Komentari

pegy.blog.hr

Dodaj komentar (55)

Marketing

  • bilješke jedne srednjoškolke

    kad vjeruješ u ljubav evo ti nešto za to....kiss

    avatar

    02.04.2006. (16:33)    -   -   -   -  

  • Siščanka iz drevne Siscije

    sjećam se filma o pokojnom papi Ivanu Pavlu II. i mislim da zaslužuje naše poštovanje i našu zahvalnost

    avatar

    02.04.2006. (16:56)    -   -   -   -  

  • otrovna jabuka

    kao i vjerojatno svakome, i meni su najbliži primjeri iz moje obitelji... bila sam još malo šuškavo pilence od 3-4 godine kad mi je umro deda koji je živio s nama i koji me obožavao kao malo vode na dlanu... kažu da mi je to bilo jako teško iako sam bila premala da znam dobro to izraziti, ali i sad se sva rastopim kad se sjetim onih nekih stvari o njemu koje sam i onako mala zapamtila. i nikako ne shvaćam ljude koji se po dvadeset godina vuku po sudovima zato što nitko ne želi ni jednu jedinu kunu iz oporuke pustiti drugom članu obitelji... bez obzira kolika je ukupna imovina koja se dijeli. a papa... njega ću pamtiti kao dobrog djeda cijelog svijeta. i naravno da ga se trebamo sjetiti, ali mislim da ne trebamo tugovati za njim jer mu je bila teška njegova starost i bolest.

    avatar

    02.04.2006. (17:13)    -   -   -   -  

  • Vedrana

    meni je samo baba umrla, i njoj ću ići na grob. znam da na jednom groblju tu u Vu ima i grob moje prabake, ali tamo nikad ne idem. umrla je davno prije nego sam se ja rodila i nekao to nije moje da ja tamo idem. valjda ide moja baka, ne znam. Ali to tako mora biti. kad umreš, mrtav si, i dokle god imaš nekog da ti dolazi, super, jer to znači tome tko dolazi. Mrtvacu ne znači ništa jer njega više nema, tako ja na to gledam... znam da se nećeš složiti samnom :)

    avatar

    02.04.2006. (17:27)    -   -   -   -  

  • ljubičasto nane

    Teško je to kada izgubiš nekog. Znam po sebi kako je to teško za prihvatiti. Moram priznati da i ja iodem na groblje većinom kada ide i ostatak moje obitelji. Ali ja mislim da je bitnije da se sjetimo tih ljudi onda kada se spomenemo nečeg dobrog što su napraviti. Ja kada se nađem u nekoj teškoj situaciji pitam se što bi moji pokojni napravili. Jer, onda nekad dođem i do rješenja. Po tome se vide koliko su oni bili veliki ljudi. Isto to mislim i za Ivana Pavla II. Nije bitno koliko će novina pisati o njegovim zadnjom danima već koliko će ljudi slijediti njegov primjer.

    avatar

    02.04.2006. (17:53)    -   -   -   -  

  • uspomena

    Ja bih o ovome mogla štošta reći, ali ograničit ću se samo na vlastito iskustvo. Prvo, treba puno vremena da uopće prihvatiš činjenicu da netko koga voliš leži pod nekom mramornom pločom. Čak i kad svakodnevno sate i sate provodiš na groblju, ne možeš se s tim pomiriti. Iako spadam u one koji često idu na groblje, mislim da učestalost tih posjeta nije pravi pokazatelj tuge niti intenziteta sjećanja. Bilo je dana kad mi je bilo nezamislivo da ne odem tamo, ali bilo je ionih kad mi je bilo prebolno otići. Mislim da se pravi, najdublji spomen na nekoga koga više nema puno intenzivnije ostvaruje u svakodnevnim trenucima u kojima smo, na svima ostalima nevidljiv način, povezani s tom osobom u mislima ili nekim postupcima koje radimo u ime tog sjećanja. Bol je strahovito apstraktna kategorija, što znači i nemjerljiva.

    avatar

    02.04.2006. (17:57)    -   -   -   -  

  • lorraine

    Bas sam razmisljala o tome danas, kako ni jedan papa sada ne moze zamjeniti njega i njegovo djelo.Zaista je bio veliki covjek! Sta se tice groblja, nazalost, to je tako, odu u zaborav s utrkom od vremena... zalosno eto.

    avatar

    02.04.2006. (18:05)    -   -   -   -  

  • trill

    Znam da svi tugujemo na svoj način, ali i meni je i kao djetetu i sad kao odrasloj osobi tužno vidjeti zapuštene grobove. Ne trebaju biti svakodnevno posjećeni, niti kičeni, ali da su barem održavani. A Ivan Pavo II...meni je on bio jako drag čovjek i uz sve dobro što je napravio i za ljude i za našu zemlju, pamtim ga i prisjećam ga se kao Velikog čovjeka.

    avatar

    02.04.2006. (18:17)    -   -   -   -  

  • Bustrofedon

    Ovo što si rekla je jako lijepo. Sa svime se slažem. Meni je u 3. razredu mro deda i još sam ponekad strahovito tužna zbog njega... Bio je inteligentan i dobar čovjek. A nasljeđe? Vele da sam tvrdoglava na njega.:)

    avatar

    02.04.2006. (19:16)    -   -   -   -  

  • pegy

    @Ines, s obzirom da ljubav i spam nemaju veze jedno s drugim i da želim da toliki prostor na ovom blogu bude ispunjem mišljenjima koje cijenim, i tvoj i sve ostale ovakve "komentare" obrisat ću. Inače komentare ne brišem kakvog god sadržaja bili, ali ovo ne zovem čak ni komentarima pa zato hoću. @Drugo ja od V, ne idem baš ni ja na grobove pokojnicima do ne znam kojega koljena :), ali meni se čini da je povremen odlazak na grob znak poštovanja (među ostalim). Možda imaš pravo to za mrtvace, ali ne vjerujem da bi itko od tih mrtvaca dok je bio živ htio da padne u zaborav. Mislim da svaki čovjek želi ostaviti neki trag, a ako neće na svoju obitelj, pitam se na koga će. @Uspomena, sjetila sam se tebe i još nekih blogera za koje znam da su izgubili bliske ljude, i to jako bliske. Nadam se da nisi ovo shvatila kao neke kritiku, jer nije ni bila upućena ljudima koji OSJEĆAJU. Govorila sam o nekim prilično konkretnim ljudima, npr. neki za koje znam su "muzli" iz roditelja koliko god su mogli, još bi i ono što je ostalo nakon njih, a nakon smrti nisu im u stanju (ne radi emotivnosti nego nepoštivanja, nisu ga imali ni prije prema živim roditeljima) otići tu i tamo na grob. Slažem se s tobom da broj posjeta nije odraz koliko smo za nekoga osjetili, ali neotići uopće u puno godina, onda kada najgora bol prođe ... ne mogu to razumjeti.

    avatar

    02.04.2006. (20:29)    -   -   -   -  

  • Mali Princ

    Vjerujemo li da je smrt samo nastavak života na drugi način, života u vječnosti, tada je, mislim, odlazak nekome na zemaljski grob, zapravo, odlazak na vrata ili prozor vječnosti, da bismo se s pokojnim susreli i izmijenili koju riječ... Otprilike kao kada dođeš nekome u bolnicu, ali on ne smije izaći iz svoje sobe, a ti ne smiješ ući unutra iz nekog razloga. Ali se oboje gledate i mašete si na vratima ili na prozoru... I ja bih proučavao gorbove, šetajući Mirogojem na blagdan Svih Svetih... Uvijek bi mi upadali u oči oni na kojima nema ni jedne jedine svijeće... I uvijek bih se pitao zašto, a kao odgovori padali su mi na pamet isti ovi koje ti navodiš. Osobno, volim posjećivati grobove dragih ljudi. Iz osjećaja prema njima i obome što su bili. Svaki puta kada dođem u Dalmaciju, uvijek odem na grobove svojih najmilijih. Trenutačno mi je istinska i velika posjetiti papin grob. Nadam se da ću uspjeti skupiti dvoje-troje dragih osoba, sjesti u auto i otići do Rima na vikend... I to ne protokola radi, nego doista, zato jer osjećam da je to način na koji se Svetome Ocu mogu najviše približiti...

    avatar

    02.04.2006. (21:12)    -   -   -   -  

  • Princeza i njena mama.....

    Ne znam što bi ti rekla na ovo....puno je toga o čemu takve stvari ovise....Jednostavno ne mogu sada razmišljati o tome....:((( Pusa draga moja

    avatar

    02.04.2006. (21:34)    -   -   -   -  

  • dbastasic

    Slažem se s tvojim stavovima i mišljenjima, Pegy. Papa Ivan Pavao II bio je čovjek čiji je život teško opisati onako kako bismo htjeli. Njegov život i djelo treba se osjetiti i doživjeti, budući da se ne može riječima opisati...

    avatar

    02.04.2006. (21:41)    -   -   -   -  

  • ........ivanin svijet..........

    HALI HALO.....EV DA TE ČAS ISKOMENTIRAM......DOBAR BLOG...I LIKE IT.....;).....POSJETI ME......I PIŠI MI....KISSACH....I CIAO....ČITAMO SE

    avatar

    02.04.2006. (21:47)    -   -   -   -  

  • snowmann

    Nakon što sam jučer pročitao post o Titanicu, vratio sam se danas, i opet pronašao nešto zanimljivo. Kako sam se u blog ukljućio tek nekidan, nisam još stvorio cjelovitu sliku o onome što se ovdje može naći. Ali evo, vračajući se na tvoj blog uvjerio sam se da ovjde ima pametnih, duhovnih i promišljenih ljudi. Takvom osobom smatram tebe. I sad mi je drago što sam se prijavio na blog. A što se tiče današnjeg posta, potakla si me na razmišljanje i probudila mi sjećanja. Ja se često sjetim svojih pokojnih djeda i bake. I puno mi nedostaju, cjelo djetinjstvo me za njih vežu ljepe uspomene. I oni mi jako nedostaju, čak ih i sanjam. Ali mi ne pada na pamet da bi izbjegavao posjetit im grob samo zato što mi je teško. Vjerujem da će doći dan kad čemo opet svi biti zajedno i to mi daje snagu. Eto, moj mali komentar. Od mene ljepi pozdrav. Nastavi samo tako jer ti je blog super. Dizajn mi se isto sviđa, uklapa se u ono o čemu pišeš. Jednostavno i ljepo. Ćao.

    avatar

    02.04.2006. (22:06)    -   -   -   -  

  • edo

    Lijepo ali ipak malo preozbiljno. Za jedan blog, mislim.. Pozdrav!

    avatar

    02.04.2006. (22:39)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Jako dobro primjećen onaj dio o neodlasku na grob zbog boli...I sama odem prerijetko...A što se teme tiče, ja sam baš htjela nešto slično pisati oko Uskrsa, možda i hoću jer se u BEču pokrenula jedna zanimljiva akcija..pa ću to ostaviti do tada. I meni ej drago za taj novi blog o papi Ivanu Pavlu II...i današnja propovjes na misi je bila posvećena njemu za kojega je lijepo znati da je bio među nama i da ga je naslijedio po meni vrlo dobar papa.

    avatar

    02.04.2006. (23:00)    -   -   -   -  

  • dhatrina filozofija

    svatko tuguje na svoj nacin i svatko se sjeca svojih bliznjih koje je izgubio na svoj nacin. odlazak na grob ne smatram nuznim da bi pokazala koliko mi fali osoba koju sam izgubila. recimo ja skoro pa nikada ne odlazim na groblje, a on je sa mnom svaki dan. Svaki dan ga se sjetim i tako vec jedanaest godina i volim ga kao i tada i zahvalna sam mu za svu njegovu ljubav. ne mozes tako suditi, svi smo mi razliciti i razlicito se nosimo sa nekim stvarima i razlicito bolujemo. osobno poznajem ljude koji odlaze na groblje jer moraju, jer sta ce susjeda reci ako grob nije uredan. po meni je to krivi nacin.

    avatar

    02.04.2006. (23:15)    -   -   -   -  

  • Hrvoje

    Divan je to covjek.Prebrzo se zaborave pokojni i premalo je sjetiti ih se samo jedan dan u godini.Tijekom godine,groblja obicno izgledaju zapušteno.Vjerujem da svaki covjek ima besmrtnu dušu,pa smrt nije kraj,možda nas sa drugoga svijeta,pokojnici gledaju i cuju i žele nam poruciti da ih ne zaboravimo.

    avatar

    02.04.2006. (23:16)    -   -   -   -  

  • Helix

    Lijepo je zaista, pa neka je i ozbiljno. Ponekad moramo biti malo i ozbiljni. Kao civilizirano, razumno biće čovjek mora dostojanstveno ispraćati svoje pokojnike, sjećati ih se i nakako obilježiti njihovo počivalište. Nažalost, ljudi ima raznih, običaja ima raznih, a ima i nekih nerazumnosti i pretjerivanja. A s velikim Čovjekom koji nas je napustio prije godinu dana danas smo svi u mislima. (hvala ti što tako redovito posjećuješ moj blog, a ja baš i ne stižem, ali tu sam i ne zaboravljam drage osobe - pozdrav)

    avatar

    02.04.2006. (23:22)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Da, mislim da je mnogo važnije da u sebi osvijestimo tu potrebu sjećanja na pokojnike i poštovanja prema njima, nego da bilo što činimo samo da bi susjedi vidjeli. A Ivan Pavao II. - nemoguće ga je zaboraviti. Jako volim onu njegovu pjesmu "Krist jednom stade na žalu..." Prekrasna je i jednostavna, a takav je i on bio.

    avatar

    02.04.2006. (23:24)    -   -   -   -  

  • estera

    mislim da svatko posjećuje grob svoji najmilih onoliko koliko osjeti potrebu. ili koliko ima mogućnost. najvažnije je sjećati se. grob mojeg oca mi je blizu, ali moram priznati da ga ne posjećujem toliko često jer nemam neku potrebu tamo stajati. njegova slika je uvijek samnom i često ga se sjetim. i pričam o njemu, to mi je važno. da ne zaboravim i da ga jednostavno spominjem....i tek sada što sam starija shvaćam gubitak...očito se te stvari mijenjaju s godinama....pusa draga Pegy:)

    avatar

    02.04.2006. (23:44)    -   -   -   -  

  • M.H.Švabica

    Mada bas nisam neka vjernica osim u samoga Boga, te inace i ne uvelicavam svecenike, papu Ivanu Pavlu postujem i dan danas kao veliku dusu od covjeka i izvanredanog papa... Bio je jako ljubazan, miroljubiv, cak onom koji mu je nekoc htio ubiti oprostio je, posjeti je ga cak... TO, takva dobrota se ne zaboravi! Neka je pokoj njegovoj dusi, i neka zivi u sjecanju sto vise ljudi siroga svijeta! Srdacni Ti voooZdric moj! :)))

    avatar

    02.04.2006. (23:53)    -   -   -   -  

  • M.H.Švabica

    * oprosti zbog greske... i naravno 'sirom svijetu'...

    avatar

    02.04.2006. (23:54)    -   -   -   -  

  • beštijica

    Nemjerljivo više od posjeta groblju, znače dnevne situacije kad se sjetiš i želiš sjetit svog bliskog pokojnog. Po meni groblje je jedan samo manji dio odavanja počasti i sjećanja, nemjerljiv sa sjećanjem koje otimaš zaboravu.

    avatar

    03.04.2006. (00:05)    -   -   -   -  

učitavam...