10.01.2009. (08:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
netko
alo bnos
10.01.2009. (08:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
netko
KAKO VOLIM I CIJENIM SVOJ HRVATSKI JEZIK … Pogledao sam kroz prozor; oblaci su rastvorili krila i kiša je padala na zemlju u obliku krupnih, svijetlo plavih kapi, drveće se borilo s jakim vjetrom i pri tom proizvodilo pomalo jeziv zvuk… …S ljutnjom što mi je vikend propao ustao sam se iz kreveta osječajući tupu bol u glavi.Mama me dočekala sa svježim doručkom koji je mamio neopisivim mirisom. Završavao sam srednju školu i još nisam odlučio što ću i gdje upisati, doduše ocjene nisu bile problem već neodlučnost, to me svakodnevno ubijalo.Švrljajući netom naišao sam na zanimljiv oglas u kojem se nudila mogućnost studiranja u Americi, izbor fakulteta je bio raznovrstan a sama ponuda meni primamljiva, zapisao sam broj i već drugi dan bio sam upisan na studij Psihologije i Njemačkog jezika. Za roditelje je to bio, blago rečeno šok, no s vremenom su se pomirili s tim da više nisam „mamin sin“, već zrela i samostalna osoba. Nakon mature i dodjele diploma,te naravno dobre fešte spakirao sam svoje stvari, oprostio se sa svima i krenuo u, tada sam čvrsto vjerovao, bolji i kvalitetniji život… Sam grad i njegove mogućnosti jako su me se dojmile, no na fakultetu sam u početku malo „štekao“… Upoznao sam Nicole i vrlo brzo smo prohodali, pričao sam joj o svojoj domovini i obećao je jednog dana odvesti u mali obilazak… Upisao sam treću godinu, uselio se u zajednički stan s Nicole i pred sobom imao niz planova. S roditeljima sam se čuo rijetko, nisam se nikada više vratio. U duši me to boljelo, nerviralo… Za rođendan sam dobio najljepši mogući poklon; kartu za Hrvatsku… Noćima nisam mogao spavati, žudio sam za obitelji, prijateljima…Put je dugo trajao, no kada sam ugledao Zagreb iz aviona u meni se nešto prelomilo… Suze su mi krenule, a Nicole me samo šutke zagrlila i poljubila. Zaboravio sam kako je sve lijepo; trgovi, ulice, ljubaznost ljudi… Sve je bilo odisalo svježinom i nekom posebnom ljepotom… Mama i tata su se podosta promijenili, ne mogu opisati tu toplinu koja me je dočekala doma… Ta tri tjedna prošla su vrlo brzo, poput svjetlosne godine… Nicole se Zagreb kao grad jako svidio, pristupačnost ljudi ovdje i u Americi bila je neusporediva.. Noć prije odlaska odlučili smo još jednom prošetati do Gornjeg grada… Dok smo šetali i promatrali zvijezde Nicole je tiho, gotovo nečujno izustila; „ Želim ostati u Zagrebu…“. Nisam mogao opisati riječima što sam u tom trenutku osjetio, pogledavši u njene duboke, plave oči znao sam odgovor… Ostajemo u Zagrebu, zauvijek!Roditelji su bili malo zbunjeni ali presretni, odlučili smo ostati kod njih dok se ne snađemo… Ispisao sam se s fakulteta i upisao fakultet u Zagrebu, a umjesto Njemačkog upisao sam Hrvatski jezik i književnost.Shvatio sam da mi je materinji jezik i domovina u srcu ipak urezana na prvo i za mene vrlo važno mjesto.Uživao sam učeći sve što je vezano uz hrvatski i našu književnost, čitajući dijela poznatih hrvatskih pisaca… Za mene je to bila najljepša literatura na svijetu. Završivši fakultet zaposlio sam se kao profesor hrvatskog jezika u jednoj srednjoj školi. Gledao sam sve te učenike i u njima prepoznavao sebe kada sam bio te dobi, svi su tražili neki izlaz i bili nezadovoljni onim što imaju. Volio sam svoj posao i mnogo vremena posvećivao sam tome da djeci približim ljepotu Hrvatske, njene prekrasne obale i jezika koji je zvučao poput prelijepe melodije… …Jedino što sam se nadao je da neće pogriješiti kao ja i otići očekujući da će im biti bolje, tražeći spas… A ako i odu, iskreno vjerujem da će spoznati što gube na vrijeme i vratiti se… Bio sam sretan, imao sam obitelj koja me voli, posao koji volim i ono najvažnije, mogućnost izbora.Ja sam izabrao i nikada se nisam pokajao, jedino što mogu naglasiti je da jako cijenim svoju domovinu, te neopisivo cijenim svoj materinji jezik, hrvatski… Ni talijanski, engleski, njemački i španjolski se ne mogu mjeriti s ovim što mi imamo,a nadam se da će to i drugi shvatiti i biti ponosni na to…
10.01.2009. (08:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
netko
nadam se da će vam help
10.01.2009. (08:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
netko
bteh
10.01.2009. (08:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
netko
alo bnos
10.01.2009. (08:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
netko
KAKO VOLIM I CIJENIM SVOJ HRVATSKI JEZIK
… Pogledao sam kroz prozor; oblaci su rastvorili krila i kiša je padala na zemlju u obliku krupnih, svijetlo plavih kapi, drveće se borilo s jakim vjetrom i pri tom proizvodilo pomalo jeziv zvuk…
…S ljutnjom što mi je vikend propao ustao sam se iz kreveta osječajući tupu bol u glavi.Mama me dočekala sa svježim doručkom koji je mamio neopisivim mirisom. Završavao sam srednju školu i još nisam odlučio što ću i gdje upisati, doduše ocjene nisu bile problem već neodlučnost, to me svakodnevno ubijalo.Švrljajući netom naišao sam na zanimljiv oglas u kojem se nudila mogućnost studiranja u Americi, izbor fakulteta je bio raznovrstan a sama ponuda meni primamljiva, zapisao sam broj i već drugi dan bio sam upisan na studij Psihologije i Njemačkog jezika. Za roditelje je to bio, blago rečeno šok, no s vremenom su se pomirili s tim da više nisam „mamin sin“, već zrela i samostalna osoba. Nakon mature i dodjele diploma,te naravno dobre fešte spakirao sam svoje stvari, oprostio se sa svima i krenuo u, tada sam čvrsto vjerovao, bolji i kvalitetniji život… Sam grad i njegove mogućnosti jako su me se dojmile, no na fakultetu sam u početku malo „štekao“… Upoznao sam Nicole i vrlo brzo smo prohodali, pričao sam joj o svojoj domovini i obećao je jednog dana odvesti u mali obilazak… Upisao sam treću godinu, uselio se u zajednički stan s Nicole i pred sobom imao niz planova. S roditeljima sam se čuo rijetko, nisam se nikada više vratio. U duši me to boljelo, nerviralo… Za rođendan sam dobio najljepši mogući poklon; kartu za Hrvatsku… Noćima nisam mogao spavati, žudio sam za obitelji, prijateljima…Put je dugo trajao, no kada sam ugledao Zagreb iz aviona u meni se nešto prelomilo… Suze su mi krenule, a Nicole me samo šutke zagrlila i poljubila. Zaboravio sam kako je sve lijepo; trgovi, ulice, ljubaznost ljudi… Sve je bilo odisalo svježinom i nekom posebnom ljepotom… Mama i tata su se podosta promijenili, ne mogu opisati tu toplinu koja me je dočekala doma… Ta tri tjedna prošla su vrlo brzo, poput svjetlosne godine… Nicole se Zagreb kao grad jako svidio, pristupačnost ljudi ovdje i u Americi bila je neusporediva.. Noć prije odlaska odlučili smo još jednom prošetati do Gornjeg grada… Dok smo šetali i promatrali zvijezde Nicole je tiho, gotovo nečujno izustila; „ Želim ostati u Zagrebu…“. Nisam mogao opisati riječima što sam u tom trenutku osjetio, pogledavši u njene duboke, plave oči znao sam odgovor… Ostajemo u Zagrebu, zauvijek!Roditelji su bili malo zbunjeni ali presretni, odlučili smo ostati kod njih dok se ne snađemo… Ispisao sam se s fakulteta i upisao fakultet u Zagrebu, a umjesto Njemačkog upisao sam Hrvatski jezik i književnost.Shvatio sam da mi je materinji jezik i domovina u srcu ipak urezana na prvo i za mene vrlo važno mjesto.Uživao sam učeći sve što je vezano uz hrvatski i našu književnost, čitajući dijela poznatih hrvatskih pisaca… Za mene je to bila najljepša literatura na svijetu. Završivši fakultet zaposlio sam se kao profesor hrvatskog jezika u jednoj srednjoj školi. Gledao sam sve te učenike i u njima prepoznavao sebe kada sam bio te dobi, svi su tražili neki izlaz i bili nezadovoljni onim što imaju. Volio sam svoj posao i mnogo vremena posvećivao sam tome da djeci približim ljepotu Hrvatske, njene prekrasne obale i jezika koji je zvučao poput prelijepe melodije…
…Jedino što sam se nadao je da neće pogriješiti kao ja i otići očekujući da će im biti bolje, tražeći spas… A ako i odu, iskreno vjerujem da će spoznati što gube na vrijeme i vratiti se… Bio sam sretan, imao sam obitelj koja me voli, posao koji volim i ono najvažnije, mogućnost izbora.Ja sam izabrao i nikada se nisam pokajao, jedino što mogu naglasiti je da jako cijenim svoju domovinu, te neopisivo cijenim svoj materinji jezik, hrvatski… Ni talijanski, engleski, njemački i španjolski se ne mogu mjeriti s ovim što mi imamo,a nadam se da će to i drugi shvatiti i biti ponosni na to…
10.01.2009. (08:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
netko
nadam se da će vam help
10.01.2009. (08:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...