Štorije mačka i maške od Kojotice

subota, 18.04.2020.

Uspavanka

Gledano unazad i unaprijed, pod dojmom zadnjih dana, tragedije koja je zadesila naše najbliže, a uz koje ne možemo biti, razmišljam želim li živjeti u svijetu na kakav nas polako pripremaju.
Pleksiglas šajbe na plažama i po restoranima.
Obavezne maske kod šetnje gradom i u kupovini. Home office sa svim poslovnim partnerima i kolegama koji cijeli dan čovjeku vise u dnevnom boravku preko videokonferenci i digitalnih potpisa.
Potvrda o negativnosti na virus za let avionom na godišnji na kojem ćeš s maskom na licu obilaziti znamenitosti a vodič će ti konstantno mjeriti razmak od dva metra.
Svijet u kojem moraš moliti nekog uhljeba koji je ovom "situacijom" konačno dobio na važnosti, da ti dozvoli da odeš na pogreb vlastitom bratu i sinu.
Svijet u kojem ćemo na koncerte odlaziti na Instagram, gdje će zvijezde pjevati u trenirkama, pokazujući time, jelte, solidarnost sa nama običnima, samo što je njihova trenirka od 1000 eura a naša iz Kik-a, online kupljena da se ne zarazimo.
Svijet u kojem ćemo u kino odlaziti na parkiralište i svako iz svoga auta grickati kokice koje smo prije toga naručili online i dobili code s kojim ćemo ih podići na porti.
Svijet u kojem će biti dobrovoljno korištenje aplikacije za praćenje ali će postati obavezno ako ne bude dovoljno dobrovoljaca.
Svijet u kojem ocu ne dozvoljavaju vidjeti njegovo rodjeno dijete u ime neke više brige za sve nas.
Ne znam za vas, zapravo znam, većina će to polagano prihvatiti kao normalno.
Sa djecom će doma raditi natpise #ostanidoma, #javolimsocijalnudistancu i što već budu smišljali u ime "zaštite" bolesnih i nemoćnih i onda ponosno objavljivati selfije sa tim natpisima, kao, vidi kao smo mi prilagodjeni i razumni.
Shvatili smo SITUACIJU.
Gnjaviti će po cijele dane sve nas etiketirajući skeptike kao teoretičare zavjere.
Popet će nam se na glavu objašnjavajući kako oni tako pametni nemaju straha od 5G.
Ono, iskreno, jebe mi se i za protivnike i za pobornike, i ovih mjera "protiv corone" i 5g mreže, nek im netko više kupi zrcalo pa da vide kako nisu ništa bolji ni pametniji od onih koji pak u svemu vide zavjeru.
Jer ni oni ne vide dalje od nosa niti razmišljaju svojom glavom.
Dok se oni raspinju jedni drugima dokazati svaki svoju istinu, a koja su i jedno i drugo obične špekulacije, mi neprilagodjeni polako ćemo umrijeti od nemogućnosti prihvaćanja neslobode, gluposti koja se prodaje pod pamet i razum.
Ili jednostavno od tuge, bijesa, nostalgije za nekim, sad već skoro zaboravljenim vremenima dok je svijet još bio mlad, kad si mogao zagrliti onoga kome je to bilo potrebno bez da te prijavi susjed i odvede policija.
Vremenima u kojem smo mogli slaviti, veseliti se, raditi, lijenčariti i žalovati u krugu ljudi a ne lica na ekranima.
Sa maskom.

***********************************************************************************************
Posljednji tužni pozdrav dragom šogoru i tetku.

Božidar Alajbegović
(1972 - 2020)

Ivana, Čarli i Luka



***********************************************************************************************
Pričaće ti o plovidbi
ti što nisu sidro digli
šta sam za njih neg' ukleta šajka
tvrdiće sa čudnim sjajem
da sam drhtao pred zmajem
gledali su oni iz prikrajka

Al' ti slutiš otkud bore
trunje se u oku diglo
olujno je tamo gore
gde nas nije puno stiglo
znam da sanjaš more sveća
i korake po tom doku
ti si tamo bio u mom oku
(Djordje Balašević : Uspavanka za dečaka)



- 15:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.