I TO SE DOGAĐA...

srijeda, 28.02.2007.

Raspoloženje.

Desi mi se tako ponekad da jednostavno utonem u svoj svijet u kome sam samo ja . Nitko nema prava ulaska u njega, nitko mi se ne može približiti niti povrijediti me. Tih rijetkih trenutaka sam sretna, ali baš sretna. Od jutra se radujem kiši, ustajanju i odlasku na posao a pri povratku pogled na nepospremljenu kuhinju i prljavo suđe nimalo me ne baca u komu. Jednostavno se osjećam iznad svega ovozemaljskog. Znam što ste odmah pomislili. Ništa tu nije u igri osim mog ružičastog raspoloženja.
Na poslu namrgođenim pogledima uzvraćam osmjehom, za sve probleme imam rješenje, ako ne trenutno, onda pustim da se sve ohladi pa tek onda reagiram. Tada sam kao i danas u stanju kad mi je došla šogorica jednostavno pomaknuti stvari koje su joj smetale da sjedne na stolicu. I bilo mi je ugodno, i njoj je bilo ugodno jer nisam kao i obično proračunata stalno na oprezu, i nije sve tip top. Kad me ta maglica prođe znam da ću morati zapeti da stvari dovedem u red, ali sad mi je tako dobro pa neka. Mojoj je obitelji sve ok, valjda su navikli.
Eto i vama šaljem malo ružicaste izmaglice.

- 20:49 - komentiraj (5) - #

četvrtak, 22.02.2007.

Štafeta III

želim završiti štafetu, za koju nisam sigurna da je dobro započela. Zbog čega, pitate se. Na samom početku imam osjećaj da sam razočarala, nenamjerno, osobu koju nisam željela. Ja sam to što jesam. Što bih dobila time da vam sad lažem kako sam visoka mlada dugokosa, dugonoga plavuša, koja iza sebe ima tri fakulteta, doktorat na temu kako spasiti svijet i nahraniti sva gladna usta na ovom planetu, a n
muškarci zamnom puze na koljenima i u redovima čekaju da ih udostojim jednog pogleda. Malo morgen.
Obična sam intelektualka koja se kroz život bori na svoj način zarađujem odgajajući mlade ljude, nastojeći da kroz život postanu još bolji, da se snalaze poštenim radom i trudom. Imam krug svojih prijatelja, koji mi uljepšavaju svaki dan, prekrasnu obitelj koja me malo malo izvede iz takta, ali ih toliko volim da mi za njih ništa nije teško, posebno mjesto u mom srcu ima moja princeza, zloćesta mala srednjoškolka.
Obožavam djecu, moj moto je kad bi odrasli ljudi bili poput djece svijet bi bio puno bolji. Sve što djeca naprave a nije društveno prihvatljivo opravdanje tražim ili u obitelji, školi, društvu. Djeca su onakva kakvim ih mi stvorimo.
Štafetu predajem,
Francu,
Fizikalcu,
Pjesmi, oni će biti uspješniji u tom poslu.

- 13:10 - komentiraj (17) - #

utorak, 20.02.2007.

Štafeta II

Bilo je ljeto. Mi djeca igrali smo se na velikoj tek pokošenoj livadi. Svud oko nas mirisalo je sijeno. Bila je mlaka ljetna predvečer, skoro suton. Bilo nas je oko petnaest, uglavnom osnovnoškolaca. Među njima malo stariji dečko koji mi se toliko sviđao da sam bila spremna na ama baš sve samo da me primjeti. On je bio strašno visok, crn i meni se činilo najzgodniji na svijetu. Jedini problem je bio taj što on na mene nije ni obraćao pažnju. U naše društvo je dolazio zbog moje braće, a kako sam ja sudjelovala u svim muškim rabotama to me nije mogao zaobići.
Možda bi sve i dalje ostalo isto da se njemu nije počela dopadati djevojčica iz naše grupe, ali to nisam bila ja. Kad sad malo bolje razmislim nije baš u meni ni vidio nekoga u koga bi se mogao zaljubiti, kako i bi kad smo skupa svaki dan igrali nogomet.
Bilo kako bilo ja sam i tog popodneva bezuspješno pokušavala skrenuti njegovu pažnju na sebe, a kako nije išlo postajala sam očajna. U to doba nije bilo kao danas, pošalješ mu poruku, pa ili ide ili neide.
Igrali smo se skrivača. On je lovio djevojčicu koja mu se dopadala, ja njega. Nisam uspjela. Kad sam ga vidjela s njom uzela sam njegov kaput i skrila ga u granje, ispod šume, na samom rubu livade.
Kad smo se gotovo po mraku razilazili kućama, on je bezuspješno tražio svoj kaput. Ja sam prva otišla zaboravivši što sam učinila.
Sutradan je njegova mama došla kod moje bake i sva jadna i ljuta priča kako je njezin sin jučer u igri negdje izgubio novi novcati sako. Još se žena u čudu pita čemu se licka i sređuje kad ide među djecu. Tek tada sam se sjetila što sam učinila, ali nisam imala petlje reći, namjeravala sam otići kad nikog ne bude u blizini i izvaditi kaput ispod granja.
Ni to se nije desilo, a što je vrijeme više prolazilo ja sam imala sve manje hrabrosti priznati svoju grešku. On je od svoje mame dobio batine, bilo mi ga je žao, ali sam bila prevelika kukavica da priznam.
Druge godine u proljeće moj djed je ispod istrulog granja pronašao napola truli kaput i bio ljut na dicu što neznaju čuvati stvari. Ovo do sad nisam nikome rekla, a molim vas nemojte ni vi.

- 15:04 - komentiraj (6) - #

ponedjeljak, 19.02.2007.

Štafeta I

Tvornica želja me podsjetila na događaj iz mog djetinjstva.
Bilo je to u Svibnju. Kojeg točno datuma ne sjećam se, znam samo da su nam dan prije rekli da sutra u školu dođemo svečano obučeni, crna suknja bjela košulja, crvena marama i naravno plava pionirska kapica. Uz put smo trebali donijeti buketić cvijeća. U naš mali grad dolazio je glavom On. Učiteljice su nas još u ranim jutarnjim satima poredale uz glavnu ulicu kojom je trebala proći kolona automobila, mi smo trebali pljeskati i bacati cvijeće. Bilo je vrlo zanimljivo, samim tim što nismo morali biti u školi, što smo stajali vani, mahali prolaznicima i onima koji su dolazili zbog nas da nas vide. Već u jutro se vidjelo da će dan biti lijep i sunčan.
On je trebao doći u naš grad, mi bismo ga pozdravili, pripremljena je i mala priredba, a najbolji omladinac će mu predati štafetu. Do u tančine smo znali program, i znali kako se moramo ponašati.
U početku je tako i bilo, ali kako je vrijeme odmicalo, on se nije pojavljivao, nama je postajalo dosadno, sunce je počelo peći, a mnogima od nas se išlo na wc.
Učiteljice su bile na muci, više nisu znale što bi odgovorile na naša zapitkivanja. Mi smo čekali. Svaki čas smo se na prstima izvirivali da se od nekud ne pojavi dugo čekana kolona i On. U rukama smo držali bukete cvijeća, koji su jurtos bili svježi i lijepi.
Nitko nije dolazio, neki su pokušali čučnuti, učiteljica sad s nakrivljenom frizurom pokušava nas nagovoriti da izdržimo još malo. Moj buketić je uvenuo, cvijeće se mrtvo objesilo preko male dječije šake.
Vrijeme je prolazilo, sunce sve više peklo, a mi smo čekali. Bili smo gladni, išlo nam se na wc, bili smo umorni. Učiteljice i same očajne pokušavale su nas održati u redu. Tada je netko povikao idu.
Pored nas je prošla kolona velikih crnih automobila, iz jednog od njih mahala je ruka. Uzalud smo se propinjali na prste kako bismo ga vidjeli uživo, nitko to nije uspio.
Ovo je moja prva štafeta, ostale dolaze redom. Pozdrav.

- 22:07 - komentiraj (3) - #

subota, 10.02.2007.

Izlazak

Subota večer, a ja sjedim za kompom i lutam prostranstvima blogosfere, Moj pijetao došao na ideju da večeras odemo u kazalište, nismo dugo, ne zato što smo lijeni, već što smo spriječeni raznim obavezama. Pametan čovjek, lijepo mi veli da preko interneta osiguram karte. Meni je trebalo malo više vremena za uređivanje pa umjesto da sam učinila što mi je rekao, jednostavno sam zaboravila. Nismo iz Zagreba, pa nam je potrebno više vremena za put, za parking, kupnju karti, jednu kavicu, zavisno u koje kazalište idemo, točno znamo gdje pijemo kavice i sve po ritualu.
Tako mi dođemo u Zg, iz prve nađemo parking, oduševljeni požurimo pred Kerempuh, nema puno ljudi, pomalo mi čudno, ali nema veze, kad tamo lijepo piše: predstava odgođena zbog bolesti glumca.
Što sad mislim ja, a moj dragi muž veli, Ma nema veze i onako smo dosta rano došli, možemo u Gavelu, nismo gledali Majstora i Margaritu, ovo je prilika. Tako ti mi lijepo pređemo tamo, kad ono gužva ko u priči. Gospodična na blagajni nas jedva i pogleda: Nema karti.
Mi se blesavo pogledamo i van.
U kino mi se ne ide. Puna mi je kuća filmova, jer moja draga dječica, umjesto da čitaju knjige gutaju filmove, pune nasilja i akcije i svi liče jedan na drugog.
I tako mi dotjerani ušminkani na povratku navratimo u naš restoran, u našem gradu, popijemo po deci crnjaka i doma. Klinci šokirani, odkud mi prije. Moj pijetao koliko vidim nije previše razočaran, čak mi nije predbacio što nisam rezervirala karte, otišao je leći, nadam se da će do sutra sve zaboraviti. Ujutro će u krevet dobiti kavu.

- 23:16 - komentiraj (11) - #

utorak, 06.02.2007.

Kad sam srela lice s očima izgubljene, preplašene životinjice, cijela priča mi se ponovo odvrtila poput nekog već zaboravljenog filma.
U školu je dolazila zapuštena, često je mirisala na štalu, na malu seku koja je s njom spavala jer su bile toliko siromašne da bi svaka imala svoju postelju. Sramila se svoje sirotinje. Ni škola joj nije baš išla. A kako bi? Otac je - U Zogrebu bežal za čistoćinim kamionom. Delal je.
To što je radio ona njezina majka i mala sestrica baš i nisu vidjele neke koristi, sve što je zaradio popio je. Mati je cijelu kuću uzdržavala od ono malo grunta. To i nebi bilo tako teško da se on nije vraćao kući pijan i svaki put premlatio i nju i njezine kćeri.
Završila je osmi razred, u selu je to bilo dosta. I bilo bi da ona sirota nije ostala u drugom stanju. Trudna nalodobnica, u selu, ravno katastrofi.
Čula sam da je otac jedne subote došao pijan, majku je tukao dok je mogao pomicati ruke. Ona je uspjela skloniti se s mlađom sestrom. Iste subote otišla je živjeti kod starca koji joj je mogao biti djed, ali je prihvatio nju i njezinog faćuka. Majka je za par dana umrla od batina a ona je malu sestricu uzela k sebi.
Par godina sve je bilo u redu, sestrica je pošla u školu. Činilo se da su konačno obadvije našle mir. Onda je ona opet ostala trudna a njezin muž više nije želio hraniti tuđu djecu, sad kad je bio siguran da će imati svoje dijete. U tim selima jako je puno starih dečki koji se nisu uspjeli nikad oženiti, neki od njih su davno izgubili nadu da će imati vlastito potomstvo.
Kad je zamolila oca da uzme sestricu sebi nije htio čuti, ponovo se oženio, puno mlađom ženom i s njom ima još jednu kćer. njegova žena ne želi malu siroticu.
Tada je socijalna služba uzela malenu i smjestila u dom, što je bilo s njom i njezinom djecom , ne zn am. Više je nikad nisam vidjela sve dok nisam na ulici srela onaj pogled. Možda to nije bila ona. Možda je samo sjećanje.

- 21:04 - komentiraj (17) - #

četvrtak, 01.02.2007.

Seksualni odgoj u školama.
Pitam se kome je prvom palo na pamet. U srednjoj da. U osnovnoj...
Ljudi moji dali je netko pokušao nositi punu đačku torbu, u kojoj su sve knjige za njegovih ili njezinih šest sati, oprema za tjelesni, papuče za školu, pribor za matematiku, tehnički likovni. Teško da se u njoj nađe mjesta za skrivenu igračku od koje se ne odvaja ni dok spava. Kod većih su to mobiteli koji su i sami po sebi posebna priča.
Zamislite da tu torbu dijete nosi svaki dan, a mora se potrčati za loptom, prijateljima koji su otišli daleko ispred, a torba skače preko glave sputavajući i dijete i djetinjstvo. Zar se svi moraju dokazivati preko dječice.
Nisam za tabu teme. Jednostavno sam da sve dolazi prema svom redoslijedu. Najprije zdravo neopterećeno djetinjstvo. Ono je sve kraće.
Djeca su na televiziji gledala kako se ušmrkava droga. Netko je brzo došao na ideju da smrvi školsku kredu i ušmrkava u nos. U razredu je bila predstava. Baš je zgodno da se postane faca. Pitam se znaju li ljudi kolika je njihova odgovornost.Gdje su granice dječije radoznalosti, ako je bez kontrole.

- 20:58 - komentiraj (13) - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

BANER:

Gosti u mom kokošinjcu....