30.08.2006., srijeda
Ne volim sprovode.
Bio sam na Mirogoju danas. Nije lijepo koliko god da je prekrasno. To mjesto tuge i rastanka. Umro je stari od moje frendice. 60-ak godina. Ostavio 2 kćere i ženu. Jebote, onaj trenutak kad se kapsa počne polako spuštati. Užas. Svaki put se stresem.
Sjećam se kad je umrla žena od frenda mog ćaće. Ta slika mi je jako usječena u pamćenje. Ne želim takvu sliku u svom životu - u ničijem zapravo. Moj stari je došao u Zagreb na taj sprovod i skupa smo otišli na Mirogoj. Tamo u onoj maloj kapelici milijun ljudi i svi daju saučešće. Frend od mog starog, onako pogrbljen, prima saučešće šutke, tu i tamo mu izleti tiho "Hvala". Ali, kad je moj stari stigao do njega ovaj mu je pao u naručje jecajući. "Nema je više, nema je, a sjećaš se kako je lijepo pjevala, prijatelju. Svi smo pjevali, a sad je nema." - lomio se plačući. UŽAS.
Jebate život. Cili život rintaš da bi sa ženom polako uživao plodove zaslužene dugogodišnjim radom. Da vas djeca posjećuju sa svojom djecom. Ali ne. Krepaj tijelo. Nema uživanja. Samo bol.
But, life goes on.
Zaključak.
Treba ići u penziju sa 40 godina. Tako da ako i odapneš sa 60 - možeš reći da si uživao 20 godina u onome što si napravio od 20-e do 40-e.
Zato treba zasukati rukave.
Idem raditi.
A vama želim - Laku noć.
|
- 23:35 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
22.08.2006., utorak
Nekad i sad
Ime gosp.Juričić Ljube slučajno je izabrano isključivo u praktične svrhe završetka ovog posta. Mogla se tu naći bilo koja javna osoba.
Godina 1986.
Čovjeku u gradu Zadru TREBA slika gospodina Jurčić Ljube. O "ono vrijeme" , Ljubo je bio nekakav komesar u neznam kako se tada zvala glavna skupštima Juge (pandan današnjem Hrvatskome saboru). Čovjek u Zadru - ajmo ga nazvati - Mate, ima u Zagrebu prijatelja Antu. Ante studira novinarstvo, izrezuje članke iz novina i time se hvali. Ante je Mati jedina osoba koja bi mu mogla pomoći da on dođe do te slike.
Mate dolazi do svog telefona i okreće brojčanik.
0 tk,tk,tk,tk,tk,tk,tk,tk,tk,tj
4 tk,tk,tk,tk
1 tk
5 tk,tk,tk,tk,kt
6 tk,tk,tk,tk,tk,tk
2 tk, tk
tada Mate skuži da se zajebao , stišće tipku na telefonu i kreće ispočetka
0 tk,tk,tk,tk,tk,tk,tk,tk,tk,tj
4 tk,tk,tk,tk
1 tk
5 tk,tk,tk,tk,kt
6 tk,tk,tk,tk,tk,tk
3 tk,tk,tk
itd
tuuuuu, tuuuuu, tuuuuu.
Halo - javlja se stariji ženski glas.
Dobar dan, Mate je na telefonu. Mogu li dobiti Antu?
Joj, Ante vam znate nije doma. Otišel je na Fakultet i rekel je da bu se brzo vratil. - odgovara Antina gazdarica.
Možete li mu molim vas reći da me nazove čim stigne. - pita Mate.
Budem , sinek, budem. Budem mu rekla.
Hvala , gospođo.
Sijedi Mate kraj telefona i čeka Antin poziv.
Ante se ne javlja.
Sutradan zvoni Mati telefon.
E.
E.
Triba si me.
Još jučer.Slušaj, brate. Triba mi slika od Ljube Jurčića. Imaš li je?
A, brate, iman sigurno.
Aj, tebra ono, mi ju fotokopiraj pa mi pošalji jer mi hitno triba.
Evo, stari, iden odma. Poslaću ti je buson. A što će ti?
Ne pitaj. Samo šalji.
Ante otvori svoj radni stol i počne prekopavati po novinskim izrescima. Kad je napokon pronašao Ljubu, uzima isječak i odlazi tramvajem u najbližu fotokopiraonicu , a zatim na kolodvor. Sva sreća da autobus za Zadar kreće ubrzo.
7 sati kasnije - Mate drži u ruci tamnu fotokopiju loše novinske slike Ljube Jurčića.
Vrijeme od trenutka kad mu je slika zatrebala do trenutka kad ju je dobio je 3 dana.
Godina 2006.
Mate i Ante razgovaraju preko skaypa. I u razgovoru Ante spomene Ljubu Jurčića.
Kako taj Ljubo izgleda? - pita Mate.
A tebra upiši u google - pa ćeš viti.
S druge strane mikrofona čuje se tipkanje po tipkovnici.
Aha, pa da , vidija san ga na televiziji par puta. He-he. Strava - zamisli stari - od prve pomisli da bih ja želio znati kako Ljubo Jurčić izgleda pa do trenutka dok vidim njegovih 30 slika je prošlo 10 sekundi.
Da, blagodati tehnologije.
To je puno - kaže Mate. Bilo bi još brže da nisam krivo u google upisao njegovo ime.
he he he.
A zamisli kako je to bilo prije 15 -20 godina.
Ljubo Ljurčić - di ću naći njegovu sliku. A di ću je naći. Ono imam frenda u zagrebu koji ju možda ima. Pa ga zovem ...
A ono stari telefon na navijanje - uleti Ante.
Pa ono tk, tk, tk u telefonu - nadoveže se Mate.
Pa zajebeš broj - pa ajmo ispočetka - kroz smijeh će Ante.
Pa onoga kojeg zoveš nema doma, pa ostaviš poruku da te nazove kad dođe. Pa on ne zove. A ti čekaš.
Pa ovo pa ono. Pa fotokopiranje, pa slanje pismom ili busom.
I onda ovaj dobije govno od slike na kraju.
A vidi nas sad. Kakva razlika. Nacrtam mu bradu i brkove, stavim crvene oči i kričavo zelenu irokezu u fotošopu za 3 minute i stavim na blog samo da bi se mi mogli zajebavati.
A prošlo je samo 20 godina.
P.S. ispičavamo se gosponu ministru što je on predmet naše zajebancije. So ho hoo ry!!!!!
|
- 23:19 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
20.08.2006., nedjelja
Godišnji je gotov, Silba i kućni ljubimci
Gotovo je. Vratili smo se u Zagreb. A sve nam se nekako neda. Živjeli smo 3 tjedna u paralelnom svijetu. U svijetu gdje nema televizije ni radija, a jedine novosti pročitaš iz novina ako imaš sreće pa ih u kafiću uspiješ ugrabiti. A zapravo ih ne želiš. Divno je ne znati koji je danas dan. Tako je svejedno da li je ponedjeljak ili subota. Ali taj osjećaj je samo za smrtnike. Za one koji nemaju visoko obrazovanje i žive u tom raju na zemlji sijekući zimi drva, u jesen i proljeće loveći ribu, a ljeti ugošćuju turiste i pokušavaju od njih izvući što više para. Jedu zdravo i znaju da jedu zdravo, dok je nama samo rečeno da je to što jedemo zdravo pa mi mislimo da je tako. Potroše možda 300 kn godišnje na naftu za brodić dok mi uredno prešućujemo svako poskupljenje benzina i peglamo kartice. Ali neide to tako. Zašto bi oni uživali dok se mi patimo. Skrenuo sam.
Otok Silba je turističko mjesto prve kategorije. Uz bok Dubrovniku, Trogiru, Brijunima. Nema zajebancije. Tako kaže država. I onda ta ista država ukine otoku prve kategorije brodsku vezu sa Italijom i Istrom. Od ove godine - nema. Nema broda. A na otoku kaos.
Zamislite da ne možete otići sa otoka. Dignete se u 5:15 AM, dođete u kiosk gdje se prodaju karte, a gospođa kaže - nema više. Sva mjesta u brodu su prodana. I vi nemožete na kopno. Lažem, možete, ali sa trajktom koji vozi 5 sati i nikad, ali baš nikad ne vozi po plovidbenom redu. On time - je nešto što on ne razumije. Kojeg boga onda ne promijene vremena u plovidbenom redu?
Ima još par paradoksa. Karta za brzi katamaran stoji 16 kn. Da , samo 16 kuna. Ako dobijete kartu ;-((. Karta za trajekt stoji 22 kn. Međutim karta za kućnog ljubimca, malu macu - stoji 20 kn. hihihihi.
Čuo sam priču da je netko u Zadru u Jadrolinijnoj poslovnici tražio karte za psa , mačku i hrčka. U Jadroliniji nemaju tarifu za hrčka. To nije ni pas ni mačka. Ali hrčka nema u kompjuteru. Kako sada hrčka ukrcati pod nešto drugo kad to nije. Smijeh.
Kućni ljubimci na brodu ne smiju boraviti u prostoru za ljude. To je OK. Stvarno bi bila pizdarija da netko alegričan na mačke otegne papke nasred mora jer se gazdarica ne želi udaljiti od svoje dlakave mezimice na 1 sat.
Za kućne ljubimce namijenjena su 3 boxa. - naglašavam - kućne ljubimce.
Druga priča ide ovako. netko je noštromu (osoba na brodu koja pazi za ukrcaj i iskrcaj putnika, kida karte i radi još mali mijijun poslova) rekao da se u brodu nalazi osoba koja sa sobom ima kućne ljubimce, a nije ih prijavila. Ovaj cijeli usran trči po brodu i dolazi do čovjeka koji ima sakrivenu teglicu sa 3 male zlatne ribice. Jebe lud zbunjenoga.
A što da ja imam za kućnog ljubimca malog slona? I da dođem s njim na brod.
- Barba, možete li ga ugurati u koji box?
|
- 23:01 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
