mislim da si ovaj post trebao odvojiti točkama, zarezima odnosno space-ovima... definitivno poseban dio zaslužuje: samoća je kao vožnja na biciklu kada se jednom nauči ne može se više nikada zaboraviti
18.04.2006. (18:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zato ona ode do tog izloga sa bijelim mliječnim staklom i vitičastim vratima uđe bez pozdrava kao i inače jer pozdravljanje je samo još jedna u nizu pristojnosti koje je uspavljuju a ona želi živjeti budna i zato uđe bez pozdrava strpljivo čeka u redu (to je jedini njen kompromis biti strpljiv ali nije do nje nije do izbora tako mora biti kao kad pada kiša ili je vjetrovito tako je kako je ne možeš birati ni atmosferske prilike ni gužve u dućanima možeš ih podnositi u javnosti pljuvati kod kuće) prolazi pogledom po policama i zamišlja idealne praškove da ubije vrijeme pred malom kružnom rupom izgovori riječ i izlazi van u hodu otvara kutijicu vadi sadržaj na dlan veseli se puding zelenoj na pola pofarbanoj tableti i veseli se što će joj sada glava stvarno biti prazna iako je puna ideja i što će na nekoliko sati osjećati sasvim opipljivu kemijsku sreću kopipejstanu iz indikacija napisanih na popratnom letku užasno se veseli tome što će se prisjetiti onog trenutka kad je prvi puta u životu na nekom praznom parkialištu napravila cijeli krug biciklom bez pada a tata ju je ponosno gledao i rekao da bi sad mogla naučiti i sama vezati žnirance sad kad već zna voziti bicikl jer to su jedine dvije stvari koje čovjeka cjelovito opremaju za život u velikom svijetu onaj koji se vodi ispred ekrana sa ručnikom oko glave razmazanom šminkom i telefonskom slušalicom otklopljenom tako da nikad ne zazvoni jer ako zazvoni riskira fleševe osjeća kako joj sreća komprimirana u centimatar dugačkoj tableti klizi niz grlo i ljudi na pločniku prestaju biti glasni ni ona sama više nije glasna i zato ni ne dolazi u kušnju da mora biti uljudna i govoriti tiho šššš ljudima u tramvaju ili kafiću hoda sa rukama u džepovima i osjeća kako se grad mijenja i rasvjeta više nije rasvjeta već vatromet i auti više nisu auti nego avioni i poželi ringišpil i poželi cirkus sa lavovima sa artisticama na trapezu sa gutačima vatre i šećernom vunom i poželi ruku koja će je voditi kroz šatore koja će je izvesti kroz vrata i povesti na cestu koja će je držati dok hoda koja će je primiti na zebri uspeti uz stepenice odvesti u četiti zida koja zove doma koja zove kući i želi ruku koja će joj reći da je gledala stvari naopako da doduše zna voziti bicikl i da je to divna vještina ali da taj bicikl ima zvonce i da ono ima svoj smisao koji je ona zaboravila koristiti i onda ta ruka pozvoni blizu njenog uha i ona se sjeti da je nakon što je naučila voziti bicikl i nakon što je naučila vezati cipele naučila i kako pasti i onda se dići i otići dalje pješice vlastitim nogama zavezanim vlastitim rukama nekom cestom prema nowhere sa osmjehom negdje oko očiju cestom prema nowhere
18.04.2006. (21:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
D.S.O.
mislim da si ovaj post trebao odvojiti točkama, zarezima odnosno space-ovima... definitivno poseban dio zaslužuje: samoća je kao vožnja na biciklu kada se jednom nauči ne može se više nikada zaboraviti
18.04.2006. (18:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
djevojka za 1 dan
zato ona ode do tog izloga sa bijelim mliječnim staklom i vitičastim vratima uđe bez pozdrava kao i inače jer pozdravljanje je samo još jedna u nizu pristojnosti koje je uspavljuju a ona želi živjeti budna i zato uđe bez pozdrava strpljivo čeka u redu (to je jedini njen kompromis biti strpljiv ali nije do nje nije do izbora tako mora biti kao kad pada kiša ili je vjetrovito tako je kako je ne možeš birati ni atmosferske prilike ni gužve u dućanima možeš ih podnositi u javnosti pljuvati kod kuće) prolazi pogledom po policama i zamišlja idealne praškove da ubije vrijeme pred malom kružnom rupom izgovori riječ i izlazi van u hodu otvara kutijicu vadi sadržaj na dlan veseli se puding zelenoj na pola pofarbanoj tableti i veseli se što će joj sada glava stvarno biti prazna iako je puna ideja i što će na nekoliko sati osjećati sasvim opipljivu kemijsku sreću kopipejstanu iz indikacija napisanih na popratnom letku užasno se veseli tome što će se prisjetiti onog trenutka kad je prvi puta u životu na nekom praznom parkialištu napravila cijeli krug biciklom bez pada a tata ju je ponosno gledao i rekao da bi sad mogla naučiti i sama vezati žnirance sad kad već zna voziti bicikl jer to su jedine dvije stvari koje čovjeka cjelovito opremaju za život u velikom svijetu onaj koji se vodi ispred ekrana sa ručnikom oko glave razmazanom šminkom i telefonskom slušalicom otklopljenom tako da nikad ne zazvoni jer ako zazvoni riskira fleševe osjeća kako joj sreća komprimirana u centimatar dugačkoj tableti klizi niz grlo i ljudi na pločniku prestaju biti glasni ni ona sama više nije glasna i zato ni ne dolazi u kušnju da mora biti uljudna i govoriti tiho šššš ljudima u tramvaju ili kafiću hoda sa rukama u džepovima i osjeća kako se grad mijenja i rasvjeta više nije rasvjeta već vatromet i auti više nisu auti nego avioni i poželi ringišpil i poželi cirkus sa lavovima sa artisticama na trapezu sa gutačima vatre i šećernom vunom i poželi ruku koja će je voditi kroz šatore koja će je izvesti kroz vrata i povesti na cestu koja će je držati dok hoda koja će je primiti na zebri uspeti uz stepenice odvesti u četiti zida koja zove doma koja zove kući i želi ruku koja će joj reći da je gledala stvari naopako da doduše zna voziti bicikl i da je to divna vještina ali da taj bicikl ima zvonce i da ono ima svoj smisao koji je ona zaboravila koristiti i onda ta ruka pozvoni blizu njenog uha i ona se sjeti da je nakon što je naučila voziti bicikl i nakon što je naučila vezati cipele naučila i kako pasti i onda se dići i otići dalje pješice vlastitim nogama zavezanim vlastitim rukama nekom cestom prema nowhere sa osmjehom negdje oko očiju cestom prema nowhere
18.04.2006. (21:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
*PaNTaGaNa*
dobro ti je ovo danas,jako lijepo opisano..sto reci drugo..
18.04.2006. (23:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
djevojka za 1 dan
i za roswell
19.04.2006. (09:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
djevojka za 1 dan
pa znao si da će ti se to desit... :) što ćeš sad?
19.04.2006. (20:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...