Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
četvrtak, 26.10.2023.
Telefon
|
Mačke su prilagodljiva bića. Brzo se oni prišmajhlaju bilo kome tko će ih redovito hraniti. Vidjela sam to više puta, kada smo pazili na mačke od susjeda. Prvi dan kad ovi odu velika žalost, mačka se uvlači u njihove sobe, papuče, deke kojima se pokrivaju. Stavite joj hranu, no baš je i ne zanima, nego dalje tuguje uz papuče. Drugi dan već joj postajete zanimljivi. Posebno kad otvorite whiskas i servirate. Počinje vam se motati oko nogu, nekada čak već i prede. Treći dan je došla u fazu: koga nema bez njega se može, dok je whiskasa nema zime. Četvrti dan vas već čeka na vratima kad čuje da otključavate stan. Zato nikad ni nisam vjerovala baš u neku silnu mačju ljubav i privrženost. Osim kad je riječ o našem starom Mačku. Ja sam njegov čovjek, pardon, žena. I muž je uvjeren da pati otkako me nema. Svaki put kad odlazimo na put i Mačak vidi kofere, ovaj doživi šok i odmah ima proljev. Tako se sada pakiramo u spavaćoj, daleko od njega a kofere muž nosi u auto tako da Mačak ne vidi. U suprotnom legne na kofer i neda se dignuti. Neki dan kad smo muž i ja pričali telefonski Mačak mu se prišmajhlao i kaže Ištvan: evo ti malo Adagia na telefon pa mu reci nešto. I počnem ja blebetati: A mucek moj dragi, ma ti si moj najdraži vjerni mačak, još malo pa ću doći doma... Kaže muž, nećeš vjerovati ali prede i gleda mobitel sa svih strana, nije mu izgleda jasno kako si dospjela unutra. E sad, ja stvarno nisam.pametna. Znam da mačke imaju puno jači sluh od nas i da razlikuju dobro glasove. Da li je stvarno moguće da Mačak konta da to stvarno ja pričam s njim? Sad kako bilo da bilo, zamolila sam muža da napravi jedan gnjilfi (sin mačke zove gnjileži, pa od tuda gnjilfi umjesto selfie) i baš se lijepo namjestio. I stvarno mi izgleda nekako žalostan.  |
- 20:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||