Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
srijeda, 25.10.2023.
Mojoj dragoj podloj sestri
|
Moja draga podla sestra danas slavi rodjenadan. Da je sve bilo normalno, Ištvan i ja slavili bi sa njom. Doma. U najdražoj Rijeci. Dugo smo planirali taj godišnji. Predugo da bi uspjelo. Još sam se znala i naljutiti na nju jer nikako nije znala hoće li dobiti slobodno a planirali smo na par dana otići nekamo svi skupa. A to treba unaprijed isplanirati, rezervirati, djelomično i platiti. Oduvijek smo se čudili kako neki ljudi, ovdje praktično svi, planiraju godišnje odmore, rodjendanske proslave i slično i po pet godina unaprijed i kako im to sve onda i uspijeva. Jedan kolega s kojim sam radila tako je naprimjer ozbiljno bolestan na srce i često je postojala šansa da ne dočeka slijedeći tjedan a kamoli onaj za 4 godine, no za divno čudo, planirani godišnji uvijek mu je uspojevao po planu. Kad je jednom tako prije neke teške operacije pričao o Egiptu za pola godine, pitala sam kolegicu: pa kako su to ovdje ljudi sigurni da im se ništa neće dotada desiti, ja da planiram neštl za sutra, sto prepreka bi se stvorilo. Nasmijala se i rekla, ah ne brinite Frau Odjebanovich, da se on i ne probudi iza operacije, žena će u Egipat s nekim drugim. Ovo je naravno mislila crnohumorno, no ima nešto istine u tome. To nisu ljudi nego roboti. Trebale su godine da počnem i sama planirati bez straha da na kraju ništa od svega. Natjerao me na to silom prilika i sistem planiranja godišnjij odmora u našim firmama a koji zahtjeva dugoročno planiranje personala. Kod mene nešto fleksibilnije, kraći odmori su uvijek mogući uz dogovor sa šefom, a kod muža nešto teže zbog uskladjivanja sa svim mogućim kolegama i školskim ferijama njihove dječurlije. I eto, na kraju ništa od svega. Sestra će ovaj rodjendan morati proslaviti sama. A ja ležim tu gdje ležim. Sada ne znamo ni da li će ona i nećakinja moći doći ni za Božić. Ne znamo kakav će na kraju biti raspored u stanu, hoću li biti doma ili na rehabilitaciji. A onda nema smisla išta planirati. Pokojni šogor nije volio bilo kakva slavlja, čak ni čestitanje rodjendana a i sekić nije puno drugačiji. Nisam to nikad razumjela, jednostavno sam drukčiji tip. Nisu potrebno sad nekakvi šušuri sa 50 gostiju, pozivnicama i cateringom ali neki ugodjaj drugačnosti toga dana (i praznika) mora biti. Dok je sestra nekako mišljenja da sve skupa nema smisla za dvoje ili troje ljudi, jer velike familije više nema i nikada je nažalost više neće biti, ja tvrdim da se isplati stvoriti taj ugodjaj i za sebe samog. I tako je zadnjih godina malo pomalo počela i ona peći kolačiće za takve prigode. Pa joj se dopalo i onda je krenulo. Na kraju je za Božić ispekla svega i svačega, što ona i Leica ni pod razno ne mogu same pojesti. Ali meni je jako milo oko srca kad i u njoj vidim našu pokojnu babu, sa travezom oko pasa, sa rukama umazanim od brašna i svim onim mirisima koji uz to idu i koje čovjek, pa ni žena, nikada ne zaboravi. Draga moja podla sestro, ove bi godine doskakutala na ovoj jednoj nogi do tebe da ikako mogu. Planirala sam ti donesti one košare sa Amazona koje imam i sama u kuhinji a koje su ti se dopale jer su praktične. One koje objesiš na elemente tako da se iskoristi prazan prostor od ispod. Planirala sam ti dati kakav savjet o uredjenju stana, poslušala ga ti ili ne. Jer ti si u tom pogledu na pokojnog tatu, sve uvijek znaš bolje. Zabavno je i tužno istovremeno nalazite sve njih u nama sad kad smo već i same polako stare babe. Oprosti mi pape sve te ružne riči. Planirala sam skuhati nešto za sve nas u tvojoj novoj kuhinji. Planirala sam s tobom otići na utakmicu navijati za cure NK Rijeke i našu Leu. A najviše od svega sam se veselila svom onom humoru pokojne mame i deda, koji smo pobrale po toj strani. A sad bi bilo puno, jako puno da te mogu barem zagrliti. Pa i poslati u kurac po potrebi. I ti mene. To tako dobro čini nama čudacima. Najgore je kad su svi do tebe fini. Onda si mislim, ko i Bepina kad se Luigi ne jadi na nju, da je stvar preozbiljna i da samo što nisam okrenula papke. Pišem već cijelo jutro i nikako da od tog posta bude nešto što sliči na mene. Plakala sam dva puta i sada opet počinjem. A ne volim kad sam slaba. No nisam ja nego moja Schauma. I onda se sjetim da mi je Blogi jučer vratio dragi stari blog. I da negdje mora biti onaj post za tvoj rodjendan. Uvijek jedan isti. Štorije od kunelićih, rekla bi naša mama. Naš Mirkec, kako smo ju svaki. Mirko S.Zlikowski. Genijalac, super senilac. I evo ga tu. Kao i prije 14 godina. Jedina je razlika da su svi osim babe tada još bili živi. Ali zato ja toliko volim te stare štorije od kunelićih, stoput ispričane priče, koje nam nitko ne može ukrasti, dok smo god žive. Pusa. Post od 25.10.2009: Kao mala sam bila podosta razmažena, najviše zbog roditeljskog straha za mene, jer sam kao beba od devet mjeseci skoro umrla od meningitisa. Ali već tad sam bila malo zajebano koje se ne da tako lako odvesti k vragu, i ostala sam živa. Navodno bez posljedica, ali sa tom tvrdnjom se neki bliski članovi moje uže obitelji ne bi složili :) Prvih šest godina života, bila sam tako pokusni kunić moje babe (mi nemamo none ni bake, nego babe, ništa pogrdno), krojačice po struci i mlade mame, koja nije imala prilike igrati se s barbikama dok je bila mala. Tako da su mene oblačile ko mladoga majmuna, ali kad god bi im kasnije to spomenula, bile su jako povrijeđene, pa ajde, neću više, časna pionirska. Do škole sam imala stalno neke fotosessione, koje je stari organizirao po maminim scenarijima. Za te prigode bi me obično obukli u slijedeću kombinaciju, koju sam mrzila iz dna duše: dindrlica (haljinica kakvu nose Bavarke na Oktoberfestu, valjda sad imam velike sise zbog toga), crne lakirane cipelice (tko bi mi kupio lakirane cipele, može biti siguran da bi ga zatukla sa njima), bijele čipkaste dokoljenke (dobre za davljenje potencijalnih darovatelja), te neka od frizura tipa Helge iz Alo-alo...Kosu mi nisu ošišali do prvog razreda, a onda je i to jednom došlo na red iz praktičnih razloga, mulci su me stalno vukli za kečkice. To je bilo vrijeme kad smo živjeli zapadno-istočnije, kako bi reklo Hladno pivo...Svakoga vikenda sam feštala sa starcima, stalno se nešto događalo. Praktično sam odrastala kao mala Paris Hilton, samo bez toliko love. Ali partijali smo stalno. Dugo mi je bilo ružno, jer sam kuću moje bake, u kojoj smo živjeli nazivala kućom Crvenkapičine bakice. Prvi susjedi su bili na pola kilometra, i to uglavnom preko glavne ceste. A, kako sam ozbiljno oboljela i završila u bolnici nedugo nakon odlaska u vrtić, tamo me nisu više niti vratili...Stalno sam gnjavila starce neka naprave već jednog brata, ko onog iz pjesme Jednog dana rešio moj tata, za rodjendan da mi kupi brata :)) Ne znam zašto me baš pomisao na brata oduševljavala. A dugo nije bilo ništa. Na obrazovnom programu tadašnjega TV Zagreb sam pogruntala sistem pravljenja klinaca i nisu me mogli više jebati s onim forama o rodi, bratu kojega ćemo naći u zelju i slično. Mama i tata se vole, onda tata stavi ono nešto mami (tu mi tehnologija nije bila u potpunosti jasna) i nakon devet mjeseci : eto brata! Kod druge bake imala sam prijateljicu, koja je isto tako bila jedinica kao i ja. I ona se zanašala mišlju o bratu, ali njenoga će donijeti roda. Tako mi je objasnila. Još se sad sjećam scene, kad sam u bakinoj kuhinji objašnjavala postupak pravljenja djece upotrebljavajući termine tipa : penis, vagina, spermij, jajna stanica. Mami moje prijateljice je vilica pala na pod i nije mogla izustiti jednu riječ, dok me slušala. Otkud mi sve to? Moja mama je na to odgovorila samo : Televizija! No, bilo kako bilo. Brata nije bilo niotkuda. Polako sam se već bila pomirila sa činjenicom, da ću ostali mali razmaženi monstrum u bijelim dokoljenkama, kojemu je najveće životno zadovoljstvo bilo u lakiranim cipelicama skočiti babi u lavor. I onda je odjednom mami počeo rasti trbuh. Ajde, hvala qrcu, sam pomislila (no ne baš tim riječima, tad sam još bila pristojna curica)...Stiže brat! Mamin trbuh bio je iz dana u dan sve veći, ultrazvuka tada nije bilo i svi su tvrdili da će roditi blizance. Navodno ih je bilo u obitelji. Blizanaca. I braće. Mene su poslali u školu godinu dana ranije, kao bolje da dijete ode ranije, pametna je, bla-bla...U biti sam stekla dojam, da su me se htjeli riješiti sad kad će doći braco...Sad mi se nekako ideja o bratu nije više činila tako kulska. Radi brata idem u školu, koji užas. Jednoga dana mama je otišla u rodilište. Ajde da više vidimo toga maloga brata, sam razmišljala. Sjećam se babe, kako je taj dan sjedila na terasi i nešto joj nije bilo dobro. Navodno od kiselog zelja. Stari je došao doma, izašao iz auta i prvo što je izustio bilo je : "Brat je sestra!" Malo sam bila razočarana, na sestru se stvarno nisam pripremala. Ali dobro, što je, tu je. Sutra idemo i to čudo vidjeti u bolnicu. Slijedećeg dana najviše me se dojmila vožnja u liftu bolnice. Vauuuu! A sestra? Hm, u svojoj blesavoj dječjoj glavi, ja sam očekivala osobu s kojom ću se moći igrati, koja će znati slagati Lego i čitati slikovnice. Kad tamo nešto malo, plačljivo, zamotano u bijelu dekicu. A to je ta sestra? Dobro, sad kad smo i to vidjeli, jel mogu ja poslati pismo Djedu Mrazu i uputiti mu reklamaciju? Možda bi ipak radije koturaljke? Kolica za bebu? Novi pernjak za školu? Naravno da to nisam pitala, intuicija mi je dala do znanja, da se ovdje reklamacije ne uvažavaju. Što si napravio, imaš... U školi mi je učiteljica čestitala jer sam dobila sestru. Moj pogled bio je vedar otprilike kao pogled male Wednesday iz Adams Family..."Je l' to to mene podjebavaš ili šta?" sam pomislila, dok je učiteljica slinila oko mene. Dani, kad su mama i sestra došle doma bili su kao noćna mora. Sestrica je samo plakala po cijele dane. Kolone radoznalih rođaka, samo su pogoršavale situaciju. Mene nitko živ nije više šmirglao pet posto, barem sam stekla takav dojam. Na kraju je doktor ustanovio, da sestra ima upalu pluća, koju u bolnici nisu otkrili, odnosno, bolje rečeno, očito je da su htjeli zataškati stvar. Kasnije se je naime otkrilo, da su imali virus na odjelu i nisu o tome niti zucnuli. Sestra je morala hitno u bolnicu. Kad smo treći dan došli u posjetu, krevetić je bio prazan. Tad me je prvi put obuzeo strah...da je umrla. Na sreću, samo su je premjestili u drugu sobu. Srce mi je bilo na mjestu, kad sam vidjela kako pije ko blesava sok od mrkve u naručju medicinske sestre. Svejedno sam, radi imidža, i dalje imala onaj dobro poznati mrgudovski Adams family izraz lica. A znala sam, da se je mali davež, izvukao. Pravo onako bliske postale smo tek kada sam ja krenula na faks, od tada je sestra postala najveći saveznik u borbi protiv staraca i njihovih normi i ograničenja. Dotada me je znala tužakati, a ja sam joj zauzvrat uništila iluziju o Djedu Mrazu i Svetome Nikoli. Kad se je najviše veselila, objasnila sam joj, da to starci stavljaju poklone na prozor. Kakav faking Sveti Nikola. Halo? I sad mi je krivo radi toga. Dok sam bila sama u Njemačkoj, najviše sam se veselila, kad bi stiglo njeno pismo. Tad još nije bilo mail-a, chat-a i skype-a, pa da mi tako bude lakše u tuđini. Sekić je sačuvao pisma, koja su obično počinjala poznatom izrekom Plačimačka iz istoimenog crtića, u sestrinskoj verziji : "Draga moja podla sestro!" Draga moja jedina i najdraža podla sestro, neću više gnjaviti bez veze i "gnojiti", kako bi ti to rekla. Veliku pusu i sve naj naj naj za tvoj rođendan, želi ti tvoj mali veliki Sekić. |
- 12:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||