Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
utorak, 27.04.2010.
Sve su priče ljubavne ljigave i gadne
|
Obično počnem već nedjelju mrziti zbog ponedjeljka. No, postoje i takozvani produženi vikendi. Po definiciji to su oni vikendi kada neki praznik padne u utorak ili četvrtak, pa se onda feštanje istog produži na koji dan prije ili poslije. Osobno su mi najmiliji praznici koji padaju baš utorkom. U deželi je danas takav dan. Službeni naziv praznika je "Dan upora proti okupatorju" iliti "Dan Osvobodilne fronte". Taj se praznik da usporediti sa onim hrvatskim Danom borbe protiv fašizma, kojeg upućeni pojedinci često u prigodnim anketama tipa "Znate li koji je danas praznik?" nazivaju "Danom borbe protiv antifašizma".  Da nije žalosno, bilo bi smiješno čuti takvo nešto. Ali što se može. Cijeli svijet ipak još slavi dane povezane s borbom protiv valjda najvećeg zla koje je ikada zadesilo čovječanstvo, samo narodi na području od Vardara do Triglava ne mogu se nikako opredijeliti oko pitanja, koja je strana u tom ratu bila prava a koja pogrešna. No, da se ne zapletem u onaj vječiti debilizam : "čiji stari je bija ustaša (belogardijac), a čiji partizan"... Slobodan dan prilika je za obaviti neke stvari koje inače ne stignem. Jučer sam tako konačno pobacala sve one pojedinačne čarape koje su izgubile par. Nakupila sam pune dvije vrećice istih. Nikada mi nije bio jasan taj fenomen. U košaru za prljavi veš udju u paru, a kad ispraznim sušilicu, ups, jedna nestala. Tko nam to krade čarape? Tko bi znao. Pojava je, kao što čujem od ostalih, internacionalna. Dogadja se svima, na svim kontinentima. Možda ima sve skupa neke veze sa globalizacijom. Ili emancipacijom. Nisam još uspjela dešifrirati spol onih čarapa koje nestaju. Da li je riječ o muškom ili ženskom dijelu para? Hm. Sigurno je samo jedno, nakon što konačno poberem sve one koje su već mjesecima single, slijedećeg se dana negdje na dnu košare ili ladice pojavi žalosna polovica. Baš se danas predomislila i zaželila zajedničkog suživota sa dijelom para kojeg su jučer odnesli smetlari. Žalosne li ljubavne priče...  E sad, osim što me bilo stvarno teško nagovoriti da opet odem na pivo, pa usput sa frendicama, koje su na dijeti (  ) dvaput naručimo klopu u kafić ( ), te sad ponovno razmišljam zašto sam ono debela ( ), jutros otvorim novine od pred neki dan i iz sredine ispadne ljubić. Davnih su me dana skupa sa cjepivom protiv dječje paralize i inih dječjih bolesti cijepili i protiv romantike. Ide to tako daleko da me neki drže za emocionalno hladnu kučku, koja ne pokazuje osjećaje. Pa si pomislim, ajde, idem probati pročitati taj ljigavi ljubavni roman, možda sam se u medjuvremenu smekšala. Već na prvoj strani zasmeta me jedan detalj. Ma dobro, par detalja. Glavni se lik (naravno, da je zgodan u tri pičke materine, velikih blagih crnih očiju, tamna tena, visok, blablabla...) nakon dugogodišnjeg školovanja vraća kući (ne mogu a da me ovo ne asocira na Lesija) gdje ga čeka isto tako lijepa zgodna i pametna sekica, koja je u medjuvremenu odrasla i slijedećeg tjedna slavi zauke. Starije se braco čudom čudi kako je narasla, odrasla, čak je preneražen činjenicom da je fuka tam neki klokan. Ne mogu a da ne upitam: a) kako to da neki siroti mali bogataš, čiji roditelji posjeduju pola otoka (ne znam zbog kojeg razloga glavni likovi ljig..., pardon,ljubavnih romana obično žive po otocima) nema para u sedam godina (al se taj nastudirao) jednom svratiti doma. Ili mama, tata, sekica i kravata do njega. Pa nije riječ o nekom sirotom KV bravaru koji je trbuhom za kruhom zapičio za Australiju, pa nije skupio love za povratnu kartu... b) gdje to u kakvoj jebenoj pripizdini je jadnik studirao, kad nije recimo barem na fejsu vidio sekine novije slike u bikiniju u kojem se vidi da su maloj curici sa kečkicama u medjuvremenu narasle sise... c) tko se danas još može čuditi kako cura od svojih 22, 23 godine ima dečka s kojim, da se izrazimo romantično, vodi ljubav? Svašta... Privremeno zanemarujem postavljena pitanja, pa čitam dalje tu debilanu. Saznajem kako je sve ovo vrijeme studija sanjao o svojoj lagano šuknutoj frendici iz djetinjstva (infiša san u te nemoj mi zamirit, još od mali nogu rado san te vidja), koju nikada nije ni poljubio (a frendovi su kao, ne ide to) iako je sa njom provodio dane i noći na nekakvom samo njihovom mjestu na kojem su promatrali zvijezde i slušali šum mora (žbljak). Priznaje, doduše, da je u ovih par stotina godina ipak kresnuo kakvu kolegicu s faksa, no Teri (glupavog li imena) je cijelo vrijeme bila u njegovim mislima. I sad sav treperi jer će se Teri (buahahaha, ajde joj ga više steri) pojaviti na proslavi koju je draga sekica (moš si mislit, samo u ljubićima su male razmazane pripadnice zlatne klateži dobre i drage, osim što su prelijepih crta lica na još ljepšu, plemenitiju i profinjenu majku) organizirala u njegovu čast. Čovjek (čitaj : kojotica koja čita ovo smeće) očekuje na ovom mjestu neko lagano zločesto biće, kao što to ljudi i jesu, s kojim će se ljubav njegova života pojaviti na proslavi. Kad ono, ekologica Teri (da, studira ekologiju i zalaže se za sirote foke na sjevernom/južnem/kojemliveć polu, nismo ni sumnjali) u pratnji je isto tako blagog, nježnog i dobroćudnog tipa, kojeg predstavlja kao svojeg prijatelja. Brate mili, ova ga baš brije na prijateljstvo. Nastupa veliki zaplet. Dobroćudni prijatelj ima nekog prečeg posla, pa naš glavni lik James (a kako nazvati bezveznjaka bez karaktera) prilazi onoj do koje nešto (a ni sam ne zna što) osjeća već od mladih dana. Plešu. Malo je stisne, ova na to popizdi. Pa nas smo dvoje prijatelji, kako si samo mogao ni pomisliti na išta više, prasac jedan, vidiš me samo kao seksualni objekt, seksistično jedno smeće...I slične spike. Biće žena bila na tečaju kod B.a.b.a. Jadnik se opravdava, ne zna što mu je bilo, blabla. Nekakva kvazi svadja. Par dana izbjegavanja. Najprije on izjegava nju, pa otac popriča sa njim, pa dobije taman malo hrabrosti za osvojit "ženu svog života, koja mu je sudjena" (ovakve su brije krive za mnoge ljubavne patnje na ovome svijetu, posebno kod dijela populacije koje se hrani ovakvim romanima) kad ova počne izbjegavati njega. Opet par dana u kojima pate jedno i drugo. Sad se na sceni pojavi njena majka, opet dobra, draga i plemenita osoba. Objasni svojoj zbunjenoj kćeri da je to ljubav. Teri komplicira i opet počinje priču o prijateljstvu,no svejdeno otkanta dobroćudnog pripadnika Greenpeace-a ili neke slične udruge. Aj, jebote, čitam ja ovo i mislim si : odlučite više oćete biti prijatelji ili cura i dečko ili ćete se oženiti i izroditi masu isto takve predivne, drage, nježne, osjećajne, trlababalan dječice. Hvala kurcu, poslušali me. Oboje dolaze na ono samo njihovo mjesto, konačno ju više zažvali i zagrljeni odlaze uz dogovor kako će se vratiti večeras i uz mjesečinu konzumirati svoju ljubav. A već ju je zaprosio i ova pristala. Romantično do jaja. I tu završava priča. Happy end. A mene muči opet jedno pitanje. Ma dobro, par pitanja... Jel ovaj kreten stvarno vjeruje kako je njegova svetica čekala samo njega sve ove godine i sa svojih 23, 24 godine još je nevina, jer se družila samo sa prirodom, sa ptičicama koje cvrkuću i orhidejama koje sadi uokolo? Je li ona uopće pomislila što napraviti ako se otkrije tamo na mjesečini, kako James ima doduše mnogo imovine na otoku, ali malo u gaćama? Kako to dvoje debila može znati nakon samo dva susreta od po par minuta, nakon stotinu godina razdvojenosti, da je baš on/ona prava za njega/nju? I kako je isto to jasno cijelom otoku dobrih, dragih, plemenitih, suosjećajnih, toplih i bogtepita kakvih sve ljudi, koji su cijelog života imali samo jednu misao u glavi : "Kad ćemo Jamesu i Teri na svadbu?". A zapravo, kad bolje razmislim, bit će od njih dvoje i koristi. Nimalo ne sumnjam da će ovako čedni i neopsjednuti bilo kakvim porocima kao idealno mjesto za medeni mjesec izabrati neki od naših otoka. Na kojima isto tako nema seksa. Ni guzica u bikiniju na plaži. |
- 11:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||