Komentari

1971.blog.hr

Dodaj komentar (25)

Marketing

  • mrtvipisac

    odličan post! dobar izbor teme. otvara oči.

    avatar

    24.04.2006. (18:46)    -   -   -   -  

  • Woolf - male divlje ženske priče

    jako dobar odabir

    avatar

    24.04.2006. (19:18)    -   -   -   -  

  • Samohrani student

    Ma kako ne, imaš Crkvu kao sigurno utočište od pedofilije.. pih.

    avatar

    24.04.2006. (21:23)    -   -   -   -  

  • Athena Air

    Prestrašno je što se i dalje o tome premalo govori, što mnoge zlostavljane (a sad odrasle) osobe nemaju načina ili ne znaju kako se riješiti tih trauma radi kojih ne mogu normalno funkcionirati u stvarnosti. O djeci da i ne govorim. Pedofilija je preblizu nas. I puno je više žrtava nego što mi uopće mislimo. Na ovaj ili onaj način, zlostavljanje je zlostavljanje i na žalost, toga će biti uvijek. Bez obzira koliko se pruduživale kazne počiniteljima (onom malom dijelu kojeg se dovede pred lice pravde). Hvala za lijep post.

    avatar

    24.04.2006. (21:27)    -   -   -   -  

  • debela na dijeti

    sad si me sjetio nekog... sve što si napisao, opisuje baš nju. nisam imala snage pomoći joj, ostati uz nju kad me odbacivala... možda sam trebala biti upornija

    avatar

    24.04.2006. (22:21)    -   -   -   -  

  • Svea

    Frendica je bila silovana u 3. razredu srednje. I ona je depresivna, nervozna, nepovjerljiva... ma, sve što si opisao. Na kraju je još upala u neku kršćansku sektu gdje su joj isprali mozak i sada je još nesretnija. I najgore je to što joj nismo znali, a ni uspjeli pomoći. :(

    avatar

    24.04.2006. (23:47)    -   -   -   -  

  • Erogeni genij s Venere

    mi se često šalimo na račun pedofilije, vicevi su puni te teme, a to zapravo uopće nije smješno.. meni je neki čovjek jednom u prepunom tramvaju počeo mazit prstić, kao imam lijep lak, počeo me ispitivat o dečkima, o školi, nisam se mogla pomaknit od gužve, spustio mi je ruku na struk..fuj! Izašao je kasnije van, al i to je bio odvratan osjećaj, a mogu mislit kako je tek pravim žrtvama, još pogotovo zato što su u većini slučajeva to osobe koje ih poznaju..prestrašno.

    avatar

    25.04.2006. (00:21)    -   -   -   -  

  • Parah dox

    Znam jednu. Sjebana je skroz. Ali ja joj ne dam da se vadi na sjebanost. Inače, ništa ne izaziva toliki bijes u meni kao pedofili... i osobe koje ne vole i šikaniraju životinje.

    avatar

    25.04.2006. (04:45)    -   -   -   -  

  • serafina

    Znam nešto o tome što pišeš, znam jednu curu koja ima toliko puno simptoma koje si naveo upravo zbog zlostavljanja u djetinstvu.Pokušavam joj pomoći, ali to je jako teško.Oni to toliko duboko u sebi zakopaju, da stvore malte ne, nekog drugog pored sebe koji živi u njima i kome se to desilo.Njima ne.Toliko im je teško da si ni priznati to ne mogu.Tako tužno i teško je odmotati to klupko.

    avatar

    25.04.2006. (11:03)    -   -   -   -  

  • bigg

    Ponekad mi se čini da je naš pravni sustav izuzetno krivo nasađen. Ima pretjerano blage kazne za teška djela. Čini mi se da je nepravdeno da kazna bude blaža od samog djela (osim kad netko namjerno ubije pet ljudi - njega se može ubiti samo jednom). Svjestan da ću reći nešto što je suprotno svim odrednicama civiliziranog društva, smatram kako je jedina ispravna kazna za silovanje - silovanje silovatelja, a za pedofiliju kastracija.

    avatar

    25.04.2006. (11:09)    -   -   -   -  

  • springnights

    Slažem se sa svime gore rečenim, i osudom i ogorčenošću i zgražanjem i nadasve nerazumijevanjem. Sa svime. Teško da bih mogla reći nešto što već nije rečeno. Ali želim reći nešto drugo. Na što me potaknulo ono isto zrnce što je vjerovatno tebe potaknulo da razmišljaš o svojoj bivšoj djevojci, a čini mi se, još i više o svom odnosu prema njoj. I onom tihom glasiću koji te je, vjerovatno, dok si čitao ove članke, bocnuo - jesam li, možda, ipak mogao biti strpljiviji? Pa, bi li joj to pomoglo? Jesam li ja taj, koji je, da je imao više strpljenja ( razumijevanja?), ( ljubavi?) ( potpore?), možda mogao biti taj, koji bi je iščupao iz toga svega, učinio nešto za nju, bez obzira na konačni ishod te veze, i na taj način učinio za nju, ali i za sebe? Ako ništa drugo, naučio nešto o njoj, o sebi, ili o svima nama, koji imamo sposobnost razmišljanja, promišljanja, donošenja odluka i nošenja posljedica svih tih svojih odluka. Pišem ovo potaknuta onim zrncem krivnje koja se da pročitati između redova, ako sam dobro pročitala, naime. Ako nisam, ispričavam se. Rado bih se nadovezala na temu, ali sa njene strane, iako ju ne poznajem. I možda tebi malo olakšala dvojbe, ako ih imaš. Ne brini, nije ju tvoj odlazak ( ako sam dobro shvatila, spomenuo si da nisi imao dovoljno strpljenja), dotukao. Uopće nije. Vjerovatno ju nije ni začudio. Začudilo bi ju da si ostao uz nju ( ili netko drugi, ne odnosi se ovo neposredno na tebe), što bi vjerovatno, prouzročilo još dodatnih sukoba, neobjašnjivih ispada, a sve u njenim, ma koliko ona to ne htjela priznati, nasojanjima, da tebe, ili bilo koga drugog otjera od sebe. Jer je to lakše. Teže je nekoga pustiti sebi. Teže je vjerovati nekomu. I inače, a ne nakon takvih i tolikih trauma. Lakše je otjerati nekoga ( i svakoga) od sebe.

    avatar

    25.04.2006. (12:11)    -   -   -   -  

  • Pupa

    Kad se sjetim koliko sam seksualnih predatora srela kroz svoje djetinjstvo i ranu mladost... Sigurno pet, šest! Bila sam slatko dijete, lijepa djevojčica. Mogu iz toga zaključiti da nijedno privlačno dijete ne prođe bez nekoliko takvih susreta. Moja sreća je bila da sam bez problema govorila NE svemu što mi nije odgovaralo, time nerijetko dovodila do ludila svoju majku, ali sebe zapravo spasila. Koliko je djece u stanju reći ne odraslome čovjeku, možda rođaku ili prijatelju svojih roditelja?!

    avatar

    25.04.2006. (15:54)    -   -   -   -  

  • Ana

    Ja sam to doživjela. Ali, moja psiha je imala fantastičan obrambeni mehanizam. Naime, ja sam sve ZABORAVILA (mogu mislit kako to glupo zvuči), a počela sam se prisjećati tek negdje krajem 4. srednje. U međuvremenu sam imala dosta problema sa sobom, čak sam razmišljala o samoubojstvu, ali zbog nekih drugih povoda. Da, bila sam labilna ali sam vremenom sama sklepala još jedan cool obrambeni mehanizam, a to je humor. Sada kada se sjetim svega pomislim Ko ga ***, ak sam to preživjela, nema toga što će me spriječiti! ;-) I nastojim ne iskaljivati se na drugima, ne glumiti žrtvu i drugima nabijati osjećaj krivnje. A onome koji je kriv sam još davno oprostila, samo ga ne želim više u svojoj bliziini. Dakle, shit happens. Idemo dalje.

    avatar

    25.04.2006. (19:37)    -   -   -   -  

  • Bugenvilija

    Gadna tema ali o njoj treba puno pričati i zaista je sramota da Hrvatska nema neku ustanovu ili makar grupu koja se stara o žrtvama pedofilije.

    avatar

    25.04.2006. (19:39)    -   -   -   -  

  • 1971

    @springnights... Nisam shvatio da je to zapravo uzrok svega. Da sam znao drugačije bih postupio. Ali iskreno... Ne vjerujem da bih uspio.

    avatar

    25.04.2006. (20:15)    -   -   -   -  

  • Od prošlosti do Koprivnice tri rali pšenice

    post ti je odličan...i ja znam jednu takvu žrtvu... stvarno ima previše pedofila...U Americi je svaki osamdeseti svećenik pedofil,a to sve govori...

    avatar

    25.04.2006. (23:00)    -   -   -   -  

  • springnights

    Sizifov posao, vjerovatno. No, da si ti načistu s time, vjerovatno ne bi sad pisao o tome, niti bismo mi sad čitali, bar ne na taj način da nas se neposredno upućuje na hrabrost, strpljivost, i ne sjećam se više, je li izdržljivost spomenuta, avrlo je bitna. Riječ o je izranjavanoj psihi za koju doista treba mnogo strpljenja, razumijevanja čak i kad se ne razumije zato što se ne može razumijeti. To su obično vrlo usamljene, izolirane osobe, dijelomice zbog straha, zbog trauma, zbog opreza, a najviše zbog toga što su to instinktivne reakcije ( odbijanja), od kojih se niti one same ne mogu i ne znaju obraniti. Slažem se. Vjerovatno ne bi uspio ostvariti normalnu vezu, poput onih koje su neopterećene takvim užasnim iskustvima, no možda bi joj, na neki način, pomogao. Bar da počne sebe doživljavati na jedan drugi način. Velika je stvar za samopuzdanje ( a u ovakvim slučajevima je ono ispod svih donjih granica) znati da je netko spreman doslovno boriti se s takvim demonima, za nekoga, jer mu je stalo. Možda bi, a možda i ne bi bilo pomaka. Vrlo sitnih, doduše, za jednu stranu, a za drugu, ogromnih. Ali, činjenica je da u takvoj vezi, jedan, i to onaj koji to nije prošao, trpi, doslovno. I to dok ne ostvari ikakve ili nikakve pomake ili ne odustane, što osoba koja je bila žrtva nasilja i ima traume, obično doživi kao olakšanje. I sama tema je teška, a još je teže zamisliti nama kako je živjeti s tim.

    avatar

    26.04.2006. (02:33)    -   -   -   -  

  • springnights

    Noć još nije završila. Veza takvih dvoje ljudi je poput ruskog ruleta. Može završiti i ovako i onako. Iako bi veza trebala biti i davanje i uzimanje ( ili primanje, što ljepše zvuči), u takvim slučajevima se svodi, uglavnom, na davanje, davanje i davanje, bez ikakvih jamstava da će to jednom prestati i da će doći i do primanja, odnosno da će takva istraumatizirana osoba ikada moći pobijediti svoje traume, strahove i svog najvećeg sabotera, sebe, te biti u stanju i sama davati. A ne samo uzimati. Pretpostavljam da je takvoj osobi uzimanje ( ovdje takav izraz više odgovara no primanje, ikao nije riječ o svjesnom uzimanju, pa čak i o oduzimanju snage, strpljenja, energije, živaca onog drugog) može biti neophodna za iscijeljenje ( čini mi se bolja riječ od riječi ozdravljenja). No koliko dugo? A jamstva nikakva. I naposljetku, svi smo mi ljudi i svi želimo najprije primati, da bismo sami osjetili želju za davanjem, ako to primanje izostane, vjerovatno bismo se osjećali prevarenima. I bilo bi nam žao što nismo otišli na vrijeme.

    avatar

    26.04.2006. (05:19)    -   -   -   -  

  • 1971

    Ti stanuješ u mojoj glavi? :/

    avatar

    26.04.2006. (16:11)    -   -   -   -  

  • 1971

    Nisam kriv. Mogao bih da sam osjetio pomake. Mogao bih i dalje. Ali pomaci su bili oni negativni. Načeo sam ju. I trebalo je još puno padati da bi započelo pridizanje. Senzibilac sam, lako primim dio te nervoze u sebe. I tada ne mogu dobro rasuđivati. I činim greške. I kad je svega dosta, tad čovjek počne razmišljati realno: "Ima i drugih na ovom svijetu. Normalnih." I krene dalje tražeći ono što želi imati. Ali nešto ga uvijek vraća. I steže. Ljepota. Pogled kojeg je volio. Njene riječi kako želi naprijed. I pitanje koje je ostalo bez odgovora. Zaključujem temu. Jednostrano.

    avatar

    26.04.2006. (16:29)    -   -   -   -  

  • springnights

    Poštujem zaključivanje teme. Makar i jednostrano. Iako je pitanje s koje strane. S tvoje strane, čini se, a sudeći prema posljednjem komentaru, tema nipošto nije zaključena, bar dok god ti razmišljaš i pišeš o njoj ( pri tome mislim i na ovu temu, ali i na ovu djevojku). Nešto drugo želim reći. Za tebe i možda neke druge ljude koji će se u životu susresti sa žrvama nasilja i na neke druge načine istraumatiziranim osobama. Ne možemo se prema njima ponašati i od njih očekivati da se prema nama ponašaju kao da one to nisu. I kad kažeš "načeo sam ju" to se može pročitati kao " načela je ona tebe", odnosno ono što joj se dogodilo, više se nije ticalo samo nje, već se itekako odražavalo i na tebe, dok ste u vezi, a kako vidim i kasnije. Priznaješ, da nisi izdržao, pa si krenuo dalje, tražeći nešto, ili nekog " normalnog" jer je " trebalo još puno padati". Šteta. Možda biste nakon toliko dugo padanja, pali baš na jastuke od perja, umjesto oštrica. No, svi smo mi ljudi, ponekad smo nestrpljivi da ostvarimo ono što želimo na najlakši, najbrži i najbezbolniji način. Da si ostao, čak i u slučaju da se vaša veza nije dalje razvijala u željenom pravcu, možda bi joj pomogao, na neki način ili bi naučio nešto o njoj, pa i sebi. Imaš pravo, još uvijek možeš. Ili ćeš u životu, možda opet naići na takvu neku osobu, pa ćeš, poučen ovim iskustvom, poželjeti ostati. Pa i padati, koliko treba. I na što god treba. A naslov tvog posta bi bio, čini mi se, primjereniji: Kazne koje nam zatvaraju vrata. Ova vrata, koliko vidim, nisu zatvorena.

    avatar

    27.04.2006. (10:37)    -   -   -   -  

  • TheLittleone

    Postoji ustanova, ali samo jedna, nedovoljna, Poliklinika koju vodi Gordana Buljan - Flander, no u svakom slučaju trebalo bi toga biti više, i trebalo bi biti dostupnije i trebalo bi (ono što se kod nas uopće ne radi) pedofile natjerati na tretman, dok su u zatvoru, a kazne moraju biti strože jer su sad sramotne, osobno sam radila istraživanje na tu temu na općinskom sudu u zg i pola predmeta je došlo u zastaru što je isto strašno, a to je vrlo mali broj onih otkrivenih i procesuiranih, a gdje je još crna brojka. Jesu, posljedice su dalekosežne, strašne, nezamislive i nikada osoba koja je takvo što doživjela ne može to ostaviti iza sebe.

    avatar

    28.04.2006. (12:56)    -   -   -   -  

  • 1971

    @TheLittleone... Nekako sam više mislio na već odrasle osobe... Gdje postoji program za njih?

    avatar

    28.04.2006. (20:02)    -   -   -   -  

  • illusionist

    ljudi bježe...

    avatar

    08.06.2006. (01:25)    -   -   -   -  

  • Doktor Kirica strah za kompjutere!!!

    Najgore je to sto takve zrtve okolina u vecini slucajeva odbacuje - samo se ono prokomentarise bas mi ga/je jest zao... ali niko se netrudi da pomogne njima jer te zrtve imaju neverovatne traume i treba dosta vremena da se njima bar donekle pomogne da prezive to ali na to niko ne polaze ni zrno paznje... To je nase danasnje drustvo.

    avatar

    13.10.2006. (23:00)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...