hej SRETAN BOŽIĆ sa zakašnjenjem,nisam bila tu pa nisam mogla prije čestitati!!!pusonja od niniceeee:=)
27.12.2005. (23:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prij
27.12.2005. (23:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja
Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom!
Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te!
Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše!
Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola.
Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova…
Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to.
Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
HAHAHAHA
Dragi Deda Mraze,
Mora da si iznenadjen sto ti pisem danas, posle praznika, ali hteo bih da ti razjasnim neke stvari koje su se dogodile tokom minule godine i to bas od onog dana kada sam ti poslao pismo sa mojim bozicnim zeljama. Pisao sam Ti da zelim bicikl, rolsule, Matchbox pistu s auticima i loptu.
Rasturao sam se od ucenja cele godine, nijednom nisam zakasnio a cak sam dolazio i ranije u skolu da bih pomagao drugarima oko zadataka. Bio sam najbolji ucenik u razredu a osvojio sam i prvo mesto na republickom takmicenju mladih matematicara. U celom naselju ama bas niko se pristojnije nije ponasao od mene, ni moj stariji brat Steva, ni mama ni tata, komsije i da ne pominjem. Isao sam u crkvu svake nedelje u jedanaest sati, popa samo sto nije udarila kap kada bi me ugledao ali sam i to preziveo. Cak sam i bakama i dedama pomagao da predju preko ulice i dobio znacku "Najbolji mali policajac".
Posto iz navedenog i najveca budala moze da zakljuci da sam tokom cele prosle godine bio decak za primer, sada bih zeleo da tebi, dragi Deda Mraze postavim nekoliko pitanja:
Kako si uopste imao muda da mi posle svega ispod jelke ostavis usrani YoYo, jebale te carape sa znakom Matrix-a, i one lego kocke. Imas li ti uopste mozga u toj debeloj glavi? Zar mislis da sam se ja cele jebene godine mucio i trudio nizasta, jebali te pokloni. Mene si zajebao kao da sam ti najgori neprijatelj, picka ti lepa materina a onom pederu Jovi od prekoputa, ostavio si najnoviji bicikl iako ih vec ima tri, keva mu se kara sa sefom pa zaradila, jebi ga... Nemoj slucajno da se zajebes pa da naredne godine probas da se ufuljas kroz dimnjak u moju kucu. Sjebacu te kao mladog majmuna, kretenu jedan bradati.
A od onog tvog jelena cu kobasice da napravim, pa ces morati peske do jebenog Severnog Pola, isto kao sto sad i ja pesacim jer mi nisi doneo bicikl. Teraj se u kurac Deda Mraze, i samo da znas da ja sve pamtim a sledece godine cu ti se slatko najebati majke, pederu jedan debeli i bradati.
S ljubavlju,
Tvoj Perica
27.12.2005. (23:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Don't worry-----be happy =)
SRETAN BOŽIĆ....pufaaaa
25.12.2005. (14:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Život jedne šminkerice
Hello Jovy!! Nadam se da ti se svđa maskica!!! Ma meni je fenomenalna, Armani!! E, sat je fakat predivan!! See ya! Love U
25.12.2005. (19:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Živi ko da ne postoji sutra i budi sretan od jutra
Hyy!Blog ti je super!!!!!!!!!SRETAN TI BOŽIČ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!svrati
25.12.2005. (20:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
~°°SiMpLy ThE BeSt FrIeNdS-BuBiCa & KiRa°°~
Lijepo... Stvarno cool si dobila, a i poklonila! Pussa.. SRETAN BOŽIĆ!!!=)
25.12.2005. (23:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Second day is always better than the first!
zvučiš mi malo jadno...ali,nek ti bude...
26.12.2005. (10:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
¤*¤TrUlOm DaSkOm Po BuLjI¤*¤
ma mislim gle,neam kaj reći nego kaj sam rekla i heartbreakerici-pre prejebeni pokloni...cmokich
26.12.2005. (23:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ninicaaaaaaaaa
hej SRETAN BOŽIĆ sa zakašnjenjem,nisam bila tu pa nisam mogla prije čestitati!!!pusonja od niniceeee:=)
27.12.2005. (23:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala. Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prij
27.12.2005. (23:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Alkohol i ja Oduvijek sam željela imati svoju bagru – bagru za opijanje. Opijanje tek tako. Ovima je uvijek trebao nekakav povod… bio to dan grada, svetkovanje sveca, koncert na narodnu ili štogod žešće kao hardcorepunk… Da, alkohol je tu, jee! Meni sve to i nije odgovaralo. Hajde da se nađemo danas! Pa što ako je ponedjeljak, utorak, srijeda… tko nam što može, mladi smo. I danas se može piti. Ja mogu piti sada. Zašto se moramo ograničiti onim što se zove vikend? Zar nam ime dana toliko može diktirati posao. Ne, to ne prihvaćam. Molim, izbrišite tu planer-rokovnik strukturu moga života jer mene ne zanima, ona samo secira na minijaturne komadiće i sprema u male kutijice cijelu godinu mojih želja. Sve što ja sada želim, uglavnom se nalazi u nekoj drugoj kutiji-spremniku s natpisom rezervirano. Rezervirano za: sutra, prekosutra… Ma, bacam to sve kroz prozor. Nitko ne popušta. Nitko ne sluša. Neki su nam odredili kako i dalje moramo samo tako. Po njihovom! Hm. Nisam alkoholičarka. Ali slažeš li lažljivicu ideš u raj, nije li tako? Misli li se pod tim na delirijum tremens? Organski već dobrano natopljena fluidom s nešto malo postotnim do 40%-tnog, ovisno o vanjskoj temperaturi. Ja se razlijevam ako me dodirneš. Idem ti pod ruku, maziš me, osjećaš fini tremor mojih prstiju, volim te! Danas sam opet razgovarala s njom. Rekla mi je da je nekako slaba i da sam ja od nje trezvenjakuše učinila grešnicu sedam glavnih grijeha. Čuj mala, rekla sam joj, moramo dijeliti isti teritorij jednoga tijela u kojem sam ja diktator. Pusti, ne zanimaju me propovijedi. Opet je počela njezina priča o hemoglobinu i eritrocitima koji su pali na razinu broja žena u cijeloj povijesti filozofije. Ma začepi, gnjaviš previše! Njezina prijašnja opskurna oličenja bila su stvarno silna, veličanstvena. Nekad smo se znale dobro zabavljati. Povukla me za ruku na šljunkovitoj cesti i razderala moja koljena, čupala moju kosu, razbila mi glavu i onda stala sasvim mrtva hladna ispred mene. Skrivala se iza crnog ogrtača ali vidjela sam ja, ispod je bila gola, potpuno gola. Bijeli mantil, bijele klompe, cijeli jebeni bijeli odjel je sudio da sam sretna! Sretna!? «Prošla je bolje nego s lanjskim opeklinama drugog stupnja.» Da, nas dvije onako lude, lude… lude! Deremo kožu nekim malim mačićima… jer uvijek ih ima previše. Bacamo kamenje po golubovima… hvatamo ih, režemo im krila, čupamo njihovo perje. Lešine spaljivasmo tek tako, u nekom mračnom prolazu ispod zgrade. Ionako tu nikad nitko nije ni zavirio. Uvlačimo se u vatru. Želimo biti unutra i gledati naokolo iz njezina središta, preko magličastih, divljih vrhova… Što da vam još kažem o njoj? Velika je i crvena. Ona. Ona je moja krv i danas se opet razlila kad sam razbijenom bocom vermuta… povukla preko lijeve ruke. Povukla preko, zabila u, vratila natrag, razrezala na drugu stranu. Crtala. Da! Mislim da bi to bilo to. To je bilo to. Tako razlivena povukla je cijelo moje mlohavo tijelo za sobom, na pod. Smijala se kučka. Ona je odlazila u nove i veće, veće tokove ispod stola, ispod kreveta, dalje ispod, ispod. Gledala me crvenim, crnim očima dok joj crveni, crni prsti nisu dotakli moja zgrčena koljena. Škakljala me glupača. Glupača! Umri tako! Kičma ti nikad nije trebala.
27.12.2005. (23:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
HAHAHAHA
Dragi Deda Mraze, Mora da si iznenadjen sto ti pisem danas, posle praznika, ali hteo bih da ti razjasnim neke stvari koje su se dogodile tokom minule godine i to bas od onog dana kada sam ti poslao pismo sa mojim bozicnim zeljama. Pisao sam Ti da zelim bicikl, rolsule, Matchbox pistu s auticima i loptu. Rasturao sam se od ucenja cele godine, nijednom nisam zakasnio a cak sam dolazio i ranije u skolu da bih pomagao drugarima oko zadataka. Bio sam najbolji ucenik u razredu a osvojio sam i prvo mesto na republickom takmicenju mladih matematicara. U celom naselju ama bas niko se pristojnije nije ponasao od mene, ni moj stariji brat Steva, ni mama ni tata, komsije i da ne pominjem. Isao sam u crkvu svake nedelje u jedanaest sati, popa samo sto nije udarila kap kada bi me ugledao ali sam i to preziveo. Cak sam i bakama i dedama pomagao da predju preko ulice i dobio znacku "Najbolji mali policajac". Posto iz navedenog i najveca budala moze da zakljuci da sam tokom cele prosle godine bio decak za primer, sada bih zeleo da tebi, dragi Deda Mraze postavim nekoliko pitanja: Kako si uopste imao muda da mi posle svega ispod jelke ostavis usrani YoYo, jebale te carape sa znakom Matrix-a, i one lego kocke. Imas li ti uopste mozga u toj debeloj glavi? Zar mislis da sam se ja cele jebene godine mucio i trudio nizasta, jebali te pokloni. Mene si zajebao kao da sam ti najgori neprijatelj, picka ti lepa materina a onom pederu Jovi od prekoputa, ostavio si najnoviji bicikl iako ih vec ima tri, keva mu se kara sa sefom pa zaradila, jebi ga... Nemoj slucajno da se zajebes pa da naredne godine probas da se ufuljas kroz dimnjak u moju kucu. Sjebacu te kao mladog majmuna, kretenu jedan bradati. A od onog tvog jelena cu kobasice da napravim, pa ces morati peske do jebenog Severnog Pola, isto kao sto sad i ja pesacim jer mi nisi doneo bicikl. Teraj se u kurac Deda Mraze, i samo da znas da ja sve pamtim a sledece godine cu ti se slatko najebati majke, pederu jedan debeli i bradati. S ljubavlju, Tvoj Perica
27.12.2005. (23:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
... ...
ma super su ti pokloni =))
28.12.2005. (15:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...