07
srijeda
ožujak
2007
njena meka krila grle te...
Zašto kažu da sreća postoji samo u kratkim, lijepim trenucima??Zašto imamo svoje tužne trenutke razapete na nitima našeg unutarnjeg stanja??Zaboravljamo, ali nikad ne zaboravimo.Ponekad smo tu samo mi i nitko više.Mi koji smo u nekom dalekom svijetu i sami smo sebi spas.Imamo sve, a vječito nam nešto malo fali da nas ispuni.Pretvaramo se da smo sretni, al u našem svijetu prevladava tuga.Novi ljudi nam bez pitanja ulaze u život, a stari, oni koji su nam nekad bili prijatelji-više za nas ne pitaju.Sve oko nas se mijenja, nova stabla života rastu u našem parku, grad se širi, uništavamo planet i život na njemu..i sve nestaje.Naša klupa je rastrgana između zbilje i sna i sada ležimo pod zvijezdama.Tražimo sreću, a sat otkucava.Koliko smo vremena potratili na gluposti..Život prolazi, mi starimo.Htjeli bi se vratiti u djetinjstvo bar na trenutak, a ne možemo.Trenuci dječje radosti su iza nas, ali ostaju uspomene i slike.Vratili smo se u okrutnu stvarnost i pred nama je sad borba.Hoćemo li preživjeti, to zna samo netko gore iznad nas.
(ovo je nastalo prije 2 tj.u trenucima buđenja uspomena i tuge)
komentiraj (1) * ispiši * #
