Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
srijeda, 24.12.2025.
Božić iz Zamunde
|
Slušala sam ovih dana Božićni radio i krene Do they know it’s X-mas? I mislim kako su zapadnjaci veselo pjevali o tome znaju li Afrikanci šta je Božić a sad kad su konačno došli slaviti sa njima, e sad bi ih uglavnom slali nazad otkuda su došli. Ne znam kako drugi narodi ali nema naroda koji više sere o toleranciji i borbi protiv rasizma od Nijemaca a koji je manje spreman pozvati nekog stranca da slavi sa njima. Ne mora biti crn, evo s Poljacima ili Bugarima bi se dalo početi. Onda se čude da se stranci ne integriraju a šta za njih znači ta famozna integracija, kako je oni zamišljaju?  Nekako ovako: Stranac bi trebao doma govoriti njemački, kititi drvo za Božić i kupovati poklone. Poželjno je da njima donese nešto da požderu, tu su odmah spremni za integraciju sa slasticama ali onda nek se lijepo vrati nazad u svoj stan, zatvori vrata na kojima visi neki božićni visuljak i dalje se jebe kako zna i umije. Na njemačkom, kako bi dokazao da je integriran, naravno. Po firmama to pak izgleda ovako: Na božićnoj zabavi okupe se domaći (ja ih zovem “gukomoli” jer ne kažu “kuck mal” nego “guck a mol”) i onda na gukomolskom (lokalni dijalekt, kako ga ja zovem) komentiraju neku lokalni pojavu ili osobu, tako da stranci ne razumiju što govore niti o kome. No dobro, evo baš neki dan pročitah (ne sjećam se više gdje točno) šta je Isus mislio o zabavama za kraj godine sa firmom, naime: Čuvajte se tih posljednjih večera, imam loša iskustva! *** Nego, ispekla ja prekjučer šubare. Preljev je malo nesimetričan no to nikoga ne jebe, sve će se to pojest.  Od ostataka biskvita zamijesila sam dvije vrste pralina.   Isprobala sam i recept za nutella kuglice koje je neki dan @Modrina neba stavila na svoj blog. Malo sam eksperimentirala sa kojekakvim kremama koje mi se motaju po kuhinji a nikako da se iskoriste, pa su od jednog recepta ispale tri vrste - jedni od nutelle, jedni od pistacije i jedni od kikirikija. Uglavnom, nema ih više.  *** Nikako ne mogu prestati gledati onu američku seriju o vatrogascima. Evo mene na primjer. Pala usred dnevnog i ostala invalid. Otišla frizeru i evo već peti tjedam izgledam ko križanac stare lezbe i Crne guje iz prve sezone. A vatrogasci? Chimneyu prošla metalna šipka kroz čelo - ostao mu manji ožiljak na glavi nego moja rupica na čelu, koju imam od infuzije kad sam kao beba preživjela meningitis. Istog lika bivši muž nove cure priklao u dvorištu, ležao tri epizode sav u krvi i preživio. Klinički mrtvi su kad tad bili skoro pa svi likovi, neki i više puta. Nitko nema posljedice. Povremeno netko dobije simptome PTSP-a ali sve se riješi u tri epizode s dva odlaska psihijatru i tri zagrljaja od kolega. Sad su eto svi skupa s kamionom pali s mosta i šta da kažem - sve ih pospašavalo, frizure su, osim nešto malo prašine postojane. Meni je opasnije rezati krastavce za francusku nego njima kad ih strefi tsunsmi ili pogodi grom. U drugom životu obavezno ću biti vatrogasac u L.A. , nema više labavo. *** Cijeli svijet za Božić gleda božićne filmove od Divan život preko Griswolda do Kevin sam u kući ili Actually Love. Moj je omiljeni ovaj stari sa James Stewartom a rado bi pogledala još jednom Pisma Svetom Nikolaju, poljsko slovensku verziju Actually love, kad bi na nekom streamu bila dostupna. Može i Kolo sreće ili Umri muški, bitno da se odvija u vrijeme Božića. Nijemci za Božić gledaju maškare tipa 3 oraha za glupu Pepeljugu, malog iritantnog lorda u tajicama i najgore od sveg - princezu ili što je već bila Sisi (moj muž ju zove Siši). O tome da na badnje veče jedu hrenovke i krompirovu salatu da ni ne govorim. *** Malo sam se igrala danas. Za prvi put sam zadovoljna rezultatom, baš sam se zabavila mažući kekse i sve oko sebe ali ne smijem staviti na stranice na kojima sam gledala kako se to radi jer bi me popljuvale savršene domaćice.   *** A sad dolazi najbolji dio Božića. Gnjiljenje na kauču uz neki božićni kič od filma. Nekako nam je ove godine gušt na Brucea i Umri muški. Jes da u biti nije božićni film a opet nekako je. Yippee Ki Yay, motherfucker.  Bolja polovica sve kao neće dat šubare nikome a onda ga uhvati neka patetika i sad ih dijeli susjedima. Uvjet je da nisu Švabe, evo ga nazdravlja dolje sa Kameruncima. Btw, totalno opičena obitelj. Stari radi u jednoj firmi koja proizvodi neke djelove za rakete. Ja ga zovem Astronaut. Kad smo došli iz dežele poklonio im je bocu terana, otvorili ga večeras i sad traže gdje se može nabaviti. Kome smo god ovdje poklonili nešto od slovenskih vina ili pjenušaca traži još :) Kad odemo u penziju bavit ćemo se distribucijom slovenskih vina i pjenušaca po Njemačkoj. *** Evo ga, vratio se pjevajući. Kamerunci pojeli šubare na eks, pasalo im nakon terana :))) Smije se, kaže pozvani smo na proslavu Astronautovog 50.rodjendana u Stuttgartu skupa sa 400 Kamerunaca. Ako je barem četvrtina njih kao šarena ekipa koja je prije par tjedana bila kod njih u posjeti, bit će slično vjenčanju princa iz Zamunde. U svakom slučaju bolje nego kod Dietera i Helge uz hrenovke i karfolelsalat. *** Sretan B(l)ožić! https://www.youtube.com/watch?v=j9jbdgZidu8 You're a bum, you're a punk You're an old slut on junk Lying there almost dead on a drip in that bed You scumbag, you maggot You're cheap and you're haggard Happy Christmas your arse I pray God it's our last The boys of the NYPD choir, still singing "Galway Bay" And the bells are ringing out for Christmas Day (The Pogues: The Fairytale od New York) |
- 21:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #
utorak, 09.12.2025.
You'll Never Walk Alone
|
Na Flekserici sam nešto sprčkala sa adresom bloga pa više ne funkcioniraju linkovi kako bi trebalo. I zato (jer sam tako mlad) odlučih vratiti se nazad u garažu gdje je prije 17 godina počelo moje blogojavljanje. Kad smo se onomad vratili s krstarenja napisala sam post o izletu u Liverpool koji nisam odmah objavila. Nije prošlo par dana i neki kreten se zabije autom u ljude i nakon toga činilo mi se nekako neprimjereno. Ali šteta slika i muke oko postavljanja u post, pa nek ide na blog s manjim zakašnjenjem od samo sedam mjeseci. Dakle, dana 04.05.2025... Treba razlikovati odmor od putovanja. Tako je barem pokojni Kupus govorio. (Jako mi fale njegovi komentari, da onako po svoje popljuje krstaranje i olinkluziv turiste a da sve to skupa ne zvuči zločesto.)  Danas ćemo dakle tražiti razliku izmedju odmora i putovanja. Godišnji je zajednički nazivnik za jedno, drugo i treće (ono kad ostaneš doma a ne moraš na posao - nekada je to čak i najbolje, no o tome drugom prilikom). Hrvatska nam je nešto što obavimo reda radi. Obavezni program, kratka posjeta rodbini i to je to. (Nema mi bolje fore nego kad mi se netko u Njemačkoj misli učmariti pitajući me idemo li u Hrvatsku a ja kažem: Nö.) Daleko je od odmora slušati danima gdje se kome rodio unuk, tko je umro od prošlog posjeta a tko se rastao od žene.  Pokušali smo otići i negdje drugdje na "našem" moru ali meni nije odmor kad se moram dizati u ranu zoru da ostavim ručnik na plaži. Pa onda još debeli uhljebljeni redari bacaju ručnike dok ti recimo plivaš u sedam ujutro jer si on ne može zamisliti da je netko u to vrijeme već aktivan. Još manje mi je odmor kad čekam u redu mjesto za stolom u restoranu, kad moram marširati 2 kilometra dok ne pronadjem preskupe slobodne ležaljke ili se pak svadjamo pred supermarketom na prepunom parkiralištu kad nam slučajno nešto zatreba iz dućana a unutra navalilo tisuću turista. A apartman je u pički materinoj, skoro pa u Gorskom kotaru, pet kilometara pješačenja po nizbrdici do mora. Pravi pišvajz čeka te tek kad se vraćaš nazad uzbrdo, dva koraka naprijed, tri nazad. Do gore zaboraviš da si bio na kupanju a onda tek treba ili opet u kolonu u butigu sa svim onim apartmanskih gostima pa sam kuhati ili se pak postaviti u red pred restoranom, čekajući na slobodno mjesto na kojem će onda gazda pratiti koliko brzo žvačeš onaj ćevapčić jer novi gosti već stoje u redu i nema mjesta za prožvakavanje.  Na kraju smo došli do toga da se najbolje odmorimo u Sloveniji. Godišnji planiramo u doba kad nema praznika u Njemačkoj i svim državama koje graniče s deželom. Tako nam po glavi skače eventualno kakva mater sa bebom a i njih je malo jer za idealnu sliku na fejsbuku i instagramu treba dvoje djece a onda je jedno često već školske dobi i ne može na praznike dok se mi odmaramo. Ajde dobro, jednom smo naletili na odmor baš u vrijeme kad su Janezi koristili neke pakete koje su dobili u vrijeme korone od države a moglo ih se, ko za vraga, koristiti po termama. Naravno da su svi čekali zadnji rok i to je bilo baš u vrijeme našeg odmora. Pa je ujutro već bazen bio pun močećih slovenskih penzića okolo cijelog ruba bazena i po jacuzzijima. Sreća da Slovenke za razliku od Švabica nešto doma i skuhaju, pa se dotično društvo razilazilo najkasnije do podneva. Da je te kupone podijelilo u Njemačkoj švapske babe (kao što već znamo iz prošlosti - moj obožavani primjerak), koje su davnih dana već reciklirale pokojne muževe i sad uživaju u njihovim penzijama nakon što su cijeli život glumile majke odgajateljice i radile uvrh glave pola radnog vremena (ako i to) a onda čekale da sad već pokojni skuha večeru, bi nas bile satrle.  Na odmoru jednostavno gnjilimo. Wellness, sauna, frizer, kakva masaža, fino jelo i pokoji izlet. Doma se vratimo baš odmoreni. Putovanje je nešto drugo. Na putovanje se odlazi vidjeti svijeta a odmor je u drugom planu. Jer ako ćeš odmarati ništa nećeš vidjeti.  Zadnja dva putovanja, ono američko i ono islandsko pokazala su nam da je to prava stvar za nas u pauzama od onoga što nazivamo odmorom. Sjesti u auto i voziti se sam po nekoj zemlji, svaki dan na drugom mjestu. Bez grupe, bez termina i pravila kojih se treba slijepo držati. No problem zbog kojeg će takva putovanja u budućnosti biti teško ostvariva je naravno moja jebena noga. Koja će odsad pa nadalje i ubuduće ostat takva kakva je, puno više neću postići. I zato smo alternativu pokušali naći u krstarenju. (Od kojega nisam puno očekivala jer se grozom masovnog turizma i 3500 ljudi na tako malom prostoru ali bolja polovica je obavezno željela jednom probati i ovo je sad bila prilika.)  Krstarenje je nešto izmedju odmora i putovanja. Fora je jednom probati, čisto da budeš siguran (kao ja) da to nije za tebe.  Prije krstarenja bojala sam se da je to neka vrsta takozvanog "kaffeefahrta". To je ono kad te pozovu da dodješ zabadava ili uz neku minimalnu participaciju na vožnju brodom na kojoj ćeš zabadava ili za 2 eura i pedeset centi dobiti pola pečenog pileta, pomfrit i pivo a za desert besplatan kolač i kavu. Zaborave ti spomenuti da moraš kupiti skupi madrac ili deku iz Top shopa, inače te bace u vodu. To saznaš kad već glodješ batak od one polovice.  Nakon krstarenja znam da to i je neka vrata kaffeefahrta na kojoj ne moraš kupiti deku nego skupi parfem, luksuznu torbicu na tobožnjem sniženju i brdo kozmetike na koju će se loviti prašina ali ti je neugosno vratiti je nazad frizeru i maserki koja ti se tako ljubazno smije. A prije toga ti je prodala tužnu priču o tome kako osam mjeseci nema slobodnog dana... Da bi je onda sreo u shopingu po Liverpoolu. Na nepostojeći slobodni dan. Ma ne smeta meni da oni imaju slobodni dan, smeta me da ne govore istinu, a ta je da dobiju slobodne dane kad ih nekoliko gostiju pohvali. Da smo to znali od početka, hvalili bi ih svaki dan po tri puta šefu i online.  Kako god. Sad imam tih boca s kojih ću brisati prašinu jer se nikada ne packam s bilo kakvim kremama. Zamijenili su nam sauna paket (koji nismo htjeli koristiti jer na brodu vrijede talijanska pravila u sauni po kojima se saunira obučen) za 80 minuta klasične masaže i lijepo su one nas izmasirale i na kraju nam uvalile te neke kreme. Najbolja fora je da mi je na kraju postalo jasno zašto su nas odvojili - da bi meni i njemu uvalili isti gel za masažu.  Moš mislit šta ćemo se masirat, usmrdit će se sve u kupaonici i razvodnit i onda ću držat to takvo još pet godina jer je skupo pa šteta bacit. Mislim, stvarno nisam ljubitelj tih mazarija od kojih zamastiš robu i namještaj kad se s njima natrafljaš, posebno otkalo imamo mačke pa dlaka koje se na tebe tako masnog onda još bolje zalijepe.  Ali nije najveća fora to da su nas obuli za kreme koda smo na "kafefartu" nego je mužu njegova htjela uvalili i kremu protiv bora za 159 eura pa joj je reko: "ako to uzmem zadavit će me žena, ne smijem izać iz kabine", pa me kosooka Michelle ružno gledala cijelim putem.  Osim krema tu su i parfemi koje smo kupili i sad ima da se nasmrdavamo do sudnjeg dana. Kupila sam tri komada. Dva su baš parfemi a treći je eau de toilette. Doma imam najmanje 3 do 4 boce koje nikada ne koristim, eventualno za dezinficirati ranu kad nema ničeg drugog pri ruci.  Ali kad je bilo 70 posto popusta. Pa budi beu toga rekla bi pokojna mama. A i naša susjeda Plavuša se odselila u drugi grad. Bila je poznata po tome da ostavi oblak smrada od parfema za sobom, da padneš u nevijest i moraš piti antihistaminike da dodješ k sebi. Sada ju ima tko zamijeniti   Inače, iza kulisa koje se vidi na slikama, meni je sve to luksuzno i ekskluzivno kao da tamo negdje sedamdeset i osme idem na logorovanje sa osnovnom školom ili nedaj bože s izvidjačima. Pa diži se ujutro, pa diži zastavu, pa pjevaj himnu sa cijelom ekipom. Jedino što nema učitelja koji se pali na "atomski zdesna" pa ne moraš svako toliko skakati na suprotnu stranu jer te ništa ne smije iznenaditi.  Ne znam da li je ikada ikoga krstarenje asociralo na prisilno logorovanje tijekom osnovne ili takmičenje iz obrane i zaštite ali eto meni je tome po principu najsličnije. A i glazba je negdje iz tog vremena. Ubilo nas Mama mia-om od ABBA-e. A debili od gostiju na to naprosto svršavaju koda su Muriel koja se udaje iz istoimenog filma.  Kao što sam već stoput napisala i opet ponavljam jer ponavljanje je majka čega već, interesantno je jednom otići na krstarenje cruiserom, čisto da bi nakon toga bio siguran da li je to za tebe ili nije. Za nas definitivno nije nešto što bi ponovili, osim da nekim slučajem nestane svih 3000 putnika i mi ostanemo sami na brodu s batlerom a ABBA i imitatori Elvisa Presleya iz iz nau or never perioda nikada nisu ni postojali, pa ni ne mogu iz nekoga grma iskočiti zabavljajući nas. (E da se na blogu može čuti ono što pišem, pa da vam otpjevam neku od ABBA-e tako kako je pjevala zabavljačica na brodu - sa talijanskim naglaskom, ne znate što ste propustili).  Isplatilo se jer smo kao obitelj otišli jednom nekamo skupa sa sinom nakon dugo godina, isplatilo se nakon dvije godine mučenja sa mojom šugavom nogom i općenito mojim sinusoidama raspoloženja i motiviranosti za dalje, isplatilo se jer ipak smo se odmorili i zaboravili na svakodnevicu, na firmu, kolege, susjede i jebene mačke, koje meni osobno (da grozna sam ali ja sam ta koja kupi dlake po cijelom stanu) nisu zafalile ni trenutka.  Isplatilo se jer sam jednom u životu kupila skupu torbu, isplatilo se jer sam više puta Švabama pred nosom stisla dugme za zatvaranje lifta. Ne mogu vam opisati koji je to gušt kad se Švabo namjerava ugurati a lift mu se zatvori direktno pred vrhom nosa i isčupa mu nosne dlake. Posebno kad su sa tobom u liftu žena u kolicima i njezin muž, preko kojih se zdravi primjerci guraju bez ikakvog obzira jer im je teško počekati slijedeći lift, pa ti to zatvaranje dodje ko neka satisfakcija za sve one "behinderte" koje nitko ne jebe, osim na riječima jer je popularno srati o inkluzijama i o tome koliko smo svi supet truper empatični. Još da su mi dali jednog "džermansa" da ga malo šutam rukama i zdravom nogom (ko baba iz Allo Allo vičem stalno aj spit on dem a nakon ovog doživljaja bivanja sa toliko količinom na uskom prostoru još puno manje - grebatori, cicije, stari egoisti, očajne polovnjače koje se guraju u red da im znojni debeli Elvis imitator pokloni šal s kojim je brisao znoj - e to mi je vrhunac predrasuda naših galebova o Njemicama koje nažalost nisu daleko od istine, barem što se tiče +60 generacije) jedno sat vremena, možda bi nekome i savjetovala takvo putovanje.  A što smo osim puste pučine vidjeli putem? Nešto malo Londona i Corka u Irskoj, taman toliko da zaključimo da ćemo se u London jednom vratiti a u Cork majbi bejbi ali ako se k ne vratimo neće nam biti krivo. Ono Irske što smo vidjeli nije nas se naročito dojmilo, no u svakom slučaju je bolje od one sjeverne. Belfast je valjda najdepresivnije mjesto na svijetu na kojem sam bila. Nije toliko ni problem vanjska ružnoća, ima par impresivnih zgrada kao npr. parlament ili sveučilište, više je riječ o nekoj neugodnoj atmosferi koja se osjeća u zraku po cijelom gradu. Teško za opisati a na slikama se ne vidi.  Jedino je Ludwigshafen eventualno još gadniji ali nitko nikada nije došao na ideju organizirati izlet do njega i skupo ga naplatiti. Ne bi se tamo vratila ni da meni netko plati. Zaobići u širokom luku ako je ikako moguće. Škotskom smo se provozali po jezerima i hajlendima.  Simpatično ali uvijek isto. Možda je problem što smo zadnji put bili na Islandu a tamo je iza svakog zavoja nešto sasvim drugo i neočekivano. U Škotskoj smo nakon trećeg jezera i drugog brda od oduševljenja govorili: greeeeejt!.....greeeeejt!, ko obitelj Bandy na izletu po Evropi.  Malo jezera pa malo brda pa gle cottage  i cvijeće oko njega  s puno vrtnih patuljaka.  Problem organiziranih izleta s broda je premalo vremena, da bi se ičemu moglo pravo posvetiti i onda de sve svodi na vozikanje okolo s busom. I slikanje pred onom jednom atrakcijom kod koje se stalo 5 minuta da se naprave slike i kasnije pokazuje susjedima kako si tamo bio. A to nije to.  Na kraju nas se (potpuno neočekivano, jer ipak je to lučki i radnički grad, barem takav imidž se širi o njemu) najviše dojmio Liverpool u kojem je planirani izlet na Anfield na koji au namjeravali ići muž i sin otpao, pa sam onda i ja otkazala "Beatles Tour" i na kraju smo jedno i drugo obavili sami u svojoj režiji.  Na stadion se nije moglo jer je tog dana igrao njihov ženski nogometni klub (btw, da se pohvalim kad smo već kod ženskog nogometa - nećakinja igra za hrvatsku repku U17) ali smo zato doživjeli malo atmosfere prije tekme. Simpatičan neki narod, radnička klasa bez previše prekenjavanja ali nabrijana nekom pozitivnom i otkačenom energijom. Cijele obitelji, čak s djecom u kolicima, od glave do pete pune navijačih rekvizita. Obala je bila puna uglavnom mladih ljudi obučenih kao figure iz manga crtića i super heroj filmova; kasnije sam izguglala da se tih dana u Liverpoolu održavao Comic Con Liverpool. Uglavnom, bilo je šareno.  Taksist koji nas je doveo na stadion došao je po nas nakon sat i pol i odvezao nas dalje do muzeja Beatlesa u kojem smo proveli sigurno dva sata. Ali ima se što i vidjeti, čak i kada nisi neki ludi ljubitelj Beatlesa. Posebno nakon dana i dana na moru u tijeku kojih te muče s Mama mia i O sole mio u izvodjenju Toni Angelina iz Mućki i Madame Edith iz Allo allo.  Na putu do broda (koji nam je ponovno skratilo ljubazno osoblje luke koje je skontalo da šepam, pa su nas odvezli autom) bacili smo još pokoji pogled na grad u koji se definitivno namjeravamo vratiti jednoga dana. Fotke s fotoaparata još nisam prenesla na kompjuter, pa je ovdje samo ono nešto malo što sam poslikala mobitelom i tako na ovom mjestu sada fali skupltura od Beatlesa u luci, jebiga. P.S. Nakon večere "iznenadili" su nas tortom za 40.godišnjicu veze (ne braka), koju je muž spomenuo poslugi restorana par dana ranije. Dobro je bilo da nam nisu pjevali, čega sam se bojala ali imali smo sreće da posada zna samo Happy Birthday (svaku večer su negdje nekog nesretnog slavljenika "iznenadili" tamburanjem nekim egzotičnim instrumentima  a ABBA nema prikladne pjesme za takvu priliku   When you walk through a storm Hold your head up high And don't be afraid of the dark At the end of a storm There's a golden sky And the sweet silver song of a lark Walk on through the wind Walk on through the rain For your dreams be tossed and blown Walk on, walk on With hope in your heart And you'll never walk alone You'll never walk alone (Gerry and the Pacemakers: You'll Never Walk Alone) |
- 14:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||