Danas je mami 6 godina da je umrla. Nepune tri godine nakon tate. Sestra i ja smo ostale same sa svojim malim obiteljima. Sestrina je nažalost nešto kasnije postala još manja.
U neku ruku, iz današnjeg kuta, malo i zavidim njima koji sve ono što je došlo kasnije nisu dočekali.
Oni su mrtvi, pravo mrtvi.
Oni su imali svoju šaku suza i vriću smija.
Oni su imali neki lagano dosadni mirni život bez puno stresa.
Mi umiremo polako.
Na rate.
U nekim sve gorim i gorim vremenima.
Pandemije, ratovi, bombardiranje crnim vijestima na pokretnoj traci.
Na kraju nam od vriće smija neće ostati ni šaka a suze se više neće dati utrpati u nijednu vreću.
Gledam ovdje u bolnici sve te ljude, njihove posjete.
Muž i ja smo jedini koji se smiju, bez obzira na svu muku koju prolazim(o).
Drugi sjede ko drva.
Nit ih vidiš, nit ih čuješ.
Posjeta po direktivi, jer se tako priliči.
Sva ta korektnost, sva ta ozbiljnost.
Pazi da ne podigneš glas, ne priliči se.
Pazi da se ne nasmiješ glasno, ovo je ozbiljno mjesto.
Ali nemoj ni plakati, to je znak slabosti.
O psovanju ne smiješ ni razmišljati.
Pita se čovjek jesu li to ljudi ili roboti.
Dresirana paščad ima više emocija u sebi od prosječnog autohtonog stanovnika ove zemlje.
Da žive tristo godina mogu obrisati guzicu u svoje dosadne živote.
Moji roditelji nisu putovali u Dominikanske republike u resorte kako bi se mogli kurčiti pred susjedima, niti su medjusobno kupovali poklone od 300 eura za Božić.
Ali mi smo imali ljepše Božiće i Uskrse i Nove godine pa čak i Sisvete, nego li će njemačke babe, kojima se unuci moraju telefonski naručivati kada da dodju (da bi onda unuk gledao Netflix a baba Tagesschau umjesto da razgovaraju) ikada imati.
Hvala mama za svaku Mirko S. Zlikowski provalu koju si imala na lageru.
Hvala za svaki put kad su nam od smijeha zubi ispadali iz vilice.
Najviše od svega voljela bi vas vidjeti, tebe i tatu, kako skupa spremate ručak.
Sjetimo vas se za svakim nedjeljnim i prazničkim ručkom.
A i izmedju.
I nikad niste pokojni.
Pričamo o vama kao da ste živi.
Rečemo: sad bi baba rekla: dede, jel moren klast peć kompir?
A ded na to: u pizdu materinu, vavik isto, nikako da se naučiš naštimat tajming!
I onda se smijemo.
A nećemo se valjad plakat.
Ča bi rekal tetac Ivan: ajde, ajde, ča se tu pizdiš?
Nadam se da ste tamo gori konačno uskladili pećnice, pa meso ni više gotovo pol ure prije kompira :)
Ali onda je tamo gori sada jako jako dosadno.
Po cijelome kraju na sto milja
Ljepote takve ni'
Kao što bješe lijepa Janja
Ribara starog kći...
Post je objavljen 27.10.2023. u 15:54 sati.