati put', jer se sam rezultat ne može odvojiti od dolaženja do njega. Zanimljivo je da postoji i stari glagol zreti koji znači gledati (odatle npr. prozor, uzor, zora). Mada sam negde pročitao da to značenje etimološki nema veze sa ovim prvim (zrenje=razvoj), oba su tesno povezana kada se primene na pojam...
25.07.2006. (15:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Nekome se moglo učiniti da postom nenapisano? bludim u vode neke davno zastarjele istočnjačke ezoterije. Ipak, vjerujem da se iz ovog posta vidi suvremenost toga problema - o nečemu se može govoriti jasno i javno, o nečemu tek u povoljnoj prigodi. Naravno, ja ne vjerujem (kao što je možda rani Wittgenstein vjerovao) da je granica između to dvoje oštra.
18.07.2006. (14:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Philomena diogenica Q.
I ja mislim da je to realno. Ovime "ideal" sam htjela reći da mislim da je to poželjno i da razlike ne treba nijekati, nego poštovati.
18.07.2006. (16:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smorče
Evo prilike za jedan od mojih omiljenih citata, ne mogu da odolim.
"Kad Wittgenstein izjavljuje da mi treba da kazujemo samo ono što se može jasno kazati, to onda, doduše zvuči vrlo herojski i ima, možda, još jedan mističko-egzistencijalan prizvuk, koji veoma uspješno djeluje na ljude u savremenom raspoloženju. No ja mislim da je ova poznata Wittgensteinova rečenica duhovno neopisivo vulgarna, jer u njoj se previđa ono o čemu se u filozofiji jedino radi: upravo je paradoks ovog poduzeća da se sredstvima pojma iskaže ono što se sredstvima pojma, zapravo, ne da iskazati, da se, ipak, iskaže neiskazivo."
Mnogo sam puta blebetao i naklapao, ali mislim da je to nužno, bar dok smo neumereni početnici. Iz iskustva mogu da kažem da je bolje da se studenti filozofije odreknu otmenosti (koja je, naravno, u ćutanju) i toga da u sebi gaje nešto neizrecivo, da se odreknu te privlačne maske da budu neshvaćeni. Ako se već moraju preležati "dečije bolesti", bolje je blebetati i biti "dvorska luda". To je moj savet studentima, ali mislim da se ne odnosi samo na njih; prihvatam shvatanje da se blebetanje mora negovati i nadalje. Ovaj Thurnerov tekst je odličan da pokaže koliko je filozofija prokleto teška, ali ako se prihvati ovaj starački recept mladog Vitgenštajna, to je onda kraj filozofije, koja je ipak stvar mladosti...
23.07.2006. (22:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smorče
E da, ovo je Adornov citat iz Filozofske terminologije. Nadam se da mi Davor neće zameriti... :)
23.07.2006. (22:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Smorče, hvala ti na odličnoj nadopuni. Doista, da su H. i W. ostali u toj šutnji, danas bi neshvaćenost njihove šutnje postala opće uvjerenje o tome da se doista radi o jednom ateistu i jednom scientistu. Dapače, kasnom je Wittgensteinu potpuno jasno da se BAŠ SVE može pogrešno razumijeti, i da se valjda svaki govor (a ne samo o gore navedenim temama) sastoji od onoga što je rečeno i onoga što nije – o čemu je nešto uspio jasno reći Gadamer. :) Ipak, da se vratim da ono što je meni zanimljivo u gornjem tekstu, vjerujem da nas to što su oni pomno odabrali vrijeme i način (ne)govorenja o tim temama ipak nečemu može poučiti. Što se tiče naklapanja, zacijelo bez pogrešnih koraka nema pravoga puta i tko iz odluke da neće učiniti pogrešan korak ne čini nikakav korak taj niti ne kreće na put mišljenja (''...Uzmi i kupi grešku i upit na putu tvom kad se kažu...'' pjeva Heidegger). Ali i šutnja može glasno govoriti – kad se pozivaš na dobra dialoška iskustva sa studija (ili iz neke druge prigode) možda imaš i ono iskustvo kad netko koga cijeniš sluša tvoje naklapanje uz jednu ''glasnu šutnju'' koja ne osuđuje, dapače koja ima istinsko razumijevanje i simpatiju za te krive korake, ali koja upućuje natrag na dublje promišljanje. I to baš kao šutnja upućuje puno snažnije nego li bilo kakvo diskursivno pobijanje. (Naravno, arhetipski je opis takve situacije kad se u Platonovom Parmenidu mladi Sokrat u svome nauku o idejama zapliće uz sućutni osmijeh zreloga Zenona i staroga Parmenida – to da u Platonovom tekstu ti šuteći osmijesi dok ga slušaju imaju ravnopravan učinak kao i naknadna Parmenidova pitanja izmiče nam ukoliko dialozima pristupimo čisto logičkom analizom argumentacije, bez uvažavanja važnosti umjetničkog prikaza cijele situacije
24.07.2006. (16:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Smorče
Naravno, slažem se. Doduše, meni se čini bi zen metode 'prutom po glavi' najbolje pomogle. :) Šutnja bi mogla da ima efekta jedino u razgovoru koji se uzdigao do nivoa picigina. :) A to je možda jedino i moguće u pedagoškom odnosu učitelj-učenik...
Nego, hteo bih da kažem nešto i o drugoj opasnosti koju vidim u tome da se kruto držimo "čistih pojmova". To je kao kad se neko trudi da neprekidno analizira roman koji trenutno čita, u najgorem slučaju da se za svaki deo pita "šta je pisac time hteo da kaže" i da ga svrstava u neke estetičke kategorije, misleći da je to neko naprednije čitanje. Ko se prvo ne izgubi, nema pravo da sudi - kaže Adorno. To je zapravo ona ideja o zrenju koja je meni jako interesantna, a glavno je da se nekad ne može 'skraćivati put', jer se sam rezultat ne može odvojiti od dolaženja do njega. Zanimljivo je da postoji i stari glagol zreti koji znači gledati (odatle npr. prozor, uzor, zora). Mada sam negde pročitao da to značenje etimološki nema veze sa ovim prvim (zrenje=razvoj), oba su tesno povezana kada se primene na pojam...
25.07.2006. (15:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
U hrvatskim prijevodima Kanta riječ zrenje se koristi kao prijevod za die Anschauung, dakle za opažanje.
27.07.2006. (14:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...