Bio sam na Mirogoju danas. Nije lijepo koliko god da je prekrasno. To mjesto tuge i rastanka. Umro je stari od moje frendice. 60-ak godina. Ostavio 2 kćere i ženu. Jebote, onaj trenutak kad se kapsa počne polako spuštati. Užas. Svaki put se stresem.
Sjećam se kad je umrla žena od frenda mog ćaće. Ta slika mi je jako usječena u pamćenje. Ne želim takvu sliku u svom životu - u ničijem zapravo. Moj stari je došao u Zagreb na taj sprovod i skupa smo otišli na Mirogoj. Tamo u onoj maloj kapelici milijun ljudi i svi daju saučešće. Frend od mog starog, onako pogrbljen, prima saučešće šutke, tu i tamo mu izleti tiho "Hvala". Ali, kad je moj stari stigao do njega ovaj mu je pao u naručje jecajući. "Nema je više, nema je, a sjećaš se kako je lijepo pjevala, prijatelju. Svi smo pjevali, a sad je nema." - lomio se plačući. UŽAS.
Jebate život. Cili život rintaš da bi sa ženom polako uživao plodove zaslužene dugogodišnjim radom. Da vas djeca posjećuju sa svojom djecom. Ali ne. Krepaj tijelo. Nema uživanja. Samo bol.
But, life goes on.
Zaključak.
Treba ići u penziju sa 40 godina. Tako da ako i odapneš sa 60 - možeš reći da si uživao 20 godina u onome što si napravio od 20-e do 40-e.
Zato treba zasukati rukave.
Idem raditi.
A vama želim - Laku noć.
|
