komedija

v nedelju sam bil na jako zanimljivom mestu. pozvali su me frendovi iz jedne eko-udruge. dal' ste znali da postoje kuće od slame? i da se baš jedna takva zida v lopatincu, pokraj čakovca?
udruga kneja organizirala je gradnju kuće od bala slame, blata i drva, a v njoj su sudjelovali volonteri iz zagreba i čakovca. osim v međimurju, v hrvatskoj postoje još samo dvije kuće od slame: v vukomeričkim goricama i istri.


ovak trenutno izgleda kuća od slame v lopatincu. v ovoj fazi gradnje, još nema žbuku i ostalo.

gradnja kuća od balirane slame inače potječe iz amerike, iz nebraske. najstarije kuće od balirane slame stare su prek sto godina. v evropu je taj način gradnje došel prilično kasno. ovaj način gradnje, koji su među prvima prepoznali njemci, jeftin je i ekološki prihvatljiv.


ovak kuća izgleda iznutra.

moderna gradnja koristi materijale koji sadrže minerale, a oni nisu obnovljivi. gradnja kuće koja modernom gradnjom iznosi 40 000 kn, ovakvom gradnjom iznosi 6 - 7 000 kn. sam proces gradnje prilično je jednostavan i kaj je najvažnije - zabavan. Na kraju, kad je kuća gotova, i kad se čovek v nju useli, nema apsolutno nikakvih opasnosti od zapaljenja, miševa ili bilo čega kaj vam prvo pada na pamet kad čujete da je kuća od slame.


ovo je matko, jen od dva koordinatora gradnje.

no, kaj vas nebum gnjavil s informacijama, ak' vas zanima gradnja takve kuće, postoji priručnik koji morete naručiti tu. a kak je nama bilo dok smo se valjali v blatu, gradili, gladili, poglečte na ovim slikicama. dobro, ja nisam, ja sam samo slikal, ali nastavak je gradnje uskoro:)


jelica se prva primila posla.


bujko mi je poziral kak pravi proleterski maneken, kroz okvir prozora.


kad se male ruke slože...


... noge su zmazane kak pajcekima.

promocija bovićevih "metastaza", "hrvatskog trainspottinga" u čakovcu nije me ostavila ravnodušnim, a to je vjerojatno ono u kaj autor, zahvaljujući svojoj estetici ružnog i šokantnog, more biti siguran i na kaj je najviše računal.
roman je to o brutalnim dečkima iz zagrebačkog kvarta devedesetih koji ne "jebu živu silu", upadaju u močvaru i razbijaju srbe i pederčine, "masone, ili kaj su već, sve je to ista gamad", drogiraju se u podrumu, kradu metadon majci na samrti itd. itd. sve u istom brutalnom, "do pretjeranosti mračnom" tonu. zbog toga, "metastaze" djeluju više kak neki novi hrvatski šund, nego kak literatura koja pretendira biti ozbiljna kritika postratnog, tranzicijskog hrvatskog društva.
autor teksta koji se vješto i marketinški proračunato (a možda i zato jer mu je stvarno bed, kak veli u intervjuu, zbog roditelja i kolega s posla) krije iza pseudonima primijenil je na svom prvijencu provjerenu formulu postmodernističke dekadencije koja ide do krajnjih točki gadosti, formulu koju smo imali prilike iščitati (kak je to perišić primijetil) u welshovom "trainspottingu", u stewartu homeu, pa čak i u "američkom psihu", ili j.t.leroyevoj "sarah". možda baš po uzoru na potonjeg navodnog klinca-kamiondžijske kurve, autor "metastaza" je odlučil igrati se s vlastitim identitetom. a možda i ne, ali to nije važno.
pustimo promućurnog autora i sve njegove književničke, literarne i ine kvalitete i sve epitete koje su mu kritičari prišili, a v koje ne mislim sumnjati (jer so called bović piše fakat dobro - tečno, dinamično i uvjerljivo).
ono kaj mene muči je trenutni ukus koji vlada na domaćoj književnoj sceni, a koji kaska za svetskim ukusom (ovo je, nadam se, podupreto navedenim autorima koji su napisali to na kaj se referiramo prije desetak let.) to kaj kaskamo za svetskim trendom, to nije bed. nije me briga za svetski trend. nije me ni za domaći, iskreno. ali bed mi je dok vidim kritičare kak gruvaju gluposti i dok se oko nečeg digne tolka pompa, da se čovek pita - jel tu u pitanju dobar roman, ili dobra promocija?
"ono što me privuklo 'metastazama'", priča kritičarka na promociji, "nisu lijepe slike, nego upravo suprotno."
ženo, pa kaj ti nisi čitala dalje od "mostova okruga madison"?
ili: "ovaj roman ne govori o junacima, nego o antijunacima - narkomanima, otpadnicima društva, razbijačima, izgubljenoj generaciji..."
wow! kak kul! niko nikad nije pisal o antijunacima!
no, da ne kenjam previše, možda sam lud, možda glup, možda ne kužim stvari, ali mene stvarno ne fascinira roman o brutalnim dečkima iz maksimira, o dekadenciji postratne zagrebačke generacije mladih klipana, o mambo-jumbo-joj-gledajte-kak-se-stvari-o-kojima-gledamo-na-telki-događaju-tu-pokraj-nas-a-da-nismo-bili-svjesni-toga stvarima. bar ne u tolkoj mjeri da ga se proglašava "otkrićem ljeta".

promocija bovićevih "metastaza", "hrvatskog trainspottinga" u čakovcu nije me ostavila ravnodušnim, a to je vjerojatno ono u kaj autor, zahvaljujući svojoj estetici ružnog i šokantnog, more biti siguran i na kaj je najviše računal.
roman je to o brutalnim dečkima iz zagrebačkog kvarta devedesetih koji ne "jebu živu silu", upadaju u močvaru i razbijaju srbe i pederčine, "masone, ili kaj su već, sve je to ista gamad", drogiraju se u podrumu, kradu metadon majci na samrti itd. itd. sve u istom brutalnom, "do pretjeranosti mračnom" tonu. zbog toga, "metastaze" djeluju više kak neki novi hrvatski šund, nego kak literatura koja pretendira biti ozbiljna kritika postratnog, tranzicijskog hrvatskog društva.
autor teksta koji se vješto i marketinški proračunato (a možda i zato jer mu je stvarno bed, kak veli u intervjuu, zbog roditelja i kolega s posla) krije iza pseudonima primijenil je na svom prvijencu provjerenu formulu postmodernističke dekadencije koja ide do krajnjih točki gadosti, formulu koju smo imali prilike iščitati (kak je to perišić primijetil) u welshovom "trainspottingu", u stewartu homeu, pa čak i u "američkom psihu", ili j.t.leroyevoj "sarah". možda baš po uzoru na potonjeg navodnog klinca-kamiondžijske kurve, autor "metastaza" je odlučil igrati se s vlastitim identitetom. a možda i ne, ali to nije važno.
pustimo promućurnog autora i sve njegove književničke, literarne i ine kvalitete i sve epitete koje su mu kritičari prišili, a v koje ne mislim sumnjati (jer so called bović piše fakat dobro - tečno, dinamično i uvjerljivo).
ono kaj mene muči je trenutni ukus koji vlada na domaćoj književnoj sceni, a koji kaska za svetskim ukusom (ovo je, nadam se, podupreto navedenim autorima koji su napisali to na kaj se referiramo prije desetak let.) to kaj kaskamo za svetskim trendom, to nije bed. nije me briga za svetski trend. nije me ni za domaći, iskreno. ali bed mi je dok vidim kritičare kak gruvaju gluposti i dok se oko nečeg digne tolka pompa, da se čovek pita - jel tu u pitanju dobar roman, ili dobra promocija?
"ono što me privuklo 'metastazama'", priča kritičarka na promociji, "nisu lijepe slike, nego upravo suprotno."
ženo, pa kaj ti nisi čitala dalje od "mostova okruga madison"?
ili: "ovaj roman ne govori o junacima, nego o antijunacima - narkomanima, otpadnicima društva, razbijačima, izgubljenoj generaciji..."
wow! kak kul! niko nikad nije pisal o antijunacima!
no, da ne kenjam previše, možda sam lud, možda glup, možda ne kužim stvari, ali mene stvarno ne fascinira roman o brutalnim dečkima iz maksimira, o dekadenciji postratne zagrebačke generacije mladih klipana, o mambo-jumbo-joj-gledajte-kak-se-stvari-o-kojima-gledamo-na-telki-događaju-tu-pokraj-nas-a-da-nismo-bili-svjesni-toga stvarima. bar ne u tolkoj mjeri da ga se proglašava "otkrićem ljeta".