Molat je izvedenica iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati.
Štokavce - koji nisu u bliskom dodiru s čakavskim, niti su povijesno i geografski neposredno izloženi utjecajima talijanskog jezika - ovaj slogan na prvu možda može navesti na pogrešan trag u pokušaju da ga razumiju i shvate. Mogli bismo, recimo, prvoloptaški pomisliti da molat znači moliti, preklinjati. To bi naravno bilo pogrešno, jer se očito radi o izvedenici iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati. "Krepati/umrijeti, ali ne odustati" borbeni je dakle poklič koji upućuje na stanje revolta, prkosa i otpora po svaku cijenu, pa i po cijenu krajnje smrti.
(Hajridin Hromadžić: Fragmenti grada)
Sve sličnosti sa stvarnim osobama slučajno su namjerne.
Dežurnim blogobudalama, šizofrenim starim prdonjama, stoki koja tudje mrtve naziva krepanima i svim njihovim prijateljima i poznanicima komentiranje zabranjeno.
U vezi s nuspojavama i neželjenim učincima nemogućnosti komentiranja obratite se svom psihijatru ili apotekaru ili na nuspojaveinezeljeni
ucincibloga@bolimekuki.odjeb.net
Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 14.09.2012.
Slijedeće godine,
u ovo doba, kad konačno postanem milijunašica, o mojem će životu snimiti film.
Biti će to jedinstveni i još nevidjeni spoj glazbeno-melodramatično romantične tragi-komedije i drame s elementima trilera i horora.
Trailer bi izgledao približno ovako...
Goran Višnjić recitira stihove Alekse Šantića : Ostajte ovdje! Sunce tudjeg neba neće vas grijat' ko što ovo grije...
I prije no što stigne do grkih zalogaja hljeba, pobere će bager s kojega (tj. glumica koje će me glumiti - nisam je još odabrala) veselo nastavlja:
Ne grije ko naše, ali mi nije 'ladno sad kad mogu u shoping ko gospodin čo'ek, pardon žena, pa si kupit' novi pulover i zimsku jaknu!
Normalno da ovakve projekte treba planirati unaprijed, da me ne zateknu nepripremljenu.
Trenutno imam manjih problema u pregovorima s braćom Coen koji (zasada) odbijaju moj originalni scenarij zbog, citiram : "bizarnosti priče".
Pa nisam kriva da nitko nije kao ja...
iako postoje još neki koji bi, kao i ja, da mogu, bili Šejn...
život im je pišao po ledjima...
trošili su vrijeme na pogrešne ljude...
dok jednog dana nisu povukli crtu, stavili kopirajt na mučna sjećanja....
Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao:
- Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!"
Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
- Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo.