Virgin Suicides by koka

26.07.2004., ponedjeljak

~ ® PRIJATELJSKA VATRA ® ~

dragi ameks, lijep pozdrav na početku, nadam se da ste svi ekipa dobro, i da se uspješno vrbuju novi članovi. ja (ponovo) nisam među njima - iako sam željela biti - ali mi je jasno da još ne ispunjavam uvjete, pa svaku vašu riječ i odbijenicu primam pognute glave s respektom i udivljenjem. evo, prije godinu dana kada sam se online prijavila, lijepo ste me odbili, najprije mailom pa zatim još i poštom. kao da jednom nije bilo dosta, morali ste još taj posljednji čavel u sanduk zabiti, ali ne ljutim se na vas, barem niste nahuškali pse™ na mene i tjerali me da s ostalim odbijenima gola slažem ljudsku piramidu™ dok mi netko iz odjela marketinga gasi čikove na leđima, i da kojekakve druge đavolije izvodim. hvala vam na tome. godina dana prošla je brže nego sam uopće primijetila, u međuvremenu sam peglala diners® i master card® koje imam kao onaj “dodatni član” i tiho patila što nemam u vlasništvu barem jednu nekretninu, pa makar grob na vlastito ime, ili vrijednu pokretninu kojom bih vas impresionirala. sumnjam da biste moje pseto adekvatno vrednovali iako je vrlo pokretno, umiljato, jako lijepo, ponosnog držanja i savršeno preklopljenih ušiju. i eto, godinu dana tako patim što ste me vi, kojima sam odlučila dati svoje povjerenje - i staviti na raspolaganje dio svoje plaće (ugovorene na neodređeno vrijeme), a koja je u granicama državnog prosjeka – odbili. ali, gle čuda, nakon godinu dana, javili ste mi se opet. i to poštom! aritmija srca dogodila mi se istog trenutka kada sam ugledala kovertu s prepoznatljivim logom kapitalizma, a ruke su mi drhtale od uzbuđenja dok sam otvarala kovertu koju ste mi poslali! o bože, nije zabuna! vi ste zaista pisali meni – BAŠ MENI! čak ste i pismo koje je zapravo obična špranca naslovili NA MENE! my heart – be still! a u pismu piše… tepate mi, laskate mi, meni osobno… sjećate me se od prošle godine… oh bliss, oh joy! poštovana gospođo… vjerujemo da je tradicija kartičarske kuće jedan od razloga što ste u kolovozu 2003. poželjeli postati korisnikom American Express kartice. Iako Vaš prethodni zahtjev za dobivanjem jedne od American Express kartica privremeno nismo bili u mogućnosti odobriti, razmatrajući još jednom Vaš zahtjev, s posebnim zadovoljstvom Vam nudimo našu novu karticu American Express® Start Card a onda, da skratim: rečena kartica, ne može se koristiti izvan hrvatske, godišnje dozvoljavaju do (čak) tri kupnje na rate … a onda još i ovo “Napomena – ponuda vrijedi isključivo za Vas”! oh my god, YOU LOVE ME, you really, really love ME! dragi ameks, na žalost, moram vas odbiti. ne želim postati vlasnica vaše Dječje kartice™. pola svoje plaće i dalje ću kao dodatni član davati dinersu® i master cardu® koje sam namjeravala nogirati zbog vas. oh, kakva bi to greška bila, nadam se da će mi oprostiti! žalim, ali monopoly® sam igrala kao klinka u osnovnoj školi, i iako toj igri ni danas ne manjka uzbudljivosti, prerasla sam ju. ne, niste me uspjeli osvojiti ni izuzetno primamljivom ponudom da ću besplatno moći koristiti online uslugu “my account” na vašoj web stranici. (usput, preporučam vam na čitanje knjigu “funky business” u kojoj među ostalim piše da je danas hvaliti se vlastitim web stranicama i ovakvim “besplatnim online uslugama” isto kao i reći “naša firma ima zahod”.) a i ne sviđa mi se kako ova kartica - koju nudite MENI, BAŠ MENI - izgleda. nadam se da nije i ovu dizajnirao mirko ilić, to bi značilo da vam je maznuo lovu za bezveze (što bi mi bilo neizmjerno žao) jer je ta dječja kartica® zaista ružna. i te stilizirane *nule* na njoj, što poručuju? you worth nothing to us? you are zero? što? možda bi bilo bolje da ste dali djetetu nekog uposlenika da bojicama nacrta macu, peseka, kućicu, sunce i rijeku, i to stavili na karticu. tako bi dobila svu ozbiljnost koju zaista ima. ili, mogli ste na nju staviti komade plastičnog nakita. i to bi pomoglo u serioznom doživljavanju American Express® Start Card. naime, piše u gloriji® (broj: 496 stranica 90) da ste nedavno u svojoj firmi imali organiziranu prodaju plastičnog *dizajnerskog* nakita. i da je prodaju nakita organizirala direktorica osobno, a nakit da je *dizajnirala* njoj bliska osoba. tako barem piše u gloriji® (broj: 496 stranica 90). budući dakle da je prodaju organizirala osobno direktorica, nema ni sumnje da je među kupcima vladalo oduševljenje koje nije bilo glumljeno samo zato da bi se direktoricu zadovoljilo. ne sumnjam ni da je prodaja išla i više nego odlično, a ne sumnjam ni da se *dizajnerska* plastika mogla kupiti i na karticu. čak i na American Express® Start Card a.k.a. “dječju karticu®”. to je ujedno i jedino za čime žalim neulaskom u klub vlasnika ameksa, jer sam obožavateljica plastičnog *dizajnerskog* nakita. nadam se ipak da će biti organizirana još neka prodaja, možda u bratskim kartičarskim kućama? pa da diners® karticom kupim plastične jagode za objesnit na uho. kao što su ih kupile mnoge uposlenice i uposlenici ameksa gdje je direktorica tog istog ameksa i organizirala prodaju nakita svoje kćerke. pisalo je to u gloriji® (broj: 496 stranica 90). sad vas lijepo pozdravljam, ostanite i dalje takvi kakvi ste bili, uvijek protiv nepotizma™, uvijek nepokolebljivi i pošteni prije svega. osim toga, ja zaista ne poznajem BAŠ NIKOGA tko je do svoje ameks kartice došao skraćenom procedurom inkvizicije jer je dobar s perom, ili hrvojem, ili domagojem. nemojte biti popustljivi ni prema meni, samo vas molim da više ne koristite moju adresu jer vam za to nisam dala odobrenje. molim vas da mi se ne javljate, da me ne uznemiravate, ne vrijeđate i da mi prestanete nanositi duševnu bol, a što ste pismenom ponudom učinili. ja se sada idem posvetiti peglanju®. kartice dakako. za odrasle. diners. p.s. i ne zaboravite provjeriti koliko se to ženskih bastarda u kolovozu prošle godine prijavljivalo za ameks! možda se ipak odlučite za ljudsku piramidu™, nahuškane pse™ ili neku drugu originalnu american way™ metodu nagrađivanja.

- 17:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

02.07.2004., petak

DRAGI NAŠ BRE

dragi rade, mi se ne znamo, ali bit ćemo na ti, jer si ti toliko kul, da bi sa mnogima sjedio, pjevao, fino jeo, još bolje pio, i odmah se sprijateljio, pa ću pretpostaviti da bi tako i samnom jer sam jedna prekrasna osoba. prvi put sam te vidjela i zapamtila kada je na televiziji bio neki film u kojem si u jednom prizoru sjedio na wc-u. moja mama je onako u prolazu rekla: “ah rade šerbedžija, on uvijek mora nešto srat u filmu.” ali mama, pa on sjedi na zahodu, samo glumi – pokušala sam te opravdati, ali mi je mama onda odlučila pojasniti što je to mislila pod “mora srat”. “on ti uvijek glumi razočaranog intelektualca. i na filmu, i u životu.” mama, što je to *razočarani intelektualac*? ah, to su ti oni vječito neshvaćeni tipovi, puno brbljaju, mrki su, ništa ne rade jer se sve urotilo protiv njih, i puno piju. a rade još voli i pokazivat guzicu na filmu. e vidiš rade, to me zapravo, tada kao klinku, najviše zbunjivalo. zašto bi bilo tko želio pokazivati svoju guzicu drugima? dakle, budući da je mama rekla da ti to voliš raditi, ja sam jedva čekala neki novi film u kojem ćeš ju pokazivati, i to mi je bilo jako zanimljivo… a bila je to i garancija da će film biti dobar. gdje ima golotinje – to je dobar film. ne sjećam se najbolje da li se na celuloidu zaista tako često viđala ta tvoja stražnja strana, ali da si bio veliki faker – bio si. i meni je to bilo strašno kul, iako mi tada nikako nije bilo jasno zašto bi se neka super koka željela valjati po krevetu ili “balkanski nabijati” (eto čega fali u domaćim uljuđenim filmovima koji su se odrekli balkanskog naslijeđa) sa žgoljavim alkićem koji još usput vjerojatno smrdi po rigotini, i jako je nesretan, nitko ga ne razumije, a dok se ševi, po glavi mu se motaju citati hegela, kanta, krleže i marxa. dobro, kasnije sam shvatila da ima nekih finih dama i gospode koje pali baš to, posebno *intelektualci*. dragi rade, tu bih sad preskočila cijelih nekoliko poglavlja u kojima si jednima bio ustaša, a drugima četnik – naravno, ne na filmu – ali nikada bez predznaka “intelektualac”. bio si duševan čovjek, uvijek s par mudrih riječi, ponekada pokunjen, nesretan, koliko zbog sebe, toliko i zbog drugih, jer ti sve njih, nas, vas razumiješ, tvoje je srce veliko kao rusija, i u njemu ima mjesta i ljubavi za svakoga. pogotovo te ono *nas* bacalo u afan i često smo te u medijima čitali/gledali/slušali kako si veeeooooma nesretan. znamo zašto si bio nesretan, bili smo i mi, osim što si ti bio na malo kvalitetniji način nesretan od nas ostalih, al to intelektualcu, i krležinom kućnom prijatelju ide u rok službe. rade, tako bi nas sve ponekada znao rastužiti, da smo ti držali fige da barem još jednom uspiješ sa krležinim šeširom na glavi prošetati trgom bana j.j.-a bez da te netko prebije, isprovociran tvojim zbrkanim i javno izrečenim mislima. znali smo svi da je tebi šetnja bez mirekovog šešira, kao i kava bez cigarete. a kad ono, ispalo da tebi ne treba zaštita, jer si se vratio, i to s pancirkom na prsima! pancirka od vlastite djece - potpuno neprobojna. potencijalni meci samo fijuču uokolo, ako ih se netko uopće usudi ispaliti, jer tko će pucati na djecu i simpatičnog prosjedog mudraca kojem blaženstvo na lice stavljaju ta nestašna dječica koja mu se vješaju oko vrata, i koju nosi na ramenima. prizor je to zbog kojeg se istog trena zaboravljaju sve izrečene gluposti i kontradiktornosti, sve ono što ti je godinama ispadalo iz usta kada si poželio opravdati intelektualca u sebi, bez obzira što su ti se misli sudarale u glavi. e rade, za to ti je kriv sindrom džonija vajsmilera koji je jednom previše glumio tarzana, kao što si i ti koji put previše glumio intelektualca. dragi rade, da skratim priču. hvala ti što si nas podučio razlici između pičke i pizde, mnogi i danas ponavljaju te rečenice koje si na filmu učinio besmrtnima, a koje dobro dođu u svakodnevnoj komunikaciji, i kojih se čovjek rado sjeti kada te ugleda na ekranu. pička i pizda, a rade u sredini. jer on ne navija ni za nikoga. "jer je on daaavno prestao navijati” – kako to promišljeno i duboko zvuči, baš da se čovjek zamisli. hvala ti što si došao kod nespretnog petra vlahova, i hvala ti što ti je zvonio mobitel usred lajv emisije. nema ništa simpatičnije od toga kad vidiš skuliranog prosjedog tipa iz kojeg mudrost isijava, a koji eto “nije vješt s tim napravama”. izvinjavam se, u emisiji sam. ko je? helou? helou? helou? du ju hir mi? ispričavam se. dragi rade, sada mi je jasno zašto si nekad volio pokazivati guzicu drugima. jasno mi je zašto to danas voliš još više. i jasno mi je zašto, možda najviše od svega, voliš srat. odgovor je isti kao i na ono “zašto pas liže svoja jaja?” zato jer to može. tako i ti možeš pokazivat dupe, i srat. i ljudi su ti zahvalni na tim proljevima, i mole za još. a ti bio bio lud da im ne daš još, pogotovo zato jer možeš, i znaš da to možeš. cheers rade, i kada budeš sljedeći put jeo u dubravkinom putu, i to iz razloga - kako kažeš - “tu je blizu krležina kuća”, iskopčaj mobitel. nije pristojno da zvoni, to su te valjda naučili u londonu, gradu koji je prvi uveo ono “molimo, iskopčajte jebene mobitele dok obrokujete u našem restoranu”. scenografkinja iz londona zvat će te opet kasnije, uostalom, možeš i ti nju nazvati, a krleža, taj ionako ne bi danas mogao okrenuti tvoj broj. kada bi to i učinio, jako bi ga iznenadio onaj razvučeni “jeeeeeste” s kojim nisi otišao u bijeli svijet. poklopio bi ti slušalicu, mislio bi da je pogriješio broj. I srce mi greje, i z menom se smeje, I v žalosti plače i mre. Em nikaj ni slajše, ne čuje se rajše, neg dobri i dragi naš bre. Feral Tribune broj 571

- 00:03 - Komentari (17) - Isprintaj - #