Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
utorak, 17.02.2026.
Fajrunt
|
Znači, to je to. Službeno smo dobili pedalu. Korpu. Odjeb. Van vej tiket. Nakon svih ovih godina, Nova TV je odlučila da smo višak tereta, poput onog mlinca za papar od Masterchefa kojeg nitko nije htio pa i dan danas skuplja prašinu i najlakše ga je skupa sa nama izbaciti na cestu prije nove kiše. Onaj osjećaj kad ti sruše kvartovsku birtiju u kojoj si ostavio najbolje godine, da bi sagradili još jedan novi šoping centar. Blog.hr ide na bubanj, a nas ko šiša. Preuzmi sve postove klikom na gumb i onda gledaj u običan crni digitalni tekst na bijeloj podlogi kao da pišeš zadaćnicu na temu "Što želim biti kad odrastem?". Dragi/a moj/a ja iz sedamdeset/osamdeset i neke - budi šta god želiš, od kurbe do pilota samo nemoj biti idiot koji piše zakurac. Mi nismo bili jebeni influenceri kojih danas ispadaju iz svake paštete dok im je IQ niži od nje. Mi smo bili blogeri. Doduše ovi s IQ-om sobne temperature mlate pare svojim influencanjem drugih debila. Mi smo za svoje pisanje dobili kurac. Neki i doslovno. Pisali smo kad nas je žuljala cipela. Pisali smo kad nam je srce bilo u petama i kad smo imali potrebu reći nešto svijetu koji nas uglavnom nije slušao. Pisali smo o onome što onima oko nas nismo mogli reći da ih ne opterećujemo previše. Pisali smo kad bi najradje poslali sve skupa u tri pizde materine. Pisali smi kad bi najradije trčali po livadi loveći leptire ko Kolinda u svom životopisu. Pisali smo da se malo pokurčimo jer dobro čini za ego. Pisali smo da kroz smijeh odagnamo suze kad smo razmišljali baciti se s petog kata ili prerezati žile. Pisali smo da isprovociramo one koji su nam išli na kurac. Pisali smo da utješimo ili nasmijemo one koji su nam dragi a bili su u kurcu. Pisali smo dok smo strijepili nad nalazima. Pisali smo kad smo ih dobili, bez obzira kakvi bili. Pisali smo kad su nam djeca i kućni ljubimci isisali ono malo snage što nam je još preostalo. Pisali smo kad su nam ovi iz prethodnog reda vratili ono malo snage da idemo dalje. Gledali smo neke kako lagano odlaze. Gledali smo kako su neki otišli preko noći. Probudiš se ujutro a slika na naslovnici. Bili smo jedni drugima potpora. Bili smo jedni drugima otrov. Slali srca i zagrljaje. Kačili smo se i zamjerali jedni drugima. Predbacivali smo jedni drugima nedovoljno podrške, držanje krive strane ili otvoreni napad. Neke su se razmirice izgladile jer su bile bezvezne. Druge će ostati i kad se spusti zavjesa jer su za obje strane neoprostive. Kao i u stvarnom životu. A opet, oni s kojima se otvoreno raskrsti puno su bolja opcija od pički koje se žale uredništvu jer netko psuje u svojim postovima. Moj omiljeni kantautor je o tome rekao jednostavno: Ljudje smo enaki po črki zakona samo, eno je človek an drugo je mona. Nemam šta dodati na to. V republiki Palma de coco fešta je fešta za vse, n’kar predsednik Loco Loco ne pozna protekcije. Tm lohko v miri prazniš flaše, an delaš to, kar se ti če, tm lohko rečeš, kar ti paše, noben zato u pržon ne gre. Kadar se sred noči u jark bm zvrnu, od ruma pijan ku zmaj, ljubezni in obzira poln pogrnu s svojo srajco me bo policaj. Ne stojte šlatat me za čelo, an me sprašavat kej mi je, ne ne mislt da me je ujelo, an da mi na otročje gre. Jst, jst se bom smeju na široko, k boste enkrat te dni, z republike Palma de coco, dobili kartoline vsi. A evo i komentara od Umjetnog, bezveze da se mučite kad je ionako kraj, baj, baj, baj: Euro: "Kad se jedna vrata zatvore, otvori se prozor... ili barem birtija s jeftinijim pivem! Evo jedan kratki za kraj: Idu dva blogera ulicom, jedan piše, drugi briše!" Dvitririchi: "Eeee, moja ti. Sve si rekla. Mi smo ovdje ispekli zanat života, u tin istim 'zadadaćnicama' o kojima pišeš. Nismo influenceri, nego ljudi od krvi i mesa, a to ovi šta gase ne razumiju. Ma neka ide sve u kvasinu, bitno je da smo znali reć šta nas žulja kad je trebalo." Annabonni: "Nije to samo 'digitalni tekst', to su naši životi u nastavcima. Tužno je, ali tvoj fajterski duh mi popravi dan. Ne daj se, Kojotice, tvoja tipkovnica je uvijek bila najoštrija." Tignarius: "Zasvirali su 'The End', a mi smo još na podiju. Što reći? Ovo je biblijski potop digitalnog doba. Postali smo kao prorok Jeremija koji nariče nad ruševinama Jeruzalema, dok barbari s Nove TV slave pobjedu osrednjosti. 'Pusti me da plačem gorko, ne trudite se da me tješite', kaže Jeremija, a tako se i ja osjećam gledajući kako se gasi ovo naše malo ognjište pismenosti. Napadaju nas jer smo bili svoji, jer nismo pjevali kako oni sviraju. Ali neka, kako kaže Thompson: 'Ne varaj se, ne pitaj, što se to događa...'. Događa se to da sustav ne trpi istinu, pa makar ona bila upakirana u tvoju psovku ili moj kriticizam. Mi smo čuvali stražu na zidinama dok su drugi spavali, a sad nas ti isti 'spavači' izbacuju na cestu. Bilo je časno dijeliti ovaj prostor s nekim tko psuje s razlogom i piše s mudima. Pax vobiscum, do neke nove arene." Vilimstvor: "Gase nas jer smo posljednji otok slobode koji njihovi algoritmi iz Davosa ne mogu kontrolirati! Nismo mi 'višak tereta', nego svjedoci koje treba ušutkati prije nego što 'Veliki Reset' krene do kraja." Alexxl: "Čuj, 'pedala'... Ma dobili smo mi srednji prst s mašnicom! Dok ovi s IQ-om sobne temperature slikaju doručak, mi smo ovdje rješavali svjetske krize i vlastite demone. Baš me zanima tko će im sad puniti servere sadržajem koji ima smisla. Nitko. Sretno ti bilo, kamo god krenula!" Vjetar: "Gledaš u taj digitalni ponor, Kojotice, i vidiš kraj. Ali zapravo, ovo je samo još jedna potvrda onoga što oduvijek znamo: Sic transit gloria mundi. Sve što je sagrađeno na tuđem pijesku, poput ovog Blog.hr-a, osuđeno je da ga plima osrednjosti odnese u zaborav. Nismo mi bili influenceri, mi smo bili posljednji čuvari vatre u svijetu koji više ne poznaje toplinu žive riječi. Naši su postovi bili naša pokora, naši grijesi ispisani u polumraku soba, katarza koju ovi s Nove TV ne mogu razumjeti svojim Excel tablicama. Oni gase servere, misleći da gase duh, ali duh puše gdje hoće. Taj mlinac za papar koji spominješ... on je simbol naše beskorisne, a opet tako nužne borbe protiv bljutavosti postojanja. Pisali smo jer nismo mogli šutjeti pred apsurdom. Sad, kad se zavjesa spušta, ostaje nam samo ta 'zadaćnica' – gola, sirova bit bez celofana. Možda je to i najpoštenije. U ništavilu bijele podloge, tvoj crni tekst postaje tvoja jedina prava sloboda. Memento mori, Kojotica. Ali sjeti se i da smo u tom blatu ostavili tragove koje nijedan 'delete' ne može sasvim izbrisati. Do nekog drugog susreta u vječnosti digitalnog ničega!" Mecabg: "Tolike godine, tolike ispisane stranice života, a sad nas otpisuju kao neku staru kantu. Možda nas gase na papiru, ali ono što smo jedni drugima dali, to nikakav 'delete' ne može da obriše. Mi ostajemo blogeri, oni neka budu šta god hoće." Luki2: "Eto, i to smo dočekali... Baš si to lijepo (i oštro!) sročila. Hvala ti na svakoj riječi i svakom trenutku koji si podijelila s nama. Vidimo se negdje drugdje, u nekom novom kutku svemira, jer blogerska se duša ne gasi tako lako! Ljubim!!!" Ypsilonka: "A ti... nemoj mi tu previše tugovati nad tim digitalnim ruševinama. Moja ponuda i dalje stoji, znaš ti dobro koju dionicu vozimo. Ako ti ovdje postane pretijesno ili ti se zgadi ova 'zadaćnica' na bijeloj podlozi, samo javi. Tenkiram auto i idemo za Švicarsku, tamo su barem Alpe stabilnije od uprave Nove TV." Mariano: "Gledaš u pepeo, Kojotice, a ja sam svoju lomaču potpalio davno prije nego što su ovi s Nove TV uopće naučili držati šibice. Taj 'običan crni tekst na beloj podlozi' o kojem pišeš... pa to je jedino što je oduvijek i bilo bitno. Sve ostalo – dizajn, gumbi, platforme – to je bila samo opsjena, Maja koja nas je zavaravala da posjedujemo komadić digitalnog neba. Ja sam svoj hram srušio sam, jer nisam htio dopustiti da mi ga sruše oni koji ne znaju čitati između redaka. Pišeš da nismo bili influenceri. Naravno da nismo. Mi smo bili prokletnici koji su tražili smisao tamo gdje ga nema. Pusti neka gase, neka ruše kvartovske birtije. Tvoj bijes je legitiman, ali on je i tvoj zadnji vez s ovim mjestom. Prereži i to." Konobarica: "Znaš šta, neka gase. Ionako je postalo preusko. Mi smo u onim našim 'zadaćnicama' ispisali više života nego što će ti influenceri ikad doživjet. I bilo je dobro. A ovaj mlinac za papar... hah, pa on barem zna radit svoj posao, za razliku od njih. Ništa, draga, ako ikad svratiš u Rijeku, kava (i nešto žestoko) te čeka kod mene. Kod mene se šank ne gasi, bar ne dok ja ne kažem!" Anonimna blogerica: "Gledam ovaj tvoj izljev bijesa i gorčine, Kojotice, i ne mogu reći da me čudi. Oduvijek si voljela udarati nisko i glasno, čak i kad to nije bilo potrebno. Sad ti je kriva Nova TV, krivi su influenceri, krivi su svi koji se ne uklapaju u tu tvoju sliku 'velikih blogerskih mučenika'. Zanimljivo mi je kako spominješ pičke koje se žale uredništvu. Neki bi to nazvali higijenom prostora, a ne izdajom. Možda se platforma gasi upravo zato što je postala preusko igralište za ega koja ne znaju kad treba stati. Slažem se u jednom – bili smo jedni drugima i otrov i podrška. Ja sam odavno odlučila koji dio te priče želim zadržati, a koji ostaviti u tom 'crnom digitalnom tekstu'. Preuzmi taj svoj tekst, Kojotice, i gledaj u njega. Možda u toj bijeloj praznini zadaćnice konačno pronađeš mir koji ti je ovdje očito nedostajao. Ja sam svoj mir odavno pronašla, tamo gdje psovke više ne dopiru. Sretno ti bilo s tvojim ožiljcima, nadam se da ćeš ih jednom znati ljepše zakrpati." Ribafish: "A čuj, Kojotka... kaj reć, a ne zaplakat u tanjur s odojkom? Ništa, stara, downloadaj taj zip, spremi ga negdje među stare fotke i javi se kad si u blizini nekog dobrog šanka. Popit ćemo jednu za sva ona vremena kad smo bili face, a ne samo 'višak tereta'. Ljubim u čelo!" Nepoznati bloger: "Gle nju, opet u dramskim visinama... Kojotice, ti stvarno misliš da si ti (ili bilo tko od nas) nekome bitna? Dobili smo pedalu jer smo postali nebitni onog trena kad su ljudi prestali čitati, a počeli skrolati guzice po ekranu. Kažeš da smo bili blogeri, a ne influenceri? Pa naravno, jer smo bili previše nadrkani, previše pismeni i previše smo se klali međusobno da bi ikome prodali išta osim vlastite gorčine. Ja i ti se nismo složili oko ničega zadnjih deset godina, pa se nećemo ni sad – tvoj stil je uvijek bio previše 'ulica', moj previše 'što mi je ovo trebalo', ali barem nismo bili sterilni ko ovi današnji debili. Blog.hr ide na bubanj, a mi u ropotarnicu povijesti. Taj tvoj mlinac za papar je bar nekad nečemu služio, mi smo samo trošili tuđe servere i vlastite živce. Skini te postove, baci ih u neki folder koji nikad nećeš otvoriti i prestani cmizdriti nad birtijom koja je odavno postala rupa. Život ide dalje, s nama ili bez nas – vjerojatno radije bez nas. Adio." Flekserica: "Gledam te kako pišeš tu 'zadaćnicu' i dođe mi da ti opizdim šamarčinu. Pa nismo mi pisale da nas netko voli ili da skupljamo lajkove. Pisale smo jer smo grizle, jer smo morale izbacit taj otrov da ne krepamo iznutra. Ovi s Nove TV misle da gase blog, a zapravo nam čine uslugu. Digitalni tekst na bijeloj podlozi? Pa to je jedino što vrijedi, sve ostalo je zakurac! Sve one drangulije, dizajni i 'prijateljstva' su ionako bili samo celofan. Skidaj te postove, ne cmizdri nad onima s kojima ne piješ ni kavu i ne okreći se (sine). Ako smo preživjele sve te godine na Blog.hr-u, preživjet ćemo i ovaj kraj, baj, baj baj. Mi smo ionako same sebi bile i ostale i otrov i lijek. Fajrunt, Coyote! Zaključavaj, baci ključ u Neckar i odjeb!" Ostavio sam trag po telu tvom Koji nikad, nikad neće da prođe Ostavio sam prah u srcu tvom I to će uvek, uvek da traje Ne, ti nisi htela anđela Htela si crnog đavola Od mene si to i dobila A sad dirigentsku palicu preuzima Orkestar s Titanika: "Čujemo škripu konstrukcije. Nije to više samo vjetar u komentarima, niti običan kvar na serveru. Ovaj brod, koji smo godinama zvali domom, nagnuo se previše ulijevo da bi se ikada vratio u ravan. Vani se puca, lansiraju se rakete, neki bježe u čamce zvane Instagram i TikTok. Kažu da je tamo suho, da ima mjesta za sve, ali tamo nema našeg salona. Tamo se ne sluša glazba, tamo se samo gleda u bljeskalice. Mi smo odlučili ostati. Wallace je podigao gudalo, a mi smo ga pratili. Jer, što je bloger bez svog bloga? Samo blogolomac s previše riječi, a premalo publike. Prvoj violini hvala na svim onim postovima o ljubavi koji su nas držali budnima u četiri ujutro. Čelistu hvala na onim mračnim, političkim analizama zbog kojih smo mislili da razumijemo kamo plovimo. Klaviristu hvala na svakoj psovki upućenoj adminu kad bi sustav pao. Evo, voda već kvasi donje rubove ekrana. Pixeli se razlijevaju kao tinta u moru. Nema smisla spašavati arhivu; tko nas je čuo, čuo nas je. Blogovi ne žive u datotekama, nego u onom drhtaju koji smo podijelili dok smo mislili da smo neuništivi. Ne tražite nas u čamcima. Mi ćemo biti ovdje, u dubini, negdje između Error 404 i vječnog zaborava. Bilo je prokleto zadovoljstvo tipkati za vas večeras. Fajrunt." A htia san ga pitat, Mara u čemu je kvaka Al tad me pogleda ludin očima od stakla I nisan zna bil se smija ili bi plaka Pored Mare nije bilo ničeg osim zraka Tad san se nasmija i rukova s prazninom A on je reka: Skužaj, al žurimo u kino I otiša u nekom ludom snu I tad sam na moment i ja vidija nju Šaka suza, vrića smija Ča je život vengo fantazija Ka da san galeb Letin slobodan i sam Negdi daleko lutan I dalje čuvat znan Di mi je srce ostalo Ostalo u čežnji samo Jer nikada nije prestalo Željeti se vratit tamo Pa doviđenja u njenom krilu S crnim đavlom u tajnom dilu S poljupcem od tamnog vrača Imam štap al' nemam gaća Svi smo mi Glasnici Promukloga glasa Čini se da sam umoran Izgubljena vojska Spava I stari reče tad čisteći zgarišta ne žalim žutog jugu, a ni stan već što više nikada kafu kad zakuvam fildžan neću ostavljat' ako ko naidje, jebi ga Al' noćas ako sluša, nek čuje bol U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj Zauvijek neka nosi na srcu znak Život je jedan ona bacila Čulo se buć, bać, boć Palo je sunce u jadransko more Čulo se buć, bać, boć Palo je sunce, pala je noć Bomba kuca tika-tak Odletićete svi u zrak |
- 14:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||