Komentari

uskoplje.blog.hr

Dodaj komentar (23)

Marketing

  • Komunjara

    Crni vrh je oduvijek bila surova planina. U svojim njedrima je, od samih pocetaka ljudskog pamcenja, cuvala dva srca. Jedno je, kako kazu stariji, bilo srce materinsko, a drugo je, kako kazu stariji, bilo srce macehinsko. Sve je u Bozijim rukama,- govorili su stariji sto pamte kako svoja tako i tudja pamcenja u kojima su se krila vremena kada se medjusobno ratovalo i medjusobno zakopavalo u surovim planinskim njedrima, kao i vremena kada se u ta njedra bjezalo od raznih osvajaca sto kroz razna bosanska vremena cesljase bosansku zemlju. Zovem oca u Njemacku i pitam ga da li mu je poznato da su umrli u Jasenovcu, a on veli da se sjeca kao da je juce bilo; kad kako i gdje poginuse. Pitam se samo, ko ih smjesti medju zrtve Jasenovca? Pitah ga i za ovu Hanijinu pricu, a on kaze da je Hanija volila da izmislja price, ali ovu pricu je i ona cula od starijih. Elem, prica pocinje ovako: U turskom su se vaktu u tim njedrima krili hajduci i mnogi oni sto svoju materinsku sisu zagubise po maglovitim kotlinama Crnog vrha. Kada bi Bozija milost suncem umivala Voljevac, Boljkovac i Dobrosin odozgo bi stizala ljudska kletva pomijesana sa raznim ljudskim mukama. Do Tuscice i Vrbasa bi doticale ljudske suze koje bi citav prostor ispunjavale vriskom. Negdje desno od Sljemena nalazi se jedna stijena sa neobicnim imenom - Skocidjevojka. Surova je bosanska planina. Surovi su bosanski prostori. Prica se da je u davna vezirska vremena u Voljevcu zivjela do tada nevidjena ljepotica koju siromasni roditelji udase za nekog ostarjelog agu koji je svoje imanje cerdao kockom i pijanstvom. Aga je u nekom tadasnjem ratu izgubio oko i citav mu je dunajluk bio kriv sto je na njega mogao gledati samo jednim okom. Zehra se zvala mlada nevjesta. Zehru su udali kako bi svojemu siromastvu produzili vijek trajanja, a Zehrinoj mladosti dali djevojastvo kao tajanstvenog dozivotnog pratioca. Zehra je bila mlada, njezna i sva nekako krhka - kao da ce je prvi vjetar sto se spustao iz pravca Sljemena odnijeti negdje daleko, daleko... Valjda su joj se i roditelji plasili te njene krhkosti te su je i zbog toga udomili u cvrstome aginom domu. Nekoliko mjeseci poslije njene udaje umrije aga, a Zehra osta netaknuta djevojka. Djevojka, a zena?! Djevojka, a udovica?! Osta Zehra sama sa slugom Marinkom, mladicem sto ga aga davno zakupi od njegovog oca dok se ovaj sa stadom svojih i tudjih ovaca spustao od Rasoha kolickom dolinom i bjezao od zimske studeni crno-vrhskog macehinskog srca. Marinko je bio okretan i bistar momak. Sluzio je pokorno svome agi, a kada ovaj umrije i samoj aginici. Rano je ostao bez matere i za njega je svaka zena bila izvor sjecanja na nasmijano materinsko lice. U svakoj marami koja bi prosla sokakom trazio je onaj vrsak kojim bi mu nekada davno njegova pokojna mati brisala njegovo umrljano djetinje lice. Marinko je bio kao nekakav jedar mehlem koji je lijecio svojim nevinim ocima sto su sijale iskrenoscu i nevidjenom dobrotom. Bio je nekako omiljen taj agin kjafir u svom svome komsiluku. A kada aga umre pocese sokacima da miulje razne pricice koje su vremenom od sitnih bujica prerastale u mahalske potoke koji carsiji zaprijetise poplavom. Cak i do samog vezira doprijese zajedljivi mahalski haberi o izmisljenoj kjafirskoj i udovickoj nevjeri. Mocni vezir naredi da Marinka vrate ocu u surovu planinu, a djevojci-udovici nadjose drugog zenika, nekog starog bega koji je nadaleko bio poznat po svojoj surovosti. Kada je beg nakon prve bracne noci premlatio Zehru, jer sa njenom mladoscu nista nije znao niti mogao otpoceti, Zehra pobjeze za Marinkom u planinu. Nije ona bjezala vitkom stasu Marinkovom, vec bistrom oku njegovom i njegovoj dobroti kojom ju je u danima njene uklete samoce tjesio pricama o bistrim planinskim potocima, socnim pasnjacima i cistom planinskom zraku po kojemu se cini da je svaki covjek dio Boga i da je ono bozansko sakriveno u nama i da se ono probudi onda kada je covjek budan u svojoj svijesti da je ljudsko postojanje samo cestica samoga bozanskoga beskraja u kojemu se treba bozanski vladati i nikome zla ne misliti. Bjezala je Zehra od svog zla svoga ukletog djevojastva nebeskoj dobroti sto je poput dzenetskih mirisa izranjala iz Marinkovih prica. Pricali su kasnije drugi cobani kako su ih vidjali po usamljenim planinskim zabitima gdje su se skrivali samo medvjedi i vukovi. A onda jednog dana, nakon par godina, u Dobrosin snesose sasjeceno tijelo Marinkovo. Naisla na njega tog proljeca vojska vezirova sto je po Crnom vrhu ganjala hajduke. Kazu da su ga spazili dok je brao sumske jagode, sto se dalo zakljuciti i po tome sto je njegov gunj, sasiven od vucijih koza, bio sav umazan krvlju iz cije skorusensoti su promaljale bobice ovog slatkog sumskoga voca. Za Zehru se nista nije znalo, a jednog dana, negdje krajem proljeca, ispricase cobani kako su je vidjeli - niko to nije ni mogao biti do li ona - kako se popela na jednu visoku stijenu i poletjela u provaliju kao da je htjela poletjeti put neba. Ka

    avatar

    29.12.2005. (09:17)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    Kada su je nasli jos je bila ziva. - Moga sina… Moga sina… Odnijeli su vukovi… To su joj, prema kazivanju cobana, bile njene poslednje rijeci. Proslo je nekoliko godina od tada. Zehra i Marinko su samo kakokad bivali pominjani po vecernjim sijelima. U narod se uvuklo neko cudno sazaljenje nad njihovim sudbinama. - Bog sve zna i Bog sve odredjuje. Nase je da budemo pokorni Njegovoj volji. - Ehhhh… Bozija volja su bili i nasa Zehra i nas Marinko… - Ehhhh… Tako se odrzavalo sjecanje na usud ovo dvoje nesretnika. Jednoga dana, nakon dugo godina, neki franjevci donesose u Dobrosin pricu o tome kako su u planini sreli nekog mladog cobana koji ima cudnu sposobnost govora sa zivotinjama i biljkama, a da, Boze nas dragi sacuvaj od raznih vrazijih izazova, sa ljudima i ne zna pricati. Kazu da su im cobani ispricali kako su ga kao dijete nasli pored mrtvog tijela vucice koju su ustrijelili prilikom svoga lova. Cvilio je nadjeni djecak pored mrtve vucice. Cvilio i zavijao poput, Boze me prosti, kakvoga vuka, a na njega kao da se i samo nebo milostivo smijesilo sa svom svojom beskrajnom milosti. Rastao je u tisini planinskoj nadjeni djecak i samo je ponekad znao nocu zavijati na mjesec i tako se, kako kazu cobani, molio na svoj cudan nacin samome Bogu i zahvaljivao na Njegovoj milosti i kroz sami izraz tuge koja se promaljala iz njegovog zavijanja. - Allahu dragi, kakvi li su to sejtani?! – kolao je zamor dobroskim, boljkovackim i voljevackim mahalama. Franjevci su u svemu tome prepoznali poziv od samoga Boga i krenuse put planine ne bi li ovo Bozije cudo preobratili u svoju vjeru. Nasli su ga pored jednog starog cobana kojemu je umirucu dusu obasipao mehlemom svoga mislostivoga pogleda, dok su se oko njegovih nogu saplitala razna cetvoronozna Bozija stvorenja sto pobjegose kada ugledase ove nenadne goste. Mladic je bio vec u godinama u kojima je sav zarastao u bradu i u njegovom pogledu vidjese milostivo lice sa svojih crkvenih slika te mu se pokorno poklonise i vratise svome samostanu u kojemu su se jos predanije obracali Bogu i svim Njegovim cudesima. - To je On poslao ovoga mladica kao opomenu da prestanemo sa grijesima u kojemu se kupa citavo covjecanstvo! To je Opomena! Kako li su samo bile skrusene ove molitve franjevacke?! Cio uskopaljski kraj kao da je zahvatio potop usred kojeg njeni mjestani napravise dvije ladje sa cijih su se bedema uzajamno optuzivali: - Dijete je musko i hriscansko je,- otac mu Marinko bi krsten u samom samostanu Svetoga Ive u Podmilacju! Njegova milost je dar od same milosti presvete djevice Marije koju je ova prilikom krstenja spustila svojim blazenim pogledom na njegovog oca. - Dijete je rodjeno od matere muslimanke, a za oca mu se i ne zna… Mozda i nije bio Marinko, vec se to Allahovom voljom neki Dobri spustio u ljudski lik njegovoga oca koji mu je podario njegov zivot. Rastakala se tako uskopaljska dolina svojim pricama u kojima uzavri sva punoca bosanskog lonca koji se krckao jos od davnih pateranskih dana, koje na nama tajanstven nacin odletjese i do samog Samarkanda u dalekoj Persiji,- do nekog ucenog alima i hafiza. Uputi se cuveni alim i hafiz u daleku zemlju Bosnu kako bi svojom ucenoscu i mudroscu okoncao ovaj hriscansko-muslimanski spor. U ovome je zadatku prepoznao vrhunsko djelo svoga zivota. Kada ga je na socnim planinskim pasnjacima ugledao nas mladic sa bradom, on je u toj bradi vidio bradu ucenosti i mudrosti od mnogih ashaba poslednjeg Bozijeg poslanika. Kada mu je prisao i rukovao se sa njim citavim njegovim bicem je prosla neka uzvisena milost kroz koju je prepoznao sebe kao sicusnu cesticu Milostivog. Kada je krenuo da izgovara napamet naucene molitve iz usta mu se prolomio samo uzdah nakon kojega je nicice pao na zemlju i nakon obavljenog namaza umjesto uobicajene dove prozborio: - Allahu dragi, velika je i nesebicna Tvoja milost! Obdari i moje sicusno postojanje ovakvom miloscu kako bih je prenosio dalje kao vrhunsku spoznaju svoga zivota!

    avatar

    29.12.2005. (09:20)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    Kako Vam se dopada prica, zasluzujem li bar rakijicu kao nagradu?

    avatar

    29.12.2005. (09:22)    -   -   -   -  

  • necitam nista sto je komunjarsko

    avatar

    29.12.2005. (09:38)    -   -   -   -  

  • I Dzalto i Mlakic su sitni.Najbolje price i pjesme je sastavljo Raic Rajko iz Vaganjca .

    avatar

    29.12.2005. (09:44)    -   -   -   -  

  • Adnan

    Sve je ovo u redu, samo Nura je dobila doista prestižnu nagradu pa je zato vjerovatno premijer otkupio njezine knjige! Ne treba u svemu gledat nekakvu mućku i zavjeru

    avatar

    29.12.2005. (14:05)    -   -   -   -  

  • j

    Gospođa Bazdulj u svom intervjuu večernjaku kaže da ona uvijek, unatoč svemu, pronađe put do svojih čitatelja. I politika i veze i vezice u politici su samo jedan od načina da se u tome uspije, zar ne? A ako uz to kapne i kakva lova, bože moj, ne treba joj zamjeriti!

    avatar

    29.12.2005. (14:29)    -   -   -   -  

  • Vuk Uskopoljski

    Komunjara, meni se sviđa tvoja priča, samo mislim da na njoj treba još raditi. Nego, zanima me imaš li još sličnih priča?

    avatar

    29.12.2005. (22:42)    -   -   -   -  

  • Željo

    E pa Adnane "rodno mjesto" te prestižne nagrade, o kojoj govoriš, je Uskoplje!

    avatar

    29.12.2005. (22:52)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    Vuce Uskopaljski, Na jednom blogu (nije bio moj) imao sam oko 300 napisanih kratkih prica. Nekakav Nisim iz G. Vakufa je nagovorio vlasnika blogga da ih obrise. Nisam vjerovao da ce to uciniti i nisam ih arhivirao, sve je otislo u nepovrat. Zbog toga sam posvetio jednu posebnu pricu Nisimu Mrsicu koja se zove: LAGUNA Blogg se zove: D(r)obar Nisim Pogledaj na adresi: http://nisim.blogger.ba/ Mozes pogledati i moje pjesme na adresi: http://bostan.blogger.ba/

    avatar

    30.12.2005. (04:57)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    Na ovome blogu je nemoguce pisati pregledno. Vuce, mnogo bolje izgleda na pravoj adresi. Ako ne nadjes, evo ti price ovdje za svaki slucaj. L A G U N A U to vrijeme radio sam kao kelner u “Laguni”, cekajuci da iz mene najzad iskoci nesto stvarno mocno, mozda nesto u Esrefovom stilu, ili cak mozda neka prica koja bi bila dva stoljeca ispred svog vremena. A ta stvar sa Nisimom ponavljala se svake noci. Nisim je bio cvrst momak iz predgradja Drobarije, kao odvaljen od stijene, pravi brdjanin bez i trunke smisla za humor, visok i snazan kao djavo, i uvijek bi se negdje oko dvadeset casova nacrtao u kafani, sjedao za sto u uglu i zatim poceo da pije, uglavnom votku ili rum. Apetiti su mu bili nezasiti i cim bi eksirao jedno pice, pozivao bi me i porucivao slijedece, tako da si me cesto mogao vidjeti dok oznojene kosulje iscrpljen spartam na potezu izmedju sanka i Nisimova stola. Pica su se smjenjivala pred njim kao na filmskoj traci, ali cinilo ti se kao da ne postizu dovoljan efekat. Ipak, nakon dva do tri sata, unijeti alkohol uzimao bi maha, i na Nisimu bi se javili prvi pokazatelji pijanstva: raspolozenje bi se izmjenilo, nos i usi bi se zacrveneli, a u ocima si mogao da primjetis taj tamni odsjaj, onaj sto se pojavi kad dusa u covjeku vapi za necim; “Boze, ima li tamo napolju dobre zene za mene?” – ovo, ili nesto slicno, govorile su Nisimove oci u tim trenucima. Ali, mozda se i ja varam. Mozda su Nisimove oci govorile: “Boze, bas mi se jede pljeskavica”. Ili: “Boze, morao bih da posjetim WC”. U svakom slucaju, ma sta da su govorile, bile su to tuzne oci, a alkohol je sada sve to samo dodatno isticao. Trebalo se dakle sa tom nagomilanom tugom nekako izboriti. Boris Pasternak je u takvim trenucima cesto postajao pjesnicki nastrojen i pisao pjesme koje su bile smaracke i suvoparne i obojene prozirnim tonovima, i njegove stvari malo ko je mogao da cita a da pritom ne umre od dosade. Ipak, vjerujem da je kucanje poezije starom Borisu pomagalo da se otrgne iz lavljeg zagrljaja i vrati se svakodnevnoj normali. Nisimov plitki um medjutim nije bio u stanju da poezijom lijeci rane, a posto je misao o samoubistvu stajala daleko izvan njegovog domasaja, Nisimov um morao je poci drugim nekim putem ne bi li se kako tako uspjesno hvatao u kostac sa demonima duse. Ali to nije bilo nimalo lako. Taj grmalj samo bi sjedio za svojim stolom i pozivao me i narucivao pica i narucivao jos pica. Dok su napolju vrane graktale a psi lajali, covjek se mogao zakleti da Nisima nesto tisti. I evo u kom bi se pravcu stvar ubrzo razvila. Posto bi pice i pogana narav ucinili svoje, Nisim bi se podizao od svog stola, i zatim teturajuci tumarao po kafani i zapodjevao kavgu sa ostalim musterijama. Isao bi od stola do stola i hvatao ljude za kragne i podizao ih iz stolice i bacao ih po “Laguni” ili ih jednim udarcem katapultirao kroz prozor. “Laguna” je bila sastajaliste popularnih pisaca i intelektualaca tog vremena, tu si cesto mogao vidjeti likove kao sto su D.R., M.S. ili A.N., ali njihovi siroki vidici, pjesme, zbirke i eseji nisu im tu bili mnogo od pomoci, sve se to razvjetravalo i topilo u varvarskoj stihiji zvanoj Nisim, pa su i D.R., M.S. i A.N. letjeli i padali i iznova letjeli uokolo na isti nacin kao i ostali nenacitan i neprosvjecen kafanski svijet. Kada bi muski dio populacije sravnio sa zemljom, Nisim bi prilazio uplakanim ili od straha sledjenim damama i goropadno im nudio svoje erotske usluge, sve to, naravno, ukraseno sa mnogo socnih pridjeva nedostojnih dzentlmena. Jednom prilikom pokusao sam Nisimu da stanem na put i ukazem mu na nedostatke njegovog ponasanja, medjutim, nalupao mi par cuski i smirio me za sva vremena, tako da cim nastupi Nisimovo ludilo, ja samo zalegnem iza sanka i cutim zaliven kao bubica. Tu je i slucaj kada je Nisim odstupio od standardnog scenarija: ustao je i umjesto da pocne da razbija sve oko sebe, samo je tiho prebrojao sve goste u kafani. Ispostavilo se da je bio identican broj zena i muskaraca, po deset i sa jedne i sa druge strane. Kada ih je sve uredno prebrojao, Nisim se popeo na svoj sto, skinuo pantalone i objavio: “Narode, vas dvadeset, imate pet minuta da dovrsite svoja pica i mirno izadjete iz kafane. Ukoliko odbijete ovo naredjenje, uskoro planiram deset od vas da ubijem, a ostalih deset da razvalim od kite!”. Musterije su se, naravno, iz istih stopa pokupile i otisle mrmljajuci u nevjerici – boze, kakav uzasan i neotesan covjek. - Ostali smo dakle samo Nisim i ja u pustoj kafani. Cinilo se da mi se crno pise, ali nisam mogao tek tako da napustim mjesto od koga su mi zavisili korica hljeba i duzina radnog staza. Ipak, imao sam srece: Nisim u svom vandalizmu nije otisao do kraja, i cim je “Laguna” ostala prazna, navukao je pantalone i vratio se u stolicu. Pijanstvo i tuca, poezija krvi i pesnica, to je bila jedina poezija koju je Nisim poznavao i nemilice je za njom posezao da bi lijecio sebe iznutra; vi njega nikad niste mogli vidjeti da se u trenucima duboke tuge kul

    avatar

    30.12.2005. (05:53)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    duboke tuge kultivisano ponasa, recimo - da kao Isidora Sekulic sjetno uzdise nad mjestima iz Sekspira i T.S.Eliota i Desanke Maksimovic i Kafke. A evo kako sam ja sebe izlijecio. U to vrijeme pojavila se firma “SIS” – “Stvorite idealnog saputnika”. Firma se dugo bavila naucnim istrazivanjama na polju novih tehnologija koje bi omogucile stvaranje novog covjeka od intimnih zelja postojeceg covjeka, i sada su u tome uspjeli, i pojavili se kao novi bogovi, i svako je bio u mogucnosti da prema svom ukusu odredi sebi savrsenog saputnika, usamljenih vise nece biti, takvi bijednici nikad vise nece koracati zemljom, i svi cemo do smrti biti neizmjerno hepi. Cijela ta stvar smrdila mi je na prevaru, medjutim jednog jutra probudio sam se i ustanovio da krvarim i raspadam se iznutra, da sam usamljeniji nego ikada i da se to vise ne moze podnositi. Kao jedna od alternativa nametalo se samoubistvo. Ali posto je moja kukavicka dusa odavno podigla ruke od ovakvih odvaznih odluka, nije mi preostalo nista drugo nego da obujem cipele i odem do “SIS-a” da mi, jebiga, naprave idealnog saputnika. Usao sam u zgradu “SIS-a”, pa upitao portira kuda dalje. Objasnio mi da se popnem na treci sprat i potrazim sobu 35. Slijedeci portirova uputstva popeo sam se na treci i nasao sobu. Pokucao sam, sacekao nekoliko trenutaka pa zatim usao, misleci da je u pitanju nekakva ordinacija i da me iza vrata ceka doca koji ce tu ukloniti sve moje poteskoce. Medjutim, kada sam otvorio vrata docekala me prostrana cekaonica puna ljudi. Javio mi se utisak da sam opet ispao magarac, ali to nije nista novo, taj utisak uvek mi se javi kad pokucam na vrata i udjem ocekujuci ordinaciju, a doceka me prostrana cekaonica puna ljudi. Prisla mi medicinska sestra i uvalila mi karton sa brojem 100, sto je jedna lijepa, zaokruzena cifra. Sjeo sam, uzeo da pregledavam primjerak “Poetske gnjavaze”, i cekao da stignem na red. Lista usamljenih bila je duga, i prozvali su me tek nakon tri do cetiri sata. Usao sam u zasebnu prostoriju koja je prilicno podsjecala na zubarsku ordinaciju, prevashodno zbog te uzdignute kozne stolice koja je ostro strcala i dominirala nad ostalim namjestajem. Rekli su mi da sjednem u nju, a zatim mi stavili na glavu kao neku kacigu sa dva isturena pipka u predjelu iznad cela. Mislio sam da ce me nesto pitati, nesto u stilu: kakvog saputnika preferirate, zelite li visokog ili niskog, punackog ili vitkog, vrelog ili ledenog, bujnih grudi ili ravnog kao zilet, raskosnog ili opustosenog intelekta, itd. Medjutim, nista me nisu pitali osim ovog: koji bi bio saputnikov naziv? - A? - rekoh. Morali su da mi pojasne pitanje: kako zelite da vam se saputnik zove? Rekoh im da bih zelio da se zove Mima, a onda su mi objasnili da su ostala pitanja nepotrebna, da se citav neophodan materijal crpi direktno iz mog mozga, i da kaciga, kombinujuci elemente iz sfere podsvjesnog i svjesnog, i uz pomoc ostalih kljucnih parametara lako moze da ustanovi sta je to sto je meni zaista potrebno, a zatim da podatke, preko, vidite, ova dva pipka, proslijedi racunaru koji ce vam za tili cas stvoriti idealnog druga. Do jaja, pomislih, ova kaciga sigurno ce izmozgati da mi treba neka crna bedevija koja ce me do smrti izgoniti u polja pamuka i sibati vrbinim pruticem ne bi li me nekako dovela u red. Pokazali su mi odakle ce moj idealni saputnik, kad ga masina stvori, da izadje. To je bila neka kabina koja je podsjecala na lift, sa kliznim ulazno-izlaznim vratima, dakle nista specijalno. Rekose mi da je sve spremno i pritisli nekoliko crvenih dugmica. Nista nisam osjetio, sve je bilo zavrseno gotovo istog trenutka, trajalo je tek toliko da covjek jedva stigne da se pocese po jajima. Ta kaciga, eto, ocito nije imala puno muke da pronikne u sve duboke sadrzaje i sukobe i protivrjecja unutar mojih vijuga. Vrata od kabine otvorise se kliznuvsi ulijevo, i pomaljajuci se lagano kroz gusti dim - eto nje. Kosa crvena kao eksplozija sunca, plave zvijezde svemira u ocima, malo okrznute usne, sve to na tijelu baletske plesacice, a unutra – a unutra hiljadu andjela i hiljadu vragova... Prisla mi i rekla – zdravo, nemirni djecace, ja sam Mima. – Rekao sam joj ko sam ja i skidajuci kacigu pozurio da platim. Sto konvertibilnih maraka, toliko su bili trazili za Mimu. Zanemarljiva tarifa u odnosu na vrijednost koju zauzvrat dobijes. Ipak, i tih sto konvertibilnih maraka nije tako malo: to je i dalje nekoliko koplja iznad cifre koju bih ja postigao svojom unezvjerenom pojavom na otvorenom trzistu. - Nemirni djecace, - pomislih dok sam Mimu gutao pogledom - tvojoj usamljenosti je kraj. - Ne moram posebno isticati da je Mima u meni razbudila sve uspavane zvijeri, a, osim toga, skrenula mi i paznju na najsnazniju knjigu nekoliko vijekova unazad – na L.F.S.-ovo “Putovanje nakraj noci”. I eto, tako sam ja sebe izlijecio. Malo sam, do tog trenutka, bio posustao pod bremenom vremena, a novi Isus nikako da se konacno uzdigne iznad sveopsteg prosjeka i podjeli ovdje i ondje n

    avatar

    30.12.2005. (05:58)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    i ondje nekoliko vaspitnih samara, ali tu je sada bila Mima da me isceprka iz groba i ojaca mi vjeru. “SIS-ova” stvar je dakle zaista funkcionisala. “SIS” nije prodavao usamljenom narodu muda pod bubrege. Popnes se na treci sprat, udjes u sobu 35, metnes kacigu na vugla, odredis joj ime, calnes sto marona - i eto ljubavi tvog zivota kako izlazi iz kabine i ide ti u susret dok te mali kovrdzavi debeljuca Amor drzi na nisanu... Ali sada mozemo da se iznova vratimo Nisimu, koga smo ostavili pijanog dok sjedi i tuguje u “Laguni” posto je razjurio ostalu klijentelu. Bio sam za sankom i prividno brisao neku casu, a u stvari, sva paznja mi je bila usresredjena na tog zaguljenog tipa, na tog poganog brdjanina i Ciganina u dusi, Nisima. - Ej, decko, donesi mi jednu rum-kolu – rece on. Nerviralo me to sto me naziva “decko”, ali poucen gorkim iskustvom od ranije, nisam ulozio nikakav protest kod Nisima, i pomirio se i nastavio da zivim sa tim "decko" sranjem. Donio sam mu pice i namjeravao da se udaljim, medjutim Nisim me zgrabio za ruku svojom golemom sakom i zabo me u stolicu preko puta. - Sjedi, decko, moram nesto da ti ispricam. Ti si jedini kome vjerujem i za koga pouzdano znam da sve ovo sto cu sada saopstiti nece rastrubiti unaokolo. - Svakako, Nisime, sve sto mi budes saopstio ostaje izmedju cetiri oka. Tvoju tajnu planiram da ponesem i u grob. Nisimu je dakle trebalo rame za plakanje. I eto, od svih ramena na kugli, on je nasao bas moje da se nad njim izjada. Ta brdjanska glavudza zeljela je sada da se odmori na mom ramenu, da na njemu nadje neophodan mir. Ta brdjanska glavudza ni na trenutak nije pomislila da mene mozda ne zanima to sto ima da mi kaze i da me zabole patka za njegove jade. Ali takve su vam brdjanske glavudze: misle da samo one sadrze probleme, smatraju da su jedino njihovi bolovi i jadi danas aktuelni i u opticaju i vrijedni paznje. Da, takav je bio Nisim: pokretno brdo koje na ramenima nosi topovsko djule. Brdo koje se zblanuto kotrlja uokolo gazeci sve zivo. Brdo koje tumara pod suncem iznutra rukovodjeno nedovoljno jasnim instrukcijama mozdane mase velicine picajzlinog prdeza. - Eto, decko, znas i sam da nisam imao puno uspjeha sa zenama. Moj i Muneverin brak propao je poslije nekoliko srecnih godina. Cinilo se da cemo izgurati i narednih nekoliko, medjutim, stvar se raspala sama od sebe. Ni dan danas nije mi jasno sta je zapravo unistilo nas brak. Mozda moji dodatni prohtjevi, a mozda i njeni. U svakom slucaju, brana je popustila pred bujicom nezadovoljstva i dok smo se mi osvijestili, eto nas kako potpisujemo dokument o razvodu. Volio sam tu zenu, decko, zaista sam je volio, i tukao je prilicno malo... - Tukao si je prilicno malo?.. - Jeste, miki. Bas sam je prilicno malo tukao. - Pa, Nisime, vjerujem ti, ali mi smo tu nemocni. Stvari se ponekad otrgnu kontroli kao divlji konji. Kada se to desi, mi mozemo samo da uzdisemo dok pletemo omcu za nas vrat... - Eto, poslije je naisla Saliha, kao dar bogova. Zaljubio sam se u damu, a i ona se u mene. Mislio sam da ce Saliha unijeti malo akcije i zivosti u moj porusen svijet. - U tvoj porusen svijet... - Da. Saliha je donjela nove CD-ove i posadila mlade ruze, crvene i zute i bijele. Stvar je u pocetku mirisala lijepo. Ali trajalo je puno krace nego sa Muneverom, a nase ruze su se jednog jutra probudile uveHle i mrtve. Onda se pojavila Sanela. Izgledala je prste da polizes i bila neobicno raskalasna kad je u pitanju seks. Kotirao sam Sanelu visoko. - Kotirao si je visoko, jel? Ovo lijepo zvuci... Kotirao sam Sanelu visoko... Ovo zvuci kao posljednji jauk u agoniji zvijezde-padavice... - Aha. I tako unedogled. Okusio sam ih dosta, ali nijedna nije zadovoljila zeljene kriterijume... Boze, ima li tamo napolju dobre zene za mene? Ima li je ili je nema? Tako sam, miki, usamljen, kao sjenka u noci bez mjeseca... - Nisime, mogu li nesto da kazem?... - Hajde, decko, ispljuni to. Pomenuo sam “SIS” i ispricao mu nacin na koji sam ja rjesio sve svoje probleme. Rekao sam mu da se dama zove Mima i da joj kosa baca munje i para nebesa. Rekoh mu jos i to da u mom srcu postoji samo Mima, a sve iza nje je pustos i mizerija i lesinarsko gazdinstvo. Srao sam jos oko desetak minuta oko Mime, isticuci ovu ili onu njenu pozitivnu osobinu i potanko zalazeci u detalje. Mozda bih naveo i neku od njenih losijih crta, ali, ta zena ih, jednostavno, nije imala. Mima je bila sve lijepo sto ti padne na pamet: i skromna i razbludna i uska i siroka i mokra i skliska i cvrsta i meka i njezna i gruba i tiha i glasna i povucena i nepovucena i andjeo i vrag. Da, bila je skrojena bas za mene, kao praznicno odijelo. - Mima? – rece Nisim. – Mima je lijepo ime. I, kazes, stvar sa “SIS-om” funkcionise?... Ne foliras me, miki, a?... - A, jok. “SIS” ne prodaje usamljenom narodu muda pod bubrege. Tu je primjer Mime i mene. Volimo se svih 365 dana i noci u godini. - E pa, decko, vidimo se... Idem da obavim nek

    avatar

    30.12.2005. (06:01)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    Idem da obavim neka posla – rece Nisim i ustade. Znao sam da ce iz ovih stopa otici do “SIS-a”. Naravno. Ubjedio sam covjeka iz cuga svojim sarenim rjecnikom. Nisim se nekoliko dana nije pojavljivao u “Laguni”. Racunao sam da mu je “SIS” pomogao i da sada vjerovatno sa svojom damicom plovi po sedmom nebu i udise zivot punim plucima. Ipak, zajebao sam se u procjeni. Poslije kratkog vremena, eto njega opet. Rupio je u kafanu kao ubilacka gromada gnjeva, a ja sam instiktivno zalegao pod sank, osjecajuci da mi se sprema neko zesce sranje. “Gdje je onaj kelner, da mu se najebem familije!”, povikao je Nisim pred zacudjenim svijetom. Onda je prisao sanku dok je pod njim zemlja podrhtavala a zidovi se rusili, i pogledao iza. Naravno, imao je sta da vidi: eto mene kako cucim skriven. - Zdravo, Nisime, druze stari. Sta bi da popijes? – rekoh, masuci mu papirnatom salvetom. - Izlazi, miki, odatle – rece Nisim. Zgrabio me za kragnu pa me podigao u vis. Pokusao sam da pruzim otpor, ali moje pesnice nestajale su u brdjaninovim plecima kao patuljci u mecavi. Bijah dakle u govnima do guse. Onda je Nisim zakucao vaseg kelnera u neku stolicu, a stolica je, jadnica drvena, bolno kvrcnula pri kontaktu sa kelnerovom buljom. - Decko, prije nego sto te ubijem, imas li posljednju zelju? - Da mi navedes razloge. - Da ti navedem razloge?... - Aha. Da ih saznam i miran odem u nebo, da hladim jaja u Dzennetu. - Evo, decko, navescu ti razloge. Bio sam u “SIS-u”. Debelo si me zajebao sa tim “SIS-om”. Poslije cu te ubiti zbog stete koju si mi nanio. A sada da ti ispricam. Eto, cim si mi nakenjao sve te lijepe stvari oko Mime, otisao i ja u “SIS”. Treci sprat, soba 35, prostrana cekaonica. Usao sam i sjeo. Dobio kartoncic. Neki magarci kucali su na vrata ocito misleci da je u pitanju ordinacija. Boze, kakvi magarci. Duga je lista usamljenih i morao sam dosta da cekam. Ali poslije nekoliko sati eto mene u novoj prostoriji sa kacigom na glavi. U pocetku kaciga mi bila tijesna pa sam iznio zahtjev da se kaciga dodatno prosiri. Neki su gundjali. Ti koji su gundjali sada leze nepomicni u prasini. - Mislis: njuskaju korenje ispod zemljine kore? - Aha. I tako, prosirili je, mislim, kacigu. Sve za sada, vidis, ide kao podmazano. Ali cudno mi bilo to da mi nisu postavljali nikakva dodatna pitanja. Pitao sam ih zasto me, ba, miki, nista ne pitate? Je li, sine, sa kog izvora ba vi prikupljate neophodne podatke? Pitajte me nesto, jebiga, zar ne zelite da znate sta mi treba? Sto ne ispljunete neko pitanjce? Rekose mi da se pitanja ne postavljaju posto do svih relevantnih informacija kaciga dolazi direktno crpeci ih iz podsvjesnog i svjesnog i kombinujuci ih sa ostalim kljucnim parametrima iz mozga. Samo reci Nisime kako zelis da se dama zove, rekose. Dvoumio sam se nekoliko trenutaka. Amra? Duska? Lejla? Ne, za ta imena vezuju me, jebes ga, samo trule reminiscencije. Onda pomislih – a sto ne Mima? Mima je lijep naziv, a i onaj decko iz “Lagune” ima pozitivna iskustva sa tim imenom. I tako, rekoh im Mima. Pritisli su neke crvene dugmice, i vec slijedeceg trenutka, eto nje dok izlazi iz kabine obavijena gustim dimom kao velom tajne. Mima, rekoh, Mima, ti i ja promjenicemo istoriju! Mima, ljubavi moja, dopusti mi da budem tvoj nemirni djecak!... - Pa dobro, Nisime, kroz istu stvar i ja sam prosao. Ne vidim gde je iskrsao problem... Dobio si svoju Mimu, zar ne? - Ne vidis, a? Ne vidis? E pa, miki, sada cu ti reci gdje je iskrsao problem, a onda se spremi da umres. - Kako to mislis: da se spremim da umrem?... - Sta ja znam... Pomoli se, reci adios amigos, zatvori oci i tako to... I tako, cekajuci da me Nisim ubije, odlucio sam da ga saslusam do kraja i skratim vrijeme do smrti. Mozda usput saznam i nesto novo. - Evo gdje se pojavio problem. Dobio sam Mimu. Ali kod Mime se ubrzo ispoljio jedan nedostatak: dama je imala pitona umjesto mindze – rece Nisim. - Imala je sta?... - Pitona umjesto mindze. Moja Mima je bila muskarac. Jebote, MUSKARAC, BA! - Aj-jaj-jaj... - Aha. Izasao iz kabine, pruzio ruku i rekao: “zdravo, nemirni djecace, ja sam Mima. A ti?”. Taj grozni veliki znojavi covjek iz dzungle izasao je iz kabine i predstavio se kao Mima zeleci jos i da se rukujemo! - O?... Nisssiiime, ti mene valjda ne foliras... Molim te, reci mi da me ne foliras. - Ma ne foliram te, miki, da mi umre mama ako te foliram. Poslije me Mima natjerao da ga primim zguza. Jao, razvalio me nocas, cijelo podrucje oko supka boli me kao da sam smirglo bulju. - Zar? Prilicno nezgodna situacija, Nisime. Priznajem, prilicno nezgodna situacija... - Uvalio si mi tog buzdovana, decko, i zato cu morati sada da te raskomadam! - Nisime, ne tuguj, iskuliraj. Suoci se sa faktima i aspiracijama. Pogledaj cinjenicama i podacima u oci. Ne prkosi svojim afinitetima. Nemoj biti fatalist i opskurant. Fatum nas uci da od izvora vode dva putica. Potisni svaku idiosinkraziju. Uzmi slucaj A.Ginzberga.

    avatar

    30.12.2005. (06:07)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    Uzmi slucaj A.Ginzberga. Uzmi slucaj Andre Zida. Uzmi Tomasa Mana, F.G.Lorku, Katula, pa i Francila iz Drobarije. Svi su oni pitoreskno vrckali svojim buljama koje nikada nisu patile od opstipacije, zar ne? Sreca prati hrabre i zilave mrcine... - A?... Ti mene, miki, zajebavas? Sta, bolan, to pricas? - Nista Nisime, prolupao sam. Previse citam Vujaklijin rjecnik nepoznatih rijeci, to je sve. Zaboravi sve sto sam rekao i predji polaHko na slijedecu stavku. - Na koju sad slijedecu stavku? - Ubistvo, Nisime, ubistvo. - A, da. U pravu si. - Zato smo se ovdje i okupili, zar ne? – rekoh, a onda sam se spremio. Pomolio se, rekao adios amigos, zatvorio oci i tako to... (Izvinjavam se sto glavni junaci imaju neka imena koja mi nisu dopustena na koristenje. Sa Nisimom sam se dogovorio) Postavljeno u 03:23, 50 komentar(a), print, #

    avatar

    30.12.2005. (06:10)    -   -   -   -  

  • Komunjara

    Evo i kraja price koju sam obecao Nisimu Mrsicu, mislim da vrijedi da se procita.

    avatar

    30.12.2005. (06:12)    -   -   -   -  

  • o cemu ti hehe

    avatar

    30.12.2005. (09:52)    -   -   -   -  

  • Joj knjizevnost. Ma tim su se uvijek bavili papci. Znas ono intelektualci. Slabo lopte igrali, koke nikako ganjali, u raji levati bilii i onda sve nekako razocarani uvlacili se u sebe i picile kao neku zajebanu pricu. Joj muka mi od tih pisaca...Ako se ne varam i Radovan Karadzic je neki pisac. MOCO JE KRALJ

    avatar

    08.01.2006. (15:24)    -   -   -   -  

  • zanimljiva teorija o piscima. ima nečeg u tome

    avatar

    08.01.2006. (20:50)    -   -   -   -  

  • !?

    avatar

    09.01.2006. (23:10)    -   -   -   -  

  • Ne znam je li Nuri Bazdulj Hubijar išta u rodu doktor Mustafa Hubijar, koji je tijekom rata mnogo zla nanio travničkim Hrvatima, prije svega intelektualcima, koje je tjerao da čiste kanalizaciju i govna po gradu!

    avatar

    11.01.2006. (22:53)    -   -   -   -  

  • Neki rod jesu samo ne znam kakav. Mustafa je sada u Rijeci, gdje uživa blagodati ustaške države, a to može jer smo mi najveće budale na svijetu

    avatar

    12.01.2006. (15:57)    -   -   -   -  

  • MiB

    Komunjaro začepi šta ti pričaš!!!!!!!!Za lijepo Uskoplje neprimamo komentare od KOMUNJARA!!!!!!!!!!!

    avatar

    15.01.2006. (16:31)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...