ha ha! genijalno. dugo se nisam ovako slatko nasmijala. "ponovo će zajahati bijelo."
08.06.2006. (04:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi moj prijatelju, Munib se odavno nagodio s državom: još je Račanov kum, ministar pravosuđa Ivanišević, za ponoćnih vizitacija Remetincu pohodio Munima i, tjerajući lisicu, istjerao medvjeda. Priču o jednoj od tih posjeta zna već svaki novinar grada, ali nije zgorega još je jednom rezimirati: Ivanišević je Muniba još jednom posjetio, kadli mu Munib kaže: 'Pa već sam sve objasnio vašima.' 'Kojima?', upita Ivanišević, naslutivši katastrofu. 'Pa vašim dečkima s kojima sam jučer razgovarao', doda Munib. Uglavnom, da skratim stvar, Munib je odgovarao paralelno, ispričavši pritom i ono što ga nitko nije pitao, tako i slavnu epizodu s Perkovićevom narudžbom atentata na Budišu. Perković je naima nakon 2000.-te - nevjerojatno, ali, sasvim istinito - Munibu Suljiću već uručio pištolj i, prema Munibovom dvostrukom prizanju, zatražio je od njega da puca na Budišu. Budišu je o tome izvjestio Ivanišević osobno, a Račan, po običaju, kad je Budiša zatražio istragu, nije imao ni snage ni volje suprotstaviti se politici koja je iza te narudžbe stajala. Jasno, to je ona ponornica hrvatske državne politike koja je stalno prisutna od kraja osamdesetih, koja tu i tamo provre na površinu, ali, uglavnom, kao sve podzemne vode snažno djeluje tekući ispod površine dnevnopolitičkih događaja. Politika o kojoj je riječ središnja je struja hrvatske udbaške politike koja je sa scene uklonila sve one koji bi je mogli dovesti ne samo politički, već i egzistencijalno u pitanje: u Hrvatskoj više nema političara koji nije izvan tog mainstreama, nema više osobe koja bi mogla biti zainteresirana za odgovornost današnjih hrvatskih političara za događaje između 1945. i 1990., a posebno nema nikoga tko bi s kapitalom 'proljećara' ili borca za nezavisnost Hrvatske mogao, upravo u ime građanske Hrvatske, raskrstiti i s nasljeđem komunizma, kao što se Hrvatska uglavnom oslobodila nasljeđa drugog totalitarističkog zla, nacizma. To je u Hrvatskoj danas nemoguće, i s tim se podzemnim silama dogovaraju najrazličitiji državni teroristi, kriminalci i hitmani, koji su političkoj eliti ove zemlje svih ovih godina na raspolaganju. Merčepa hapse već cijelo jedno desetljeće, Merčep već više od desetljeća poručuje da će itekako propjevati, Merčep se još od rata dogovara s politikom koja hapsi sve, ali Merčepa ne, i sad se odjednom ponovo incenisra igrokaz na temu Poljane s Munibom u glavnoj ulozi, baš kao da će ovoga puta Merčep za bilo što odgovarati! Kakva farsa! Pa Merčep je već javno kazao dovoljno da cijeli državni vrh iz tih vremena zaglavinja u Haagu, a sada se misli da će Merčep samo tako otići u rešt! Ta, zar Merčep već nije mrtav-hladan ispričao kako su tajne policije Hrvatske dinamitirale objekte po Vukovaru provocirajući ratni sukob! Drugim riječima, Merčep je dao do znanja da će jedna dublja i okrutnija istina o Domovinskom ratu izaći na vidjelo, i, očito je da se država, kao zainteresirana strana, s Merčepom pogađa ne bi li ta istina nekako otišla u grob. To je ona ista istina koju bi mogao iskopati nekakav 'nezavistan' predsjednik ili premijer, kad bi takav u ovoj zemlji mogao postojati: zamislimo recimo što bi Budiša učinio s povijesnim istinama o Mesićevoj ili Manolićevoj djelatnosti u onoj državi i onome režimu! Ovako, ostaje nam i dalje pasivno registriranje već ritualnih defilea Tonija Nobila (strašno zanimljiv tip, zar ne!), koji po potrebi glumi čas odvjetnika mafije, čas zastupnika države, najčešće ujedinjujući jednu i drugu ulogu u funkciji vlastite dobrobiti, histerične Čičkove ispade koji se više ne može suzdržati pa neviđeno pritišće pravosuđe zahtjevajući pritvor za Glavaša, Šekova prenemaganja da niša nije znao niti je za išta odgovoran, Sanaderovu indiferentnost, jer, sve je to stvar sudbene a ne izvršne vlasti, Stipinu olimpijsku izdignutost izvan tih zemaljskih poslova i dana u kojima, ha-ha, uopće ne sudjeluje, itd, itd.! Dečki smještaju jednom po jednom zapovjedniku jednog po jednog hrvatskog bojišta, kompromitirajući rat koji mrze i preziru ne samo zato jer im je razorio Jugoslaviju (Nobilo), nego i zato jer su u njemu, hvala Tuđmanu, igrali trećerazredne uloge (Stipe, Sanader...), i dok Norci, Gotovine i Glavaši odlaze u povijest, psihopate i ubojice postaju državni svjedoci!Strašna demokracija u kojoj Toni Nobilo vucara Fehira da svjedoči protiv Glavaša, ne bi li Hrvatska konačno raskristila s nasljeđem ratnih zločina! U potonjoj rečenici nema nikoga tko je normalan, a kamoli moralan. Kad se sve desi i prođe, bit ćemo mirna, uređena zemljica, u kojoj će kriminalci obnašati vodeće državne funkcije, ubojice će ravnati gospodarstvom, a vojsku će na defileima postrojavati KOS-ovi agenti. Tja, bojim se da takvo stanje ne može dugo trajati.
08.06.2006. (23:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Dragi moj prijatelju, ovo s Budišom, Ivaniševićem, Munibom i Perkovićem je spomenuo Nacional i Berislav Jelinić napisao da je Munib sve demantirao rekavši da je priču izmislio kako bi se iščupao iz pritvora. E sad, kome da vjerujem. ;)
09.06.2006. (01:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Je, je, pozata je nezavisnost Berislava Jelinića i novinara 'Nacionala', napose Pukanićeva neodvisnost spram Stipe Mesića, koji, čekaj malo, za savjetnika ima Pekovićeva sina, zar ne!? Vidim da i nezavisni 'Jutarnji list' iz pera jedne od najneodvisnijih, ako ne i posve autonomne Željke Matković, također demantira taj slučaj nesuđenoga atentata na Budišu kao Munibovo samoreklamerstvo i kalkulantstvo. No, Žac, da pregnantno iznesem ono što kanim: očito je da je stvar oko Muniba dogovorena: Munib se predao, a nije uhvaćane. Predao se, jer je sklopio nekakav deal s državom. S državom, to znači s određenim ljudima. Ljudima koji i danas štite Josipa Perkovića. Perkovića, koji je, a ne desnica kako sada trabunja Matkovićka, gurnuo Munibu pištolj u ruku. Duhovito zvuči Matkovićkino objašnjenje da HIS i SUZUP nisu povjerovali Munibu u pogledu tvrdnje da je trebao pucati u Budišu, a, vidiš, i Račan i Ivanišević i Budiša u tu tvrdnju i dan danas vjeruju: događaj se odvio za Račanove vladavine, da podsjetim. Uostalom, nevjerojatno je da je Munib kalkulatn i samoreklamer kad tvrdi da je trebao ubiti Budišu, ali je pozdan svjedok u slučaju kad treba sjebati Merčepa i ine. No, kao što vidiš, ja i tvrdim da se Tomo neće lako dati: njegovo bi pjevanje sjebalo istu tu liniju koja je izgleda naručila Budišino ubojstvo. Stoga sada Muniba treba kroz hrvatsku štampu prokazati kao kalkulanta na umoru, koji odavno ne zna što govori, jer je sulud, a k tome je i ekshibicionist! E, pa jebiga: sulud je kad treba umočiti Perkovića, ali je strašno fokusiran i racionalan kad treba sjebati Trusića i Merčepa!? Kako to sad? In summa, 'Jutarnji' i 'Nacional' zainteresirane su strane: oni su samo transmisija političke moći koja ih omogućuje, i pišu što ta linije poželi i naruči. Očito je da je istina jednostavna: Merčep ima pravo kad govori da su naši potpaljivali vatru u Vukovaru, i to valjda nitko u ovoj zemlji više ne osporava; Munib ima pravo kad govori da je trebao ubiti Budišu: pitaj stari Budišu o tome, ili Račana, pa prosudi sam! Naši mali udbaši metu uokolo i skrivaju dokaze svojih sranja, ali, previše je tu očiglednih istina a da bi se išta više moglo sakriti: uostalom, otkud to da sada i Bero i Željkica odjednom, ničim izazvani, spominju baš tu epizodu s atentatom na Budišu!!! Ako je to bilo tek Munibovo samoreklamerstvo, kako to da su i državni odvjetnik i ministar pravosuđa ostali zaprepašteni i tijekom cijeloga mandata vjerovali u to! Kako to da u to ne vjeruju tek Stipe Mesić i Joža Manolić? Dragi, da zaključim, izgleda da će se repovi ovoga rata još dugo vući kroz povijest ove zemlje, jer, dok su protagonisti tih događaja na sceni, nikakva istina o tim danima nije moguća: ta, istina bi mnoge, kao što sam kazao, odvela u Haag. Ako bi zbog užasa te istine živi stigli do Bregane. Uvijek se valja pitati: Qui bono? Za čije dobro se nešto tvrdi ili osporava. Očigledno, pogledaš li današnji (subotnji) 'Jutarnji list', sve se čini da bi se relativizirao motiv Muniba Suljića kao pokajnika, te da bi se omalovažio svaki njegov iskaz kao svjedoka protiv Merčepa. A to sam i najavio: država štiti Tomu jer bi im Tomo jebao mater, što i čini već više od desetljeća. Pa ne samo da ga ne procesuiraju, nego je Merčep vrlo značajan društvenopolitički čimbenik, zar ne!? A da bi se pokazalo kako je Munib neuračunljiv te trkelja koješta, evo zgodne ilustracije: Munibova somnambula pričica o atentatu na Budišu! E, valja znati čitati novine, moj lega! Pa izlazile one i u dvadesetak tisuća primjeraka, kao 'Nacional', što njegova vlasnika nimalo ne priječi da dograđuje dva kata na zgradi u središtu Zagreba, kolekcionira skupocjene satove, i živi život bonvivana dok mu redakcijski posao obavlja jadnija menažerija no ona Marinka Božića!
10.06.2006. (10:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prijatelju, evo teksta 'Slobodne Dalmacije', objavljenog 15. sudenog 2000.godine: "ZAGREB — Nakon što je u najnovijem broju Nacionala objavljeno da je Munib Suljić dobio nalog da izvrši atentat na Dražena Budišu, prvaka Hrvatske socijalno-liberalne stranke, za komentar smo zamolili samog Budišu, o čemu on kaže: — Vidio sam dokumente s oznakom državne tajne u kojima je zabilježeno svjedočenje Muniba Suljića i u kojima on imenuje naredbodavce, okolnosti, vrijeme i oružje kojim je trebao izvršiti atentat na mene, kao i količinu novca koju je trebao dobiti nakon obavljenog posla — potvrdio je Dražen Budiša navode iz najnovijeg broja Nacionala. Dokument sa Suljićevim priznanjem vidio sam prije dva i pol mjeseca, ali o detaljima ne mogu ništa govoriti, jer je taj dokument označen kao državna tajna — pojasnio je Budiša. Nadam se samo da će nadležni rasvijetliti sve okolnosti oko pripreme atentata na mene, nastavio je. No, Budiša energično dodaje kako je netočno da je atentat na njega pripreman za vrijeme sklapanja koalicije SDP-a i HSLS-a. Štoviše, atentat je planiran za kasnije, tj. iza izbora održanih 3. siječnja, kazao je. Budiša nije htio ni potvrditi ni demantirati navode da ga je o svjedočenju Muniba Suljića upoznao Tomislav Merčep. Do Tomislava Merčepa nismo uspjeli doći, jer je na službenom putu u Pragu. Munib Suljić u javnosti je poznat od 1992. godine kada je osumnjičen zajedno s još nekim pripadnicima Merčepove postrojbe za ubojstvo zagrebačke obitelji Zec i ubojstva u Pakračkoj Poljani. Inače, u priopćenju za javnost Ministarstva pravosuđa navedeno je kako je pritvorenik Munib Suljić zatražio prijam kod ministra Stjepana Ivaniševića kako bi ukazao na navodnu urotu koja je imala za rezultat njegovo optuženje za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret."
Zanimljivo je da je Budišu o svemu navodno obavjestio Merčep!
10.06.2006. (10:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo i teksta znamenitog biografa gosp. predsjednika Mesića, slavnoga Ivice Đikića, iz te iste 2000-te godine; Đikić se zarana potrudio relativizirati Munibov iskaz, tj. prije 6 godina učinio je ono što sada čine Željkica Peljkica i Bero Sero. Čudno je dakle to kako sve ukazuje na Stipu Mesića i njegov kružok, zar ne? Tekst slijedi: "SUN, 19 NOV 2000 1224 GMT
Što se krije iza navodnog atentata na Budišu Aim, Zagreb, 19.11.2000.
Kronološki, priča ide ovako: tip po imenu Munib Suljić završio je u zagrebačkom istražnom zatvoru zato što je sa skupinom svojih jarana ucjenjivao i iznuđivao novac od stanovitih istarskih poduzetnika; zatvorski dani teku sporo i monotono, pa su, zapravo, idealan poligon za smišljanje najfantastičnijih storija: Munib je Suljić tako jednoga dana svom zatvorskom cimeru povjerio priču koja kaže da su određene hrvatske desne grupacije od njega naručile ubojstvo predsjednika Hrvatske socijalno-liberalne stranke Dražena Budiše; cimer, koji je - jednako kao i Suljić - bio pripadnik zloglasne jedinice Tomislava Merčepa, odmah je tu priču proslijedio svom bivšem zapovjedniku, a ovaj je zatim nazvao Budišu i ispričao mu što je čuo. Onda su krenula hodočašća visokih državnih činovnika u Suljićevu remetinečku ćeliju. Prvo ga je saslušao ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Damir Lončarić, onda su ga pohodili neidentificirani agenti Službe za zaštitu ustavnoga poretka, a u finalu je Remetinec obišao i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević. Munib je i njima priznao da je dobio narudžbu da likvidira Dražena Budišu, spominjao je i još neke slične narudžbe, ali je odbio reći imena naručilaca i okolnosti pod kojima se sve to odigravalo.
Vratimo se sad devet godina unatrag. Munib Suljić u to je vrijeme pripadnik rezervne policijske jedinice kojom zapovijeda Tomislav Merčep: rečeni je Vukovarac, čije su aktivnosti u ljeto 1991. dobrim dijelom i doprinijele kasnijoj tragediji grada na Dunavu, na jednome mjestu uspio okupiti zavidan broj predratnih kriminalaca, kojima je rat bio idealna prilika za iskupljenje grijeha, te im je pridružio nekolicinu poludjelih adolescenata što u životu nisu imali ništa, osim napunjenog "kalašnjikova" i nagona za ubijanjem. Družina okorjelih kriminalaca i ubojica utaborila se na zagrebačkom Velesajmu, pa su tamo danima dovodili metropolitanske Srbe: čitava ta zločinačka aktivnost bila je formalno pokrivena borbom protiv navodne pete kolone i snajperista, a ustvari je bila najobičnija pljačka i zadovoljavanje ubilačkih nagona. Potom su se premjestili u Poljanu kod Pakraca, gdje je krvavi pir ratnika, koji su uživali direktnu zaštitu najvišeg političkog vrha, doživio svoju kulminaciju. Ubijali su bez milosti, uživali su u ubijanju, uživali su u mučenjima ljudi skupljenih po okolnim selima ili onih što su bili dovedeni iz Zagreba, Kutine, Garešnice...
Negdje u prosincu 1991. Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac i Snježana Živanović nakratko su svratili u Zagreb. Otišli su na Trešnjevku, pokucali su na vrata bogatog mesara Mihajla Zeca i odmah mu sprašili nekoliko hitaca u glavu. Njegovu suprugu i dvanaestogodišnju kćer Aleksandru odveli su na Sljeme: nitko ih nikad više nije vidio. Nešto kasnije su uhapšeni, u policijskoj istrazi priznaju sva zlodjela i detaljno ih opisuju, ali se zatim u čitavu stvar upliće politika. Zahvaljujući Vladimiru Šeksu "merčepovci" su vrlo brzo pušteni iz pritvora. Neki od njih i kasnije su se vraćali u zatvorske odaje, ali su svaki put oslobađani.
Munib se Suljić u međuvremenu nastavio baviti jedinim zanatom koji mu je poznat, naime, kriminalom, pa je - malo nakon promjene vlasti - dospio u Remetinec. Onda se, eto, odlučio pokajati za ono što je, kao, trebao učiniti, a nije, no ni na kraj mu pameti nije bilo da se o istom trošku pokaje za sva ona zlodjela koja je pouzdano učinio: nije mu palo na pamet da se pokaje za one pucnje u tijelo dvanaestogodišnje Aleksandre Zec i nije mu palo na pamet da se pokaje za rafale ispaljene u polumrtvo tijelo Saše Antića. Promućurni Munib, naime, lijepo je shvatio da se s pokajanjem za malu Aleksandru ne može baš trgovati, za razliku od skrušenog priznanja da je trebao smaknuti Dražena Budišu, a to, eto, nije učinio samo zato što je bio službeno spriječen boravkom u zatvoru. Odlučio je zato svoju priču zamijeniti za dobivanje statusa pokajnika i pravednika, jednako kao što je onomad svoje junačke podvige - naime, pucanje u dvanaestogodišnje dijete - mijenjao za svu silu državnih odlikovanja što su ga štitila od ovdašnjeg pravosuđa. I nema ovdje nikakve sumnje da bi Munib već sutra u očima cijele jedne nacije postao pravednikom samo da je svoju priču o narudžbi za likvidaciju Dražena Budiše malo vještije ispričao i da je imao samo malo više dara za fabuliranje.
Ovako, njegovu je storiju malo tko popušio, ponajmanje oni kojima je bila namijenjena, a to su policijsko-pravosudni organi. Možemo sad zamisliti Muniba Suljića kako sjedi u onoj zatvorskoj ćeliji i konta gdje se zajebao, gdje j
10.06.2006. (10:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da još nešto primjetim: Zanimljivo je kako se i 'Jutarnji' spremeno odaziva zovu domovine, kad to Mesiću treba; tj. ne samo Stipi, nego tom kružoku oko Steve Krajačića, koji ovom zemljom vlada već 16 godina! Čim tom podzemlju treba tekst o nepouzdanosti svjedoka Muniba Suljića, eto ti napisa u Jutarnjem i Nacionalu. I dok za Nacional znamo da je truba s Pantovčaka, sasvim je lijepo za vidjeti da uz sordinu tu pripomaže i Ninina dragačevska sekcija. Kakva idila!
10.06.2006. (10:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
asjaba
ha ha! genijalno. dugo se nisam ovako slatko nasmijala. "ponovo će zajahati bijelo."
08.06.2006. (04:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi moj prijatelju, Munib se odavno nagodio s državom: još je Račanov kum, ministar pravosuđa Ivanišević, za ponoćnih vizitacija Remetincu pohodio Munima i, tjerajući lisicu, istjerao medvjeda. Priču o jednoj od tih posjeta zna već svaki novinar grada, ali nije zgorega još je jednom rezimirati: Ivanišević je Muniba još jednom posjetio, kadli mu Munib kaže: 'Pa već sam sve objasnio vašima.' 'Kojima?', upita Ivanišević, naslutivši katastrofu. 'Pa vašim dečkima s kojima sam jučer razgovarao', doda Munib. Uglavnom, da skratim stvar, Munib je odgovarao paralelno, ispričavši pritom i ono što ga nitko nije pitao, tako i slavnu epizodu s Perkovićevom narudžbom atentata na Budišu. Perković je naima nakon 2000.-te - nevjerojatno, ali, sasvim istinito - Munibu Suljiću već uručio pištolj i, prema Munibovom dvostrukom prizanju, zatražio je od njega da puca na Budišu. Budišu je o tome izvjestio Ivanišević osobno, a Račan, po običaju, kad je Budiša zatražio istragu, nije imao ni snage ni volje suprotstaviti se politici koja je iza te narudžbe stajala. Jasno, to je ona ponornica hrvatske državne politike koja je stalno prisutna od kraja osamdesetih, koja tu i tamo provre na površinu, ali, uglavnom, kao sve podzemne vode snažno djeluje tekući ispod površine dnevnopolitičkih događaja. Politika o kojoj je riječ središnja je struja hrvatske udbaške politike koja je sa scene uklonila sve one koji bi je mogli dovesti ne samo politički, već i egzistencijalno u pitanje: u Hrvatskoj više nema političara koji nije izvan tog mainstreama, nema više osobe koja bi mogla biti zainteresirana za odgovornost današnjih hrvatskih političara za događaje između 1945. i 1990., a posebno nema nikoga tko bi s kapitalom 'proljećara' ili borca za nezavisnost Hrvatske mogao, upravo u ime građanske Hrvatske, raskrstiti i s nasljeđem komunizma, kao što se Hrvatska uglavnom oslobodila nasljeđa drugog totalitarističkog zla, nacizma. To je u Hrvatskoj danas nemoguće, i s tim se podzemnim silama dogovaraju najrazličitiji državni teroristi, kriminalci i hitmani, koji su političkoj eliti ove zemlje svih ovih godina na raspolaganju. Merčepa hapse već cijelo jedno desetljeće, Merčep već više od desetljeća poručuje da će itekako propjevati, Merčep se još od rata dogovara s politikom koja hapsi sve, ali Merčepa ne, i sad se odjednom ponovo incenisra igrokaz na temu Poljane s Munibom u glavnoj ulozi, baš kao da će ovoga puta Merčep za bilo što odgovarati! Kakva farsa! Pa Merčep je već javno kazao dovoljno da cijeli državni vrh iz tih vremena zaglavinja u Haagu, a sada se misli da će Merčep samo tako otići u rešt! Ta, zar Merčep već nije mrtav-hladan ispričao kako su tajne policije Hrvatske dinamitirale objekte po Vukovaru provocirajući ratni sukob! Drugim riječima, Merčep je dao do znanja da će jedna dublja i okrutnija istina o Domovinskom ratu izaći na vidjelo, i, očito je da se država, kao zainteresirana strana, s Merčepom pogađa ne bi li ta istina nekako otišla u grob. To je ona ista istina koju bi mogao iskopati nekakav 'nezavistan' predsjednik ili premijer, kad bi takav u ovoj zemlji mogao postojati: zamislimo recimo što bi Budiša učinio s povijesnim istinama o Mesićevoj ili Manolićevoj djelatnosti u onoj državi i onome režimu! Ovako, ostaje nam i dalje pasivno registriranje već ritualnih defilea Tonija Nobila (strašno zanimljiv tip, zar ne!), koji po potrebi glumi čas odvjetnika mafije, čas zastupnika države, najčešće ujedinjujući jednu i drugu ulogu u funkciji vlastite dobrobiti, histerične Čičkove ispade koji se više ne može suzdržati pa neviđeno pritišće pravosuđe zahtjevajući pritvor za Glavaša, Šekova prenemaganja da niša nije znao niti je za išta odgovoran, Sanaderovu indiferentnost, jer, sve je to stvar sudbene a ne izvršne vlasti, Stipinu olimpijsku izdignutost izvan tih zemaljskih poslova i dana u kojima, ha-ha, uopće ne sudjeluje, itd, itd.! Dečki smještaju jednom po jednom zapovjedniku jednog po jednog hrvatskog bojišta, kompromitirajući rat koji mrze i preziru ne samo zato jer im je razorio Jugoslaviju (Nobilo), nego i zato jer su u njemu, hvala Tuđmanu, igrali trećerazredne uloge (Stipe, Sanader...), i dok Norci, Gotovine i Glavaši odlaze u povijest, psihopate i ubojice postaju državni svjedoci!Strašna demokracija u kojoj Toni Nobilo vucara Fehira da svjedoči protiv Glavaša, ne bi li Hrvatska konačno raskristila s nasljeđem ratnih zločina! U potonjoj rečenici nema nikoga tko je normalan, a kamoli moralan. Kad se sve desi i prođe, bit ćemo mirna, uređena zemljica, u kojoj će kriminalci obnašati vodeće državne funkcije, ubojice će ravnati gospodarstvom, a vojsku će na defileima postrojavati KOS-ovi agenti. Tja, bojim se da takvo stanje ne može dugo trajati.
08.06.2006. (23:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
45lines
@Dragi moj prijatelju, ovo s Budišom, Ivaniševićem, Munibom i Perkovićem je spomenuo Nacional i Berislav Jelinić napisao da je Munib sve demantirao rekavši da je priču izmislio kako bi se iščupao iz pritvora. E sad, kome da vjerujem. ;)
09.06.2006. (01:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Je, je, pozata je nezavisnost Berislava Jelinića i novinara 'Nacionala', napose Pukanićeva neodvisnost spram Stipe Mesića, koji, čekaj malo, za savjetnika ima Pekovićeva sina, zar ne!? Vidim da i nezavisni 'Jutarnji list' iz pera jedne od najneodvisnijih, ako ne i posve autonomne Željke Matković, također demantira taj slučaj nesuđenoga atentata na Budišu kao Munibovo samoreklamerstvo i kalkulantstvo. No, Žac, da pregnantno iznesem ono što kanim: očito je da je stvar oko Muniba dogovorena: Munib se predao, a nije uhvaćane. Predao se, jer je sklopio nekakav deal s državom. S državom, to znači s određenim ljudima. Ljudima koji i danas štite Josipa Perkovića. Perkovića, koji je, a ne desnica kako sada trabunja Matkovićka, gurnuo Munibu pištolj u ruku. Duhovito zvuči Matkovićkino objašnjenje da HIS i SUZUP nisu povjerovali Munibu u pogledu tvrdnje da je trebao pucati u Budišu, a, vidiš, i Račan i Ivanišević i Budiša u tu tvrdnju i dan danas vjeruju: događaj se odvio za Račanove vladavine, da podsjetim. Uostalom, nevjerojatno je da je Munib kalkulatn i samoreklamer kad tvrdi da je trebao ubiti Budišu, ali je pozdan svjedok u slučaju kad treba sjebati Merčepa i ine. No, kao što vidiš, ja i tvrdim da se Tomo neće lako dati: njegovo bi pjevanje sjebalo istu tu liniju koja je izgleda naručila Budišino ubojstvo. Stoga sada Muniba treba kroz hrvatsku štampu prokazati kao kalkulanta na umoru, koji odavno ne zna što govori, jer je sulud, a k tome je i ekshibicionist! E, pa jebiga: sulud je kad treba umočiti Perkovića, ali je strašno fokusiran i racionalan kad treba sjebati Trusića i Merčepa!? Kako to sad? In summa, 'Jutarnji' i 'Nacional' zainteresirane su strane: oni su samo transmisija političke moći koja ih omogućuje, i pišu što ta linije poželi i naruči. Očito je da je istina jednostavna: Merčep ima pravo kad govori da su naši potpaljivali vatru u Vukovaru, i to valjda nitko u ovoj zemlji više ne osporava; Munib ima pravo kad govori da je trebao ubiti Budišu: pitaj stari Budišu o tome, ili Račana, pa prosudi sam! Naši mali udbaši metu uokolo i skrivaju dokaze svojih sranja, ali, previše je tu očiglednih istina a da bi se išta više moglo sakriti: uostalom, otkud to da sada i Bero i Željkica odjednom, ničim izazvani, spominju baš tu epizodu s atentatom na Budišu!!! Ako je to bilo tek Munibovo samoreklamerstvo, kako to da su i državni odvjetnik i ministar pravosuđa ostali zaprepašteni i tijekom cijeloga mandata vjerovali u to! Kako to da u to ne vjeruju tek Stipe Mesić i Joža Manolić? Dragi, da zaključim, izgleda da će se repovi ovoga rata još dugo vući kroz povijest ove zemlje, jer, dok su protagonisti tih događaja na sceni, nikakva istina o tim danima nije moguća: ta, istina bi mnoge, kao što sam kazao, odvela u Haag. Ako bi zbog užasa te istine živi stigli do Bregane.
Uvijek se valja pitati: Qui bono? Za čije dobro se nešto tvrdi ili osporava. Očigledno, pogledaš li današnji (subotnji) 'Jutarnji list', sve se čini da bi se relativizirao motiv Muniba Suljića kao pokajnika, te da bi se omalovažio svaki njegov iskaz kao svjedoka protiv Merčepa. A to sam i najavio: država štiti Tomu jer bi im Tomo jebao mater, što i čini već više od desetljeća. Pa ne samo da ga ne procesuiraju, nego je Merčep vrlo značajan društvenopolitički čimbenik, zar ne!? A da bi se pokazalo kako je Munib neuračunljiv te trkelja koješta, evo zgodne ilustracije: Munibova somnambula pričica o atentatu na Budišu! E, valja znati čitati novine, moj lega! Pa izlazile one i u dvadesetak tisuća primjeraka, kao 'Nacional', što njegova vlasnika nimalo ne priječi da dograđuje dva kata na zgradi u središtu Zagreba, kolekcionira skupocjene satove, i živi život bonvivana dok mu redakcijski posao obavlja jadnija menažerija no ona Marinka Božića!
10.06.2006. (10:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prijatelju, evo teksta 'Slobodne Dalmacije', objavljenog 15. sudenog 2000.godine: "ZAGREB — Nakon što je u najnovijem broju Nacionala objavljeno da je Munib Suljić dobio nalog da izvrši atentat na Dražena Budišu, prvaka Hrvatske socijalno-liberalne stranke, za komentar smo zamolili samog Budišu, o čemu on kaže:
— Vidio sam dokumente s oznakom državne tajne u kojima je zabilježeno svjedočenje Muniba Suljića i u kojima on imenuje naredbodavce, okolnosti, vrijeme i oružje kojim je trebao izvršiti atentat na mene, kao i količinu novca koju je trebao dobiti nakon obavljenog posla — potvrdio je Dražen Budiša navode iz najnovijeg broja Nacionala.
Dokument sa Suljićevim priznanjem vidio sam prije dva i pol mjeseca, ali o detaljima ne mogu ništa govoriti, jer je taj dokument označen kao državna tajna — pojasnio je Budiša. Nadam se samo da će nadležni rasvijetliti sve okolnosti oko pripreme atentata na mene, nastavio je.
No, Budiša energično dodaje kako je netočno da je atentat na njega pripreman za vrijeme sklapanja koalicije SDP-a i HSLS-a. Štoviše, atentat je planiran za kasnije, tj. iza izbora održanih 3. siječnja, kazao je.
Budiša nije htio ni potvrditi ni demantirati navode da ga je o svjedočenju Muniba Suljića upoznao Tomislav Merčep. Do Tomislava Merčepa nismo uspjeli doći, jer je na službenom putu u Pragu.
Munib Suljić u javnosti je poznat od 1992. godine kada je osumnjičen zajedno s još nekim pripadnicima Merčepove postrojbe za ubojstvo zagrebačke obitelji Zec i ubojstva u Pakračkoj Poljani.
Inače, u priopćenju za javnost Ministarstva pravosuđa navedeno je kako je pritvorenik Munib Suljić zatražio prijam kod ministra Stjepana Ivaniševića kako bi ukazao na navodnu urotu koja je imala za rezultat njegovo optuženje za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret."
Zanimljivo je da je Budišu o svemu navodno obavjestio Merčep!
10.06.2006. (10:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo i teksta znamenitog biografa gosp. predsjednika Mesića, slavnoga Ivice Đikića, iz te iste 2000-te godine; Đikić se zarana potrudio relativizirati Munibov iskaz, tj. prije 6 godina učinio je ono što sada čine Željkica Peljkica i Bero Sero. Čudno je dakle to kako sve ukazuje na Stipu Mesića i njegov kružok, zar ne? Tekst slijedi: "SUN, 19 NOV 2000 1224 GMT
Što se krije iza navodnog atentata na Budišu
Aim, Zagreb, 19.11.2000.
Kronološki, priča ide ovako: tip po imenu Munib Suljić završio je u zagrebačkom istražnom zatvoru zato što je sa skupinom svojih jarana ucjenjivao i iznuđivao novac od stanovitih istarskih poduzetnika; zatvorski dani teku sporo i monotono, pa su, zapravo, idealan poligon za smišljanje najfantastičnijih storija: Munib je Suljić tako jednoga dana svom zatvorskom cimeru povjerio priču koja kaže da su određene hrvatske desne grupacije od njega naručile ubojstvo predsjednika Hrvatske socijalno-liberalne stranke Dražena Budiše; cimer, koji je - jednako kao i Suljić - bio pripadnik zloglasne jedinice Tomislava Merčepa, odmah je tu priču proslijedio svom bivšem zapovjedniku, a ovaj je zatim nazvao Budišu i ispričao mu što je čuo. Onda su krenula hodočašća visokih državnih činovnika u Suljićevu remetinečku ćeliju. Prvo ga je saslušao ravnatelj Hrvatske izvještajne službe Damir Lončarić, onda su ga pohodili neidentificirani agenti Službe za zaštitu ustavnoga poretka, a u finalu je Remetinec obišao i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević. Munib je i njima priznao da je dobio narudžbu da likvidira Dražena Budišu, spominjao je i još neke slične narudžbe, ali je odbio reći imena naručilaca i okolnosti pod kojima se sve to odigravalo.
Vratimo se sad devet godina unatrag. Munib Suljić u to je vrijeme pripadnik rezervne policijske jedinice kojom zapovijeda Tomislav Merčep: rečeni je Vukovarac, čije su aktivnosti u ljeto 1991. dobrim dijelom i doprinijele kasnijoj tragediji grada na Dunavu, na jednome mjestu uspio okupiti zavidan broj predratnih kriminalaca, kojima je rat bio idealna prilika za iskupljenje grijeha, te im je pridružio nekolicinu poludjelih adolescenata što u životu nisu imali ništa, osim napunjenog "kalašnjikova" i nagona za ubijanjem. Družina okorjelih kriminalaca i ubojica utaborila se na zagrebačkom Velesajmu, pa su tamo danima dovodili metropolitanske Srbe: čitava ta zločinačka aktivnost bila je formalno pokrivena borbom protiv navodne pete kolone i snajperista, a ustvari je bila najobičnija pljačka i zadovoljavanje ubilačkih nagona. Potom su se premjestili u Poljanu kod Pakraca, gdje je krvavi pir ratnika, koji su uživali direktnu zaštitu najvišeg političkog vrha, doživio svoju kulminaciju. Ubijali su bez milosti, uživali su u ubijanju, uživali su u mučenjima ljudi skupljenih po okolnim selima ili onih što su bili dovedeni iz Zagreba, Kutine, Garešnice...
Negdje u prosincu 1991. Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac i Snježana Živanović nakratko su svratili u Zagreb. Otišli su na Trešnjevku, pokucali su na vrata bogatog mesara Mihajla Zeca i odmah mu sprašili nekoliko hitaca u glavu. Njegovu suprugu i dvanaestogodišnju kćer Aleksandru odveli su na Sljeme: nitko ih nikad više nije vidio. Nešto kasnije su uhapšeni, u policijskoj istrazi priznaju sva zlodjela i detaljno ih opisuju, ali se zatim u čitavu stvar upliće politika. Zahvaljujući Vladimiru Šeksu "merčepovci" su vrlo brzo pušteni iz pritvora. Neki od njih i kasnije su se vraćali u zatvorske odaje, ali su svaki put oslobađani.
Munib se Suljić u međuvremenu nastavio baviti jedinim zanatom koji mu je poznat, naime, kriminalom, pa je - malo nakon promjene vlasti - dospio u Remetinec. Onda se, eto, odlučio pokajati za ono što je, kao, trebao učiniti, a nije, no ni na kraj mu pameti nije bilo da se o istom trošku pokaje za sva ona zlodjela koja je pouzdano učinio: nije mu palo na pamet da se pokaje za one pucnje u tijelo dvanaestogodišnje Aleksandre Zec i nije mu palo na pamet da se pokaje za rafale ispaljene u polumrtvo tijelo Saše Antića. Promućurni Munib, naime, lijepo je shvatio da se s pokajanjem za malu Aleksandru ne može baš trgovati, za razliku od skrušenog priznanja da je trebao smaknuti Dražena Budišu, a to, eto, nije učinio samo zato što je bio službeno spriječen boravkom u zatvoru. Odlučio je zato svoju priču zamijeniti za dobivanje statusa pokajnika i pravednika, jednako kao što je onomad svoje junačke podvige - naime, pucanje u dvanaestogodišnje dijete - mijenjao za svu silu državnih odlikovanja što su ga štitila od ovdašnjeg pravosuđa. I nema ovdje nikakve sumnje da bi Munib već sutra u očima cijele jedne nacije postao pravednikom samo da je svoju priču o narudžbi za likvidaciju Dražena Budiše malo vještije ispričao i da je imao samo malo više dara za fabuliranje.
Ovako, njegovu je storiju malo tko popušio, ponajmanje oni kojima je bila namijenjena, a to su policijsko-pravosudni organi. Možemo sad zamisliti Muniba Suljića kako sjedi u onoj zatvorskoj ćeliji i konta gdje se zajebao, gdje j
10.06.2006. (10:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da još nešto primjetim: Zanimljivo je kako se i 'Jutarnji' spremeno odaziva zovu domovine, kad to Mesiću treba; tj. ne samo Stipi, nego tom kružoku oko Steve Krajačića, koji ovom zemljom vlada već 16 godina! Čim tom podzemlju treba tekst o nepouzdanosti svjedoka Muniba Suljića, eto ti napisa u Jutarnjem i Nacionalu. I dok za Nacional znamo da je truba s Pantovčaka, sasvim je lijepo za vidjeti da uz sordinu tu pripomaže i Ninina dragačevska sekcija. Kakva idila!
10.06.2006. (10:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...