Nemoj, molim te, antibarbarusa moliti da se vrati. Ti znas da ti on to ne bi mogao odbiti jer ti zapravo nista ne bi mogao odbiti, ali sada prozivljava vrlo teske zivotne trenutke (i u svom privatnom zivotu i u svom javnom angazmanu). U takvom raspolozenju, a obzirom na njegovu narav, prirodno je da se povukao u osamu i intenzivno traži izlaze iz, koliko je meni poznato, prilicno nezavidne situacije. Zahvaljuje ti sto si mu posvetila ovaj postic, nikada ti to nece zaboraviti i moli te da mu oprostis zbog drasticnog povlacenja. Tvoj je blog jedan od prvih koje je antibarbarus (tek usavsi u svijet blogova, tada pod drugim osobnim nadimkom) izmedju nekoliko stotina pregledanih prepoznao kao sebi drag i blizak. Takav blog, tocnije autoricu takvog bloga, nikada se ne zaboravlja. Nije, dakle, budi sigurna, antibarbarus zaboravio ni tebe ni tvoj blog. Kad-tad opet ce ti se javiti, ali sigurno ne kao antibarbarus. Velika pusa najdrazoj blogerici!
13.01.2006. (00:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Antibarbarus je kao što vidiš, ovdje s nama. Bio je uvijek i bit će. Žao mi je što prolazi kroz teške trenutke, ali vjerujem da će to prebroditi. Nema nama iz naše kože, ali često se trebamo upitati da li je baš nama u našoj koži tako loše kako nam se čini. Gledao sam neke večeri na TV-u emisiju o ropstvu i robovskom radu mladih momaka u jednoj afričkoj državici... to je strahota, a ovo naše što prolazimo, znam, nije baš šaljivo, ali je mnogo otmjenije....Naša je startna pozicija za izgradnju boljeg svijeta kudikamo povoljnija od njihove. U našim bi uvjetima ta djeca mislila da su u RAJU. Zna to i Antibarbarus vrlo dobro i ja mu šaljem srdačne prijateljske pozdrave, jer mi moramo dalje, na što je moguće bolji način i sa svima koji žele. A željeti samo biti članom Zajednice Humanitas virtualno - može i tako, zašto ne? - ne znači isto što i doći u određeno vrijeme na konkretno mjesto i stvarno se i čvršće povezati sa istomišljenicima u nastojanju oko stvaranja i njegovanja prijateljstava. Vjerujem da bi tako nešto razveselilo Antibarbarusa i dalo mu snage za daljnji plodonosan angažman u Zajednici.
14.01.2006. (01:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
znam da je to tako kao što kažeš, ali moja situacija mi na žalost ne ostavlja puno prostora ni za druženja s ljudima koji su od mene udaljeni samo jedan kvart. nešto o čemu ne volim ni razmišljati trenutno, a kamoli pričati je i to da nemam podršku ni razumijevanje od onoga od koga bih je najviše trebala imati. sada je već ljubomoran i na blog. drugi problem je udaljenost. put do Zagreba košta nas oko 600kn i metropolu na žalost vidimo samo kad moramo na Rebro. nije ovo žalopojka, nego realnost, ali ja sam optimist. sve prolazi pa će i ovo proći i tko zna možda jednog dana evo mene u Zagreb na kavicu i razgovor.
14.01.2006. (12:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Premda načelno ne komentiram niti postove niti komentare članova i prijatelja Zajednice Humanitas, kao trenutni urednik bloga Zajednice Humanitas moram ovdje pojasniti da je Zajednica Humanitas plemeniti projekt, barem načelno, jednako otvoren i realnim i virtualnim, i anonimnim i neanonimnim osobama, zapravo osobama bilo koje specifičnosti (uključujući spolnu, rasnu, klasnu, konfesionalnu, političku, profesionalnu itd.) pod samo jednim uvjetom, a to je da iskreno prihvaćaju ideal "humanitas" u svim njegovim značenjima (na blogu Zajednice Humanitas piše koja su to značenja, a moguće ih je naći i u bilo kojem ozbiljnijem latinskom rječniku). Istina je da Zajednica Humanitas za sada okuplja još uvijek nedovoljno realnih i aktivnih članova da bi njeno djelovanje na njegovanju i promicanju ideala "humanitas" bilo zamjetnije u javnosti, s tim da između nekih od desetak sadašnjih članova i aktivnih prijatelja Zajednice Humanitas ima čak i popriličnih razlika i to kako u shvaćanju smisla i načina djelovanja Zajednice Humanitas tako, čak, i u shvaćanju samog ideala "humanitas" (oko čega takvih razlika ne bi smjelo biti ako se već netko odlučio postati članom Zajednice koja taj ideal ima u svom nazivu, a objektivno nije nimalo sporno što taj ideal znači). To je nešto što Zajednica Humanitas mora unutar sebe čim prije razriješiti, makar na prvoj redovnoj godišnjoj skupštini, kako bi mogla uspješno zaživjeti i djelovati. Zajednice Humanitas je realno još uvijek na početku, ona je još vrlo mlada i mora preboljeti uobičajene dječje bolesti, prije no što stekne životno potrebni imunitet te, nadajmo se, snažnije i odlučnije uđe u javni život. Koliko mi je poznato, "antibarbarusa", kao jednog od inicijatora projekta, sve to skupa vrlo brine i to je (uz neke njegove čisto privatne probleme) jedan od razloga njegovog možda i malo konfuznog, ali svakako definitivnog pod imenom "antibarbarus", osobnog uzmaka ovih dana, dok se stvari ovako ili onako ne razriješe. On je učinio koliko je u tom smislu mogao. Svačija pomoć i potpora, mislim svakoga kome je projekt na srcu ili mu je barem simatična ideja s kojom je Zajednica Humanitas pokrenuta, jednako je dobrodošla i Zajednica Humanitas će je znati cijeniti. Ima mnogo načina kako je projekt Zajednice Humanitas moguće pomoći. Među tim načinima su i riječ osobne podrške, dobornamjerni savjet, argumentirana kritika, korisna sugestija itd. Uopće nije bitno da li anonimni ili ne. Kad si već, draga "I am", citirala Phila Bosmansa, čiji je svjetonazor, u pravu si, vrlo, vrlo blizak idealu "humanitas" i kojemu svaka čast, ne treba, držim, zaboraviti niti sljedeću njegovu ne manje važnu misao: "Probleme treba rješavati. Ako ih zaobilazimo, počinju trunuti. A mnoge su teškoće vezane uz život, uz brak, uz odgoj, uz sazrijevanje, uz zajednički život, uz posao. Moraš ih prihvatiti, svladati. Budeš li od njih bježao, progonit će te. (Phil Bosmans "Živjeti je radost", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, str. 33) Svima ugodan vikend, posebno autorici ovog bloga (kojoj definitivno bivši "antibarbarus" rado preko mene šalje još jednu prijateljsku pusu) i dragom "vedjaku" koji su ovo pojašnjenje inicirali jer im je očito obojima, baš kao i definitivno bivšem "antibarbarusu" na srcu ideal "humanitas"! Ideal "humanitas" je to bliži svom ostvarenju što je, ondje gdje ga se pokušava ostvariti, manje barbarstva. Zato je "antibarbarus" za početnu fazu razvoja Zajednice Humanitas i bio uzeo nadimak "antibarbarus". "Bonus" je logični slijed nakon "antibarbarusa", a što slijedi nakon "bonusa" saznat će oni, i to onim redom, kojim su "antibarbarusu" i onome što mu je na srcu osobno najbliži. Urednik bloga Zajednice Humanitas ostaje, dakako, svima jednako dostupan i na raspolaganju, kao to i treba biti. Privatno je privatno, a javno je javno. Te dvije kategorije su objektivno neizbježne jer čovjek nije samo društveno (javno) biće, svaki je čovjek i intimno biće i ne može to ne biti i kad bi htio.
14.01.2006. (13:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga "I am ", vjeruj mi, potpuno razumijem situaciju u kojoj se nalaziš i jako mi je drago da i pored svih Tvojih realnih teškoća, na ovaj virtualni način podržavaš plemenitu ideju "Zajednice Humanitas" kojoj su "Antibarbarus", "Humanitas" i "Bonus" glavni osnivači, a ja sam, vidjevši ju kao jedno veliko svjetlo, doletio poput noćnog leptira da ogrijem svoja krila. Možda ipak dođu i bolji dani, kad prođu dječje bolesti naše još uvijek male Zajednice.
Znaš, za takve projekte je potrebna velika hrabrost, odlučnost i podrška članstva. Bez iskrenog prijateljstva, povjerenja i jedinstva neće biti ništa od toga, a stvar bi znacajno pomogla i financijska potpora, koju jedva da možeš i očekivati u ovo vrijeme relativnog siromaštva i nesigurnosti. Projekt je to u koji na planu sklapanja i njegovanja prijateljstva i povjerenja treba izuzetno mnogo uložiti i žrtvovati, a kad postignemo to, onda dalje ujedinjenim snagama možemo graditi nešto više. Virtualnost je tek početak, ali itekako važan početak i kako poštovani "Humanitas" kaže: "Privatno je privatno, a javno je javno. Te dvije kategorije su objektivno neizbježne jer čovjek nije samo društveno (javno) biće, svaki je čovjek i intimno biće i ne može to ne biti i kad bi htio." Koliko u Zajednici budemo u stanju usuglasiti i pomiriti te dvije kategorije, toliko će nam uspješnije i plodnije naše zajedništvo biti. Želim Ti svako dobro u privatnom životu. Neka put razrješavanja nekih osobnih problema počne malim koracima i mudro. Razumljivo je da su nam supruge i supruzi pomalo egoistični i nenaklonjeni pretjeranom virtualnom angažmanu. Osjetio sam i ja to na svojoj koži. Isus je rekao da caru treba dati carevo , a Bogu Božje. "Parni Valjak" u jednoj svojoj pjesmi kaže: "...korak naprijed, natrag dva, takva nam je sudbina..." No vrijedi koračati! Srdačno i s iskrenom prijateljskim razumijevanjem Tvoj, Vedran Jaklin - imenom i prezimenom.
14.01.2006. (21:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samo prijateljstvo i ljubav iz slobode i u svakom trenutku u svemu slobodni, s punim povjerenjem jedne osobe prema drugoj i obratno, uistinu su prijateljstvo i ljubav. Prijateljstvo i ljubav koji nisu takvi ne zaslužju naziv koji možda nose ako ga i nose. Brak koji nije zasnovan na takvoj ljubavi ili je pogreška (npr. zbog nedovoljnih znanja o ljudskoj psihi i o braku kao društvenom fenomenu, zbog nedovoljnog životnog iskustva koje bi moglo kompenzirati nedostatnost znanja, zbog pritiska okoline, naročito neposredne, zato što je - možda neželjeno - dijete na putu i slično) ili je takav brak svojevrsni ortački ugovor (u kojem slučaju je, koliko god predstavljao više ili manje emocionalni i uopće psihički hendikep za partnere, redovito stabilniji). Dao Bog da brak sklapaju samo oni koji se istinski vole, a tada brak kao ugovor zapravo nije ni potreban, te da se rađaju samo željena djeca - barem je to danas moguće regulirati, koja će onda biti i voljena. Promašeni brakovi i nevoljena djeca su ne samo uzrokom osobnih trauma i nesreća, nego su i uzrokom mnogih negativnih društvenih pojava.
15.01.2006. (17:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi moj Radimire, baš mi je drago da si sve ovo napisao i kad dobro promislim i sam poželim razmišljati tako kao Ti, ali pitanje je kako u ranijim i li kasnijim dvadesetim godinama naših ljudskih života biti dovoljno zreo i razuman, i još k tome u ovoj životnoj i svjetskoj gunguli pronaći idealnog bračnog partnera, pa onda zasnovati idealnu obitelj i donijeti na svijet djecu koja i inače teško da mogu biti nevoljena. Znaš po mom primjeru da volim svoju djecu, a događa mi se ono što se događa. Je li moja ljubav iskrena i što je uopće ljubav? Što je i kako ju prakticirati? Previše je iracionalnoga i nesvjesnoga u našim životnim potezima. Previše toga ne razumijemo i kako onda pobogu, brate moj, doći do one "sjajne zvijezde " koju u svojem komentaru koji mi prethodi, spominješ? "Per aspera ad astra!"( znam i ja koju latinsku) Čini mi se da je to jedini mogući put ...
16.01.2006. (16:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Naravno da znam, prijatelju dragi, da ti (i tvoja supruga) svoju djecu volite. Znam da ih jako volite. Toliko vas poznam, kad već spominješ. Volimo i moja supruga i ja našu djecu. Ali, samo po sebi to još nije dovoljno da problema, pa i većih, ne bude. Ima još puno drugih važnih stvari, ali to sve ne stane u postove i komentare, o tome se pišu cijele knjige. U blogovim i komentarima dotakne se tu i tamo samo ova ili ona manje ili više uska tema s ovog ili onog aspekta. Protiv životnih problema nema nikakvog stopostotnog recepta, najmanje univerzalnog, niti ga ja ikome nudim. Tko bih ja bio da ljudima nudim takav recept? Ja samo iznosim svoje mišljenje na načetu temu, kad je već načeta na jednom od dragih mi blogova. Što jest a što nije, recimo to tako, prava ljubav, ili, dobro, maksimalna ljubav ali to je nezgrapna sintagma, neprimjerena jer sugerira samo kvantitetu, svatko od nas manje ili više zna i kadar je prepoznati. Druga je stvar koliko je sam sebi spreman ili koliko su, recimo, dečko i cura ili supružnici, spremni jedno drugom, odnosno zajedno, priznati, da je njihova "ljubav" više ili manje tek polovična ili da uopće ni nije "ljubav" o kakvoj jedno ili oboje sanjaju (ili su sanjali, jer, u slučaju supružnika, obično nakon nekoliko godina braka prestanu o tome sanjati, ako su "ozbiljni ljudi"). Koliko osobno znam tvoju suprugu i tebe, a nešto vas znam (ponavljam, kad si već to spomenuo, inače ja ne bih), mislim da je kod vas posrijedi rijetko velika, kvalitetna ljubav. U ogromnoj većini slučajeva nije tako. Ja sam gore o toj ogromnoj većini slučajeva zapravo počeo pisati, nisam o vama (dobro, o tebi), tj. vezama uspjelima poput vaše. Teško da je moguća, točnije najvjerojatnije nije moguća baš idealna ljubav (jednako kao ni idealno prijateljstvo), ali čovjek se tom idealu može približiti više ili manje, i nije nimalo svejedno koliko se uspije tome približiti. Naravno da s dvadesetak godina života i još s više ili manje nevelikim krugom znanaca i znanica mladi čovjek teško da može ostvariti u tom smislu puno, a hormoni rade... Životnom umijeću mlade ljude uglavnom ne uči nitko ili skoro nitko, a nerijetko ih uči tko ih i koliko uopće uči - pogrešno. Ipak, danas mladi ljudi, pod utjecajem različitih okolnosti, ne žure s brakom, a naročito ne s djecom. Ja to razumijem i osobno smatram dobrim. Druga je stvar bila kad se brak nije ni zasnivao na ljubavi, kakva ljubav, manje ili više sve su rješavali roditelji u interesu dotičnih familija (bilo da se radilo o seljacima ili građanima ili aristokraciji, posebno o seljacima i aristokraciji). To je tada na neki način bilo u redu, tada je tako moralo biti, ali danas više ne mora. Neka ljudi, što se mene tiče, budu što sretniji i neka traže svoju što veću životnu sreću (jasno, ne na ničiju štetu) dokle god mogu i žele. A mogu, i trebaju moći, dok žive. Ja tako vidim humanistički stav o tome. Nije mala stvar potkraj života osjećati da je čovjek učinio u životu i od života najviše što je mogao, a još je manje mala stvar neko duže razdoblje života tako proživjeti. Većina ljudskih života je - prokockana, profućkana. Nije točno da tako mora biti! Ali, već sam daleko previše napisao na tu temu pod gornjim postom. I za bivšeg "antibarbarusa" to je stvarno previše.
16.01.2006. (18:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jako si lijepo sve ovo rekao dragi Radimire! Lijepo i po mom mišljenju vrlo objektivno. Sve u duhu zajedničkog nam ideala. Puno ti hvala što si se odazvao i što si ovdje s nama. Hvala i našoj dragoj i dobroj prijateljici "I am" koja nam je tako velikodušno ustupila prostor za komunikaciju na njezinom nadasve ugodnom blogu. Pozdrav dragoj nepoznatoj dami i Tebi prijatelju! Vaš Vedran.
16.01.2006. (20:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nisam se ranije uključila u ovaj razgovor jer sam bolesna. ništa strašno, jedna od onih prehlada kad imaš osjećaj da ti je glava dva broja veća. pokušat ću ukratko komentirati sve ovo. na žalost, a uvijek je bilo tako, istina je da novac daje čovjeku veću slobodu i mogučnost da bude ono što je ili što bi želio biti. isto tako na žalost mnogi ljudi koji imaju novaca to zloupotrebljavaju, pogotovo je to slučaj kod nas u Hrvatskoj, pa je novac dobio nekakvu negativnu konotaciju. ne kaže se samo tako "Moja kućica, moja slobodica". zato ću dati sve od sebe da pomognem svojoj djeci da dostignu taj minimum neovisnosti od bilo koga, pa i od mene. dovoljna je i garsonjerica, ne mora biti kućica. iako ima istine u onome što Radimir kaže ipak nije sve tako crno-bijelo. život ima tisuće nijansi, a ono što ja pokušavam je prihvatiti ga upravo takvog kakav je što ne isključuje ono što Vedjak savjetuje malim i mudrim koracima naprijed. prihvatiti svoju situaciju ne znači i pomiriti se s njom. isto tako promašenu brak ne znači nužno i promašeni život i promašena djecu, a isto tako može se desiti da život bez braka i djece na kraju bude promašen. mislim da je važno u u životu biti čovjek što nije nimalo lako. kad sam to spomenula moram spomenuti i knjigu Ivana Goluba "Najprije čovjek" ( preporučujem pročitati onima koji nisu, mada ustvari dobre knjige treba čitati ponovno i ponovno ).
17.01.2006. (11:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svoje ja
nice :) posjeti moj
12.01.2006. (22:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pouiojljkjhjk
Nemoj, molim te, antibarbarusa moliti da se vrati. Ti znas da ti on to ne bi mogao odbiti jer ti zapravo nista ne bi mogao odbiti, ali sada prozivljava vrlo teske zivotne trenutke (i u svom privatnom zivotu i u svom javnom angazmanu). U takvom raspolozenju, a obzirom na njegovu narav, prirodno je da se povukao u osamu i intenzivno traži izlaze iz, koliko je meni poznato, prilicno nezavidne situacije. Zahvaljuje ti sto si mu posvetila ovaj postic, nikada ti to nece zaboraviti i moli te da mu oprostis zbog drasticnog povlacenja. Tvoj je blog jedan od prvih koje je antibarbarus (tek usavsi u svijet blogova, tada pod drugim osobnim nadimkom) izmedju nekoliko stotina pregledanih prepoznao kao sebi drag i blizak. Takav blog, tocnije autoricu takvog bloga, nikada se ne zaboravlja. Nije, dakle, budi sigurna, antibarbarus zaboravio ni tebe ni tvoj blog. Kad-tad opet ce ti se javiti, ali sigurno ne kao antibarbarus. Velika pusa najdrazoj blogerici!
13.01.2006. (00:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Spuky
..treba poštovati tuđe odluke.mislim da nisu bez razloga.pozdrav*:)
13.01.2006. (00:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
GAGA
DRAGA PRIJATELJICE ,MOLIM TE DOJI!
13.01.2006. (10:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
BILA JEDNOM PAKICA
Nemoj ga moliti, ako bude htio, vratit će se! Veliki pozdrav!
13.01.2006. (15:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Na rubu ...
u očekivanju njegovog povratka i poštujuči njegovu želju ipak ostavljam ovdje misao Phila Bosmansa: "Prijatelj je najjača utjeha u svakoj nevolji"
13.01.2006. (19:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vedjak
Antibarbarus je kao što vidiš, ovdje s nama. Bio je uvijek i bit će. Žao mi je što prolazi kroz teške trenutke, ali vjerujem da će to prebroditi. Nema nama iz naše kože, ali često se trebamo upitati da li je baš nama u našoj koži tako loše kako nam se čini. Gledao sam neke večeri na TV-u emisiju o ropstvu i robovskom radu mladih momaka u jednoj afričkoj državici... to je strahota, a ovo naše što prolazimo, znam, nije baš šaljivo, ali je mnogo otmjenije....Naša je startna pozicija za izgradnju boljeg svijeta kudikamo povoljnija od njihove. U našim bi uvjetima ta djeca mislila da su u RAJU. Zna to i Antibarbarus vrlo dobro i ja mu šaljem srdačne prijateljske pozdrave, jer mi moramo dalje, na što je moguće bolji način i sa svima koji žele. A željeti samo biti članom Zajednice Humanitas virtualno - može i tako, zašto ne? - ne znači isto što i doći u određeno vrijeme na konkretno mjesto i stvarno se i čvršće povezati sa istomišljenicima u nastojanju oko stvaranja i njegovanja prijateljstava. Vjerujem da bi tako nešto razveselilo Antibarbarusa i dalo mu snage za daljnji plodonosan angažman u Zajednici.
14.01.2006. (01:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Na rubu ...
znam da je to tako kao što kažeš, ali moja situacija mi na žalost ne ostavlja puno prostora ni za druženja s ljudima koji su od mene udaljeni samo jedan kvart. nešto o čemu ne volim ni razmišljati trenutno, a kamoli pričati je i to da nemam podršku ni razumijevanje od onoga od koga bih je najviše trebala imati. sada je već ljubomoran i na blog. drugi problem je udaljenost. put do Zagreba košta nas oko 600kn i metropolu na žalost vidimo samo kad moramo na Rebro. nije ovo žalopojka, nego realnost, ali ja sam optimist. sve prolazi pa će i ovo proći i tko zna možda jednog dana evo mene u Zagreb na kavicu i razgovor.
14.01.2006. (12:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pouiojljkjhjk
Premda načelno ne komentiram niti postove niti komentare članova i prijatelja Zajednice Humanitas, kao trenutni urednik bloga Zajednice Humanitas moram ovdje pojasniti da je Zajednica Humanitas plemeniti projekt, barem načelno, jednako otvoren i realnim i virtualnim, i anonimnim i neanonimnim osobama, zapravo osobama bilo koje specifičnosti (uključujući spolnu, rasnu, klasnu, konfesionalnu, političku, profesionalnu itd.) pod samo jednim uvjetom, a to je da iskreno prihvaćaju ideal "humanitas" u svim njegovim značenjima (na blogu Zajednice Humanitas piše koja su to značenja, a moguće ih je naći i u bilo kojem ozbiljnijem latinskom rječniku). Istina je da Zajednica Humanitas za sada okuplja još uvijek nedovoljno realnih i aktivnih članova da bi njeno djelovanje na njegovanju i promicanju ideala "humanitas" bilo zamjetnije u javnosti, s tim da između nekih od desetak sadašnjih članova i aktivnih prijatelja Zajednice Humanitas ima čak i popriličnih razlika i to kako u shvaćanju smisla i načina djelovanja Zajednice Humanitas tako, čak, i u shvaćanju samog ideala "humanitas" (oko čega takvih razlika ne bi smjelo biti ako se već netko odlučio postati članom Zajednice koja taj ideal ima u svom nazivu, a objektivno nije nimalo sporno što taj ideal znači). To je nešto što Zajednica Humanitas mora unutar sebe čim prije razriješiti, makar na prvoj redovnoj godišnjoj skupštini, kako bi mogla uspješno zaživjeti i djelovati. Zajednice Humanitas je realno još uvijek na početku, ona je još vrlo mlada i mora preboljeti uobičajene dječje bolesti, prije no što stekne životno potrebni imunitet te, nadajmo se, snažnije i odlučnije uđe u javni život. Koliko mi je poznato, "antibarbarusa", kao jednog od inicijatora projekta, sve to skupa vrlo brine i to je (uz neke njegove čisto privatne probleme) jedan od razloga njegovog možda i malo konfuznog, ali svakako definitivnog pod imenom "antibarbarus", osobnog uzmaka ovih dana, dok se stvari ovako ili onako ne razriješe. On je učinio koliko je u tom smislu mogao. Svačija pomoć i potpora, mislim svakoga kome je projekt na srcu ili mu je barem simatična ideja s kojom je Zajednica Humanitas pokrenuta, jednako je dobrodošla i Zajednica Humanitas će je znati cijeniti. Ima mnogo načina kako je projekt Zajednice Humanitas moguće pomoći. Među tim načinima su i riječ osobne podrške, dobornamjerni savjet, argumentirana kritika, korisna sugestija itd. Uopće nije bitno da li anonimni ili ne. Kad si već, draga "I am", citirala Phila Bosmansa, čiji je svjetonazor, u pravu si, vrlo, vrlo blizak idealu "humanitas" i kojemu svaka čast, ne treba, držim, zaboraviti niti sljedeću njegovu ne manje važnu misao: "Probleme treba rješavati. Ako ih zaobilazimo, počinju trunuti. A mnoge su teškoće vezane uz život, uz brak, uz odgoj, uz sazrijevanje, uz zajednički život, uz posao. Moraš ih prihvatiti, svladati. Budeš li od njih bježao, progonit će te. (Phil Bosmans "Živjeti je radost", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1996, str. 33) Svima ugodan vikend, posebno autorici ovog bloga (kojoj definitivno bivši "antibarbarus" rado preko mene šalje još jednu prijateljsku pusu) i dragom "vedjaku" koji su ovo pojašnjenje inicirali jer im je očito obojima, baš kao i definitivno bivšem "antibarbarusu" na srcu ideal "humanitas"! Ideal "humanitas" je to bliži svom ostvarenju što je, ondje gdje ga se pokušava ostvariti, manje barbarstva. Zato je "antibarbarus" za početnu fazu razvoja Zajednice Humanitas i bio uzeo nadimak "antibarbarus". "Bonus" je logični slijed nakon "antibarbarusa", a što slijedi nakon "bonusa" saznat će oni, i to onim redom, kojim su "antibarbarusu" i onome što mu je na srcu osobno najbliži. Urednik bloga Zajednice Humanitas ostaje, dakako, svima jednako dostupan i na raspolaganju, kao to i treba biti. Privatno je privatno, a javno je javno. Te dvije kategorije su objektivno neizbježne jer čovjek nije samo društveno (javno) biće, svaki je čovjek i intimno biće i ne može to ne biti i kad bi htio.
14.01.2006. (13:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vedjak
Draga "I am ", vjeruj mi, potpuno razumijem situaciju u kojoj se nalaziš i jako mi je drago da i pored svih Tvojih realnih teškoća, na ovaj virtualni način podržavaš plemenitu ideju "Zajednice Humanitas" kojoj su "Antibarbarus", "Humanitas" i "Bonus" glavni osnivači, a ja sam, vidjevši ju kao jedno veliko svjetlo, doletio poput noćnog leptira da ogrijem svoja krila. Možda ipak dođu i bolji dani, kad prođu dječje bolesti naše još uvijek male Zajednice. Znaš, za takve projekte je potrebna velika hrabrost, odlučnost i podrška članstva. Bez iskrenog prijateljstva, povjerenja i jedinstva neće biti ništa od toga, a stvar bi znacajno pomogla i financijska potpora, koju jedva da možeš i očekivati u ovo vrijeme relativnog siromaštva i nesigurnosti. Projekt je to u koji na planu sklapanja i njegovanja prijateljstva i povjerenja treba izuzetno mnogo uložiti i žrtvovati, a kad postignemo to, onda dalje ujedinjenim snagama možemo graditi nešto više. Virtualnost je tek početak, ali itekako važan početak i kako poštovani "Humanitas" kaže: "Privatno je privatno, a javno je javno. Te dvije kategorije su objektivno neizbježne jer čovjek nije samo društveno (javno) biće, svaki je čovjek i intimno biće i ne može to ne biti i kad bi htio." Koliko u Zajednici budemo u stanju usuglasiti i pomiriti te dvije kategorije, toliko će nam uspješnije i plodnije naše zajedništvo biti. Želim Ti svako dobro u privatnom životu. Neka put razrješavanja nekih osobnih problema počne malim koracima i mudro. Razumljivo je da su nam supruge i supruzi pomalo egoistični i nenaklonjeni pretjeranom virtualnom angažmanu. Osjetio sam i ja to na svojoj koži. Isus je rekao da caru treba dati carevo , a Bogu Božje. "Parni Valjak" u jednoj svojoj pjesmi kaže: "...korak naprijed, natrag dva, takva nam je sudbina..." No vrijedi koračati! Srdačno i s iskrenom prijateljskim razumijevanjem Tvoj, Vedran Jaklin - imenom i prezimenom.
14.01.2006. (21:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
piomklghjfg
Samo prijateljstvo i ljubav iz slobode i u svakom trenutku u svemu slobodni, s punim povjerenjem jedne osobe prema drugoj i obratno, uistinu su prijateljstvo i ljubav. Prijateljstvo i ljubav koji nisu takvi ne zaslužju naziv koji možda nose ako ga i nose. Brak koji nije zasnovan na takvoj ljubavi ili je pogreška (npr. zbog nedovoljnih znanja o ljudskoj psihi i o braku kao društvenom fenomenu, zbog nedovoljnog životnog iskustva koje bi moglo kompenzirati nedostatnost znanja, zbog pritiska okoline, naročito neposredne, zato što je - možda neželjeno - dijete na putu i slično) ili je takav brak svojevrsni ortački ugovor (u kojem slučaju je, koliko god predstavljao više ili manje emocionalni i uopće psihički hendikep za partnere, redovito stabilniji). Dao Bog da brak sklapaju samo oni koji se istinski vole, a tada brak kao ugovor zapravo nije ni potreban, te da se rađaju samo željena djeca - barem je to danas moguće regulirati, koja će onda biti i voljena. Promašeni brakovi i nevoljena djeca su ne samo uzrokom osobnih trauma i nesreća, nego su i uzrokom mnogih negativnih društvenih pojava.
15.01.2006. (17:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vedjak
Dragi moj Radimire, baš mi je drago da si sve ovo napisao i kad dobro promislim i sam poželim razmišljati tako kao Ti, ali pitanje je kako u ranijim i li kasnijim dvadesetim godinama naših ljudskih života biti dovoljno zreo i razuman, i još k tome u ovoj životnoj i svjetskoj gunguli pronaći idealnog bračnog partnera, pa onda zasnovati idealnu obitelj i donijeti na svijet djecu koja i inače teško da mogu biti nevoljena. Znaš po mom primjeru da volim svoju djecu, a događa mi se ono što se događa. Je li moja ljubav iskrena i što je uopće ljubav? Što je i kako ju prakticirati? Previše je iracionalnoga i nesvjesnoga u našim životnim potezima. Previše toga ne razumijemo i kako onda pobogu, brate moj, doći do one "sjajne zvijezde " koju u svojem komentaru koji mi prethodi, spominješ? "Per aspera ad astra!"( znam i ja koju latinsku) Čini mi se da je to jedini mogući put ...
16.01.2006. (16:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
piomklghjfg
Naravno da znam, prijatelju dragi, da ti (i tvoja supruga) svoju djecu volite. Znam da ih jako volite. Toliko vas poznam, kad već spominješ. Volimo i moja supruga i ja našu djecu. Ali, samo po sebi to još nije dovoljno da problema, pa i većih, ne bude. Ima još puno drugih važnih stvari, ali to sve ne stane u postove i komentare, o tome se pišu cijele knjige. U blogovim i komentarima dotakne se tu i tamo samo ova ili ona manje ili više uska tema s ovog ili onog aspekta. Protiv životnih problema nema nikakvog stopostotnog recepta, najmanje univerzalnog, niti ga ja ikome nudim. Tko bih ja bio da ljudima nudim takav recept? Ja samo iznosim svoje mišljenje na načetu temu, kad je već načeta na jednom od dragih mi blogova. Što jest a što nije, recimo to tako, prava ljubav, ili, dobro, maksimalna ljubav ali to je nezgrapna sintagma, neprimjerena jer sugerira samo kvantitetu, svatko od nas manje ili više zna i kadar je prepoznati. Druga je stvar koliko je sam sebi spreman ili koliko su, recimo, dečko i cura ili supružnici, spremni jedno drugom, odnosno zajedno, priznati, da je njihova "ljubav" više ili manje tek polovična ili da uopće ni nije "ljubav" o kakvoj jedno ili oboje sanjaju (ili su sanjali, jer, u slučaju supružnika, obično nakon nekoliko godina braka prestanu o tome sanjati, ako su "ozbiljni ljudi"). Koliko osobno znam tvoju suprugu i tebe, a nešto vas znam (ponavljam, kad si već to spomenuo, inače ja ne bih), mislim da je kod vas posrijedi rijetko velika, kvalitetna ljubav. U ogromnoj većini slučajeva nije tako. Ja sam gore o toj ogromnoj većini slučajeva zapravo počeo pisati, nisam o vama (dobro, o tebi), tj. vezama uspjelima poput vaše. Teško da je moguća, točnije najvjerojatnije nije moguća baš idealna ljubav (jednako kao ni idealno prijateljstvo), ali čovjek se tom idealu može približiti više ili manje, i nije nimalo svejedno koliko se uspije tome približiti. Naravno da s dvadesetak godina života i još s više ili manje nevelikim krugom znanaca i znanica mladi čovjek teško da može ostvariti u tom smislu puno, a hormoni rade... Životnom umijeću mlade ljude uglavnom ne uči nitko ili skoro nitko, a nerijetko ih uči tko ih i koliko uopće uči - pogrešno. Ipak, danas mladi ljudi, pod utjecajem različitih okolnosti, ne žure s brakom, a naročito ne s djecom. Ja to razumijem i osobno smatram dobrim. Druga je stvar bila kad se brak nije ni zasnivao na ljubavi, kakva ljubav, manje ili više sve su rješavali roditelji u interesu dotičnih familija (bilo da se radilo o seljacima ili građanima ili aristokraciji, posebno o seljacima i aristokraciji). To je tada na neki način bilo u redu, tada je tako moralo biti, ali danas više ne mora. Neka ljudi, što se mene tiče, budu što sretniji i neka traže svoju što veću životnu sreću (jasno, ne na ničiju štetu) dokle god mogu i žele. A mogu, i trebaju moći, dok žive. Ja tako vidim humanistički stav o tome. Nije mala stvar potkraj života osjećati da je čovjek učinio u životu i od života najviše što je mogao, a još je manje mala stvar neko duže razdoblje života tako proživjeti. Većina ljudskih života je - prokockana, profućkana. Nije točno da tako mora biti! Ali, već sam daleko previše napisao na tu temu pod gornjim postom. I za bivšeg "antibarbarusa" to je stvarno previše.
16.01.2006. (18:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vedjak
Jako si lijepo sve ovo rekao dragi Radimire! Lijepo i po mom mišljenju vrlo objektivno. Sve u duhu zajedničkog nam ideala. Puno ti hvala što si se odazvao i što si ovdje s nama. Hvala i našoj dragoj i dobroj prijateljici "I am" koja nam je tako velikodušno ustupila prostor za komunikaciju na njezinom nadasve ugodnom blogu. Pozdrav dragoj nepoznatoj dami i Tebi prijatelju! Vaš Vedran.
16.01.2006. (20:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Na rubu ...
nisam se ranije uključila u ovaj razgovor jer sam bolesna. ništa strašno, jedna od onih prehlada kad imaš osjećaj da ti je glava dva broja veća. pokušat ću ukratko komentirati sve ovo. na žalost, a uvijek je bilo tako, istina je da novac daje čovjeku veću slobodu i mogučnost da bude ono što je ili što bi želio biti. isto tako na žalost mnogi ljudi koji imaju novaca to zloupotrebljavaju, pogotovo je to slučaj kod nas u Hrvatskoj, pa je novac dobio nekakvu negativnu konotaciju. ne kaže se samo tako "Moja kućica, moja slobodica". zato ću dati sve od sebe da pomognem svojoj djeci da dostignu taj minimum neovisnosti od bilo koga, pa i od mene. dovoljna je i garsonjerica, ne mora biti kućica. iako ima istine u onome što Radimir kaže ipak nije sve tako crno-bijelo. život ima tisuće nijansi, a ono što ja pokušavam je prihvatiti ga upravo takvog kakav je što ne isključuje ono što Vedjak savjetuje malim i mudrim koracima naprijed. prihvatiti svoju situaciju ne znači i pomiriti se s njom. isto tako promašenu brak ne znači nužno i promašeni život i promašena djecu, a isto tako može se desiti da život bez braka i djece na kraju bude promašen. mislim da je važno u u životu biti čovjek što nije nimalo lako. kad sam to spomenula moram spomenuti i knjigu Ivana Goluba "Najprije čovjek" ( preporučujem pročitati onima koji nisu, mada ustvari dobre knjige treba čitati ponovno i ponovno ).
17.01.2006. (11:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...