Na redu je još jedna od prijepornih točaka hrvatske književnosti - književna kritika. Ono što nije sporno jest da je ona izgubila značaj koji je imala tijekom proteklih desetljeća kad je uvelike oblikovala krajolik domaće kulturne scene. Izvorni smisao književne kritike unutar znanosti o književnosti jest kritičko vrednovanje književnog djela, no ona se već duže vrijeme u vodećim medijima svela na kratku promotivnu informaciju, najčešće na neku vrstu nemušto sastavljenog promotivnog materijala utjecajnih izdavačkih kuća. Dok je u boljim danima ona mogla utjecati čak i na prodaju knjige, afirmaciju pojedinog autora ili pak prevrednovanja nacionalnog literarnog kanona (primjerice, tekstovima kritičara poput Tenžere ili Mandića), njen je značaj danas daleko manji. Na tribini će (bez kultur-pesimističke lamentacije) biti riječi o pozitivnim i negativnim stranama povlačenja književne kritike u zatvorene literarne kružoke, u rezervate specijaliziranih novina, portala i časopisa za kulturu, potom o transparentnosti pisanja u sredini gdje se kritičari ne žele nikome zamjeriti, kao i o tome može li novija generacija književnih kritičara kvalitetom tekstova parirati nekadašnjim uglednim imenima. Govore Gordana Crnković, Katarina Luketić i Boris Postnikov. Urednik i voditelj je Tonči Valentić. Dođite i zaključite kakva budućnost očekuje književnu kritiku - život ili smrt? Gradska knjižnica, večeras u 20 sati, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3 kat.
Sa. R. B.
Jeste li znali da krimić često zovu ženskim žanrom? To je zato što nigdje postotak žena kao najznačajnijih autora nekog žanra nije tako veliki kao u krimićima. Iako u teoriji često tretiran kao "trivijalna književnost", kriminalistički roman, kao iznimno popularan žanr, nesumnjivo ima svoju vrijednost i svoju publiku jer je na određen način interpret postojeće kriminalne stvarnosti, dok se njegovi autori mogu percipirati kao svojevrsna dežurna savjest društva. U svjetlu poetičkih okosnica ovog žanra, kao i recentnih romana dvojice etabliranih autora – Pavla Pavličića i Ivice Đikića, čija se tematika nedvojbeno uklapa u spomenutu spisateljsku praksu, ova će tribina pokušati zaokružiti fenomen kriminalističkog romana. Dođite i provjerite kako stoje stvari u hrvatskom krimiću... Gosti - Pavao Pavličić,Ivica Đikić, Boris Postnikov. Urednik i voditelj - Gordan Nuhanović. Gradska knjižnica, večeras u 20 sati, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3 kat.
Sa. R. B.
U posljednjih tridesetak godina o Krleži se vodilo dosta polemika, napisan je velik broj tekstova u kojima se propitkuje njegova relevantnost unutar nacionalne književnosti - s jedne mu se strane pripisivalo određeno idolopoklonstvo, a s druge ga se nepravedno omalovažavalo. U tom smislu ova je tribina otvorila neka sporna pitanja, fokusirajući se ponajprije na osobne kontakte Georgija Para i Željka Senečića s Krležom, dakle, umjetnicima koji su ga imali privilegiju poznavati te s njim surađivati u filmskim i kazališnim adaptacijama njegovih djela.
Na početku tribine prikazan je zanimljiv kratki film Željka Senečića "Krleža&Zagreb" u smislu primjerenog uvoda u razgovor, ali i podsjetnika na Krležinu agramersku "inficiranost", jednako kao i fotografije Toše Dabca iz tog razdoblja, koje se kao zgodna usporedba koriste u filmu. Željko Senečić ističe kako je u ovom filmu pokušao naći rješenje Krleže ilustracijom Dabca s obzirom na činjenicu da je riječ o istom vremenu i da se radi o dva vrlo talentirana čovjeka koji nesumnjivo idu jedan uz drugog...
Željko Senečić, autor 400 filmskih scenografija, od "Tko pjeva zlo ne misli" i "Breze" do Oscarom nagrađenog "Limenog bubnja", slikar, pisac, scenarist
Novi film o Krleži
Ideja o filmu stara je otprilike godinu dana, a prvotna zamisao bila je snimiti dokumentarni film o Krleži u trajanju od 30-ak, maksimalno 50 minuta. Međutim, uskoro je postalo jasno da je nemoguće taj golemi materijal sažeti u okvire spomenute minutaže pa se odlučilo napraviti seriju od tri filma - prvi dio obuhvatio bi razdoblje od rođenja do početka rada u Leksikografskom zavodu, drugi dio od Leksikografskog zavoda do smrti, a treći dio, "Krleža danas", odnosio bi se na recepciju Krleže u današnje doba, odnosno razmatrao bi što se događa s njegovim djelom trideset godina nakon smrti. S obzirom na činjenicu da je većina sugovornika u filmu je poznavala Krležu, bio je to na neki način zadnji trenutak da se čuju njihova osobna iskustva s njim. Postoji i ideja da se dosnime igrane scene, da se, primjerice, vidi Krleža u školi, Krleža u Madžarskoj... Premijera filma najavljenja je za 29.12. (godišnjicu smrti) u Kaptol centru. Nakon premijere u kinima namjera je ponuditi film Hrvatskoj televiziji. Još treba istaknuti jednu nevjerojatnu činjenicu - prilikom snimanja ovog dokumentarca ustanovljeno je da nitko nije napravio nijedan film o Krleži, s Krležom, u smislu da ga se snima dok priča!!!
Krležina rečenica - konačno na TV-u!
Kao autor mnogobrojnih scenografija za kazališne i televizijske adaptacije Krležinih djela, prisjeća se kako je 60-ih godina tadašnja Televizija Zagreb, zahvaljujući Ivi Štivičiću, na svoj repertoar stavila nekoliko vrlo uspjelih Krležinih drama. Primjerice, "Adam i Eva" Marija Fanellija, i s današnje točke gledišta dobar film - snimljen sjajno, kadriran dobro, osvjetljen dobro, sa sjajnom muzikom... Putem nekoliko filmova koji su uključeni u novi film o Krleži - kao što je spomenuti "Adam i Eva", zatim "U logoru", "Tomo Bakran", "Vučjak", "Put u raj", "Kristofor Kolumbo", "Kraljevo" čuti će se na televiziji nakon dugo vremana jedna prava rečenica na koju su ljudi danas gledajući televiziju i zaboravili...
O ambivalentnom odnosu prema Zagrebu (unatoč brojnim putovanjima, Krleža je cijeli život ostao jako vezan za Zagreb) te vlasti (s jedne strane se percipira kroz svoj pobunjenički odnos koji se očitovao u ranim ostvarenjima, a s druge kroz kohabitaciju s vlašću tijekom 50-ih godina kada je postao etablirani autor)...
Krležu je dosta pogodio neuspjeh filma "Put u raj", ali po njegovu mišljenju u pitanju su još neke stvari koje su se odigrale protiv Krleže, prije svega, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, donesena uglavnom zahvaljujući njemu. Nepravda je bila da taj film čak nije ušao ni u selekciju Pule (tadašnji Festival jugoslavenskog igranog filma) jer je politika spriječila da se taj film prikaže, mada mu je nedvojbeno bilo mjesto u Puli. To je dosta pogodilo Krležu i na neki je način nakon toga izgubio želju baviti se filmom. Taj "Put u raj", pak, pokazuje da Krleža nije baš bio svemoćan i da nije mogao u tom sistemu raditi što hoće... Pitanje o Krleži i Zagrebu je prekomplicirano i preteško.
Krležina vizija u par minuta
Prisjeća se razgovara s Krležom, kojemu je prisustvovao zajedno s Ljubom Tadićem i Marijom Fanellijem. Bila je riječ o "Sarajevskom atentatu", koji je u to doba spremao Fadil Hadžić. Krleža je u par minuta ispričao svoju viziju - kako bi on to napisao i kako bi trebalo napraviti tu predstavu. Da je toga dana odmah zapisao što im je Krleža ispričao, bila bi to jedna fantastična priča o Bosni, Sarajevu, Ferdinandu, Principu...
Georgij Paro, kazališni redatelj, iza sebe ima više od 200 režija, poznat, među ostalim, po inovativnim interpretacijama Krležinih drama te dramatizacijama i prilagodbama drugih Krležinih tekstova - prvo u seriji uprizorenja Krležinih djela bila je drama "U agoniji" 1969. godine, slijedi niz uspješnih adaptacija politički intoniranih djela, npr. "Aretej" 1972., "Kristofor Kolumbo" na Dubrovačkim ljetnim igrama 1973., zatim "Zastave" 1991., "Glembjevi"...
Zbližavanje s Krležom
Kao redatelj ne pristupa nekom piscu ako ne dijeli njegov svjetonazor... S Krležom je osjetio tu mogućnost dijeljenja zajedničkog svijeta, kao i cijela njegova generacija, unatoč činjenici da je on od njih bio stariji 40 godina. Do zbližavanja s Krležom došlo je putem prepoznavanja nihilizma u njegovoj literaturi, koje im je pomoglo da nađu svoje mjesto u kontekstu hinjenog optimizma što ga je sa sobom donio komunizam. Bilo je to vrijeme kada se nametao optimizam - radne akcije, lopate... I onda se dogodio Krleža kao ljevičar koji je s jedne strane dijelio taj svijet, a s druge svojim nihilizmom, svojom ubitačnom kritikom svega oko sebe pomogao je njemu i cijeloj njegovoj generaciji da pronađu svoj odnos prema toj stvarnosti...
Krleža, "štrihanje", dopisivanje
Nije se protivio "štrihanju", ali nadopisivanju da. Marijan Matković je bio jedini privilegirani kome je Krleža dopustio nadopisivati svoje tekstove... Iako je slovio kao čovjek koji nije dopuštao da se po njegovim tekstovima dira, prepravlja, ističe kako je on takvo dopuštenje imao, istovremeno osjećajući potrebu da ga na određen način uvijek i traži... Krleža se nije se miješao u estetiku kazališta - znao je reći "to je vaš cirkus, nije moj, ja sam svoje napisao"... Dopustio je dakle da se neki njegovi tekstovi izvode i na neki drugi način nego onako kako je on to napisao, pogotovo kada je riječ o adaptaciji romana... Predložio je adaptaciju "Zastava", koju je Paro i napravio - 1991. godine, deset godina nakon njegove smrti. Naglašava kako su njegova redateljska iskustva s Krležom kao velikim piscem u tom smislu su bila fantastična, imao je apsolutnu slobodu, ali, prije svega uz potpuno poštovanje njegova svjetonazora, participirajući na neki način u njemu svojom vjerom u Krležin kritički, osporavajući duh, u nevjerovanje u dobar rezultat - uvijek je govorio "ne daj bože da doživimo realizaciju svojih ideja i svojih snova jer ćemo se razočarati"...
Kako s tzv. baroknom rečenicom danas?
Prema njegovu mišljenju, ljudima se možda čini da je kada čitaju Krležu ta rečenica komplicirana, međutim, kada se ona stavi u govorni pogon i kada je izgovara dobar glumac, onda je ta rečenica toliko živa, toliko govorljiva da to ne predstavlja nikakav problem... Ima glumaca koji mogu u kazalištu igrati ne samo Krležu, nego bilo što u kazalištu što se zove literatura, i ima onih koji to ne mogu... Zato što se ta razlika izgubila ili je često puta takva da ide u korist glume u sapunicama, ili nečemu sličnom, za to nije kriv Krleža, to je neki ukus vremena koji se podredio dnevnom, banalnom, i tu Krleža a priori gubi i bolje da ga se ne igra na taj način...
Krležu više nitko ne čita?
Krleža je i sam osjećao da gubi bitku s vremenom, da dolazi novo vrijeme, nova osjećajnost, nova gluma, često je znao reći da ga više nitko ne čita... Međutim, Georgij Paro naglašava kako ne treba oko toga dizati veliku galamu, to je normalno, dolaze novi pisci, novi ukusi...
Raditi Krležu iz Krleže
Prisjeća se kako su, radeći Krležu, on i Dino Radivojević znali biti dosta radikalni, ali uvijek iz Krleže, poštujući to što je on pisao, ali po nekom vlastitom nahođenju... Danas, međutim, redatelji sve više prekrajaju Krležu na način da oblikuju neki svoj osjećaj svijeta koji je potpuno mimo njega. Redateljsko kazalište uzelo je u današnje doba sebi za pravo da vodi teatar, da postane autorsko i to na račun autora, što rezultira velikim nesporazumima kada je u pitanju ne samo Krleža, nego i drugi klasici... Redatelji su počeli raditi neke predstave koje nemaju nikakve veze sa svjetonazorom tih pisaca, oni izvuku nešto iz toga, pa onda nadograde, nadopisuju, i tu nastaju nesporazumi i tu je onda Krleža izgubio svaku šansu...
Neistine o konzervativnom Krleži nesklonom televiziji i filmu
Naglasio je kako je Krleža bio nesklon isključivo ljudskoj gluposti, gdjegod je vidio da postoji neka autentična inspiracija, postupak, on bi to podržao i mimo svog osjećaja tzv. staromodnosti. On je uistinu dobivao "ultikariju" na gluposti, doslovce je znao lupati šakama po stolu, burno je reagirao na svaku budalaštinu koju bi u novinama pročitao... Ali nije mislio da su svi budale, nego je za one koji jesu budale, govorio da su budale.
"Zastave" i ukleti povijesni krugovi
"Zastave" su nastale su nakon godinu dana detaljnog iščitavanja... To djelo, koje je još uvijek malo ljudi pročitalo, prikazuje "hod po trnju" hrvatskoga bića - kako pojedinca, tako i naroda u cjelini na jedan čist i jasan način, s pogledom na stvari koje su povijesno neupitne i s osjećanjem koje je Krležu stalno mučilo, a to je da se ti ukleti povijesni krugovi ponavljaju i iz toga nema izlaza. On je još u svom mladenačkom "Kolumbu" rekao "ja ne mislim u krugovima, ja mislim u tangentama". Ali ta tangenta jest izlazak iz toga kruga, no u povijesnim događanjima izgleda da tih tangenti nema... To je u "Zastavama" bjelodano i briljantno napisano. One predstavljaju vrhunac Krležina pisanja, nešto najvrednije napisano u novijoj hrvatskoj književnosti...
"Zastave" i hod po mukama
To djelo odaje i hod po mukama hrvatskog intelektulca, lijevo orijentiranog. Na Tuđmanov upit o liku Kamila Emeričkog, odgovorio je da zna kako je pisan po Kamilu Horvatinu... Dakle postoje i neka prepoznavanja, ali ona su, prema Paru, manje važna, riječ je o tome da se jedan oblik egzistencije ponavlja, sve ostvareno podložno je promjeni, hoće li ona biti nabolje ili nagore - ne zna se, ali sigurno je da će ta promjena biti bolna i da će biti još jedan krug povijesti koja će se ponoviti... Takav pogled na povijest jednoga Krleže neupitno sugerira poznavanje suštine povijesti pa u tom slučaju nema mogućnosti da je svaka tri dana neki povijesni dan, odnosno, povijesni trenutak, kada se nešto potpiše... Kod Krleže nesumnjivo postoji jedan trajni čovjekov angažman da se održi na doličan, ljudski način, da ne bude majmun.
Krleža i ankete
Neki sveučilišni profesori koji predaju književnost smatraju "Zastave" djelom pretjeranje redundantnosti, zatim peterosveščanim djelom koje opterećuje današnjeg čitatelja gomilom nepotrebnih informacija iz povijesti, mađarskog, njemačkog jezika.
Jedna od recentnih - koje Hrvate biste izdvojili kao najznačajnije u povijesti? Na svim listama su se pojavljivali Tito na prvom mjestu, Tesla na drugom, Krleža na trećem.
Suma sumarum
Unatoč svim osporavanjima Krleža je nesumnjivo jedan genijalan čovjek... Imao sam sreću biti u društvu Krleže, i to kako se Krleža ponašao, razgovarao, to se ne može opisati... Bilo je ljudi koji su nakon susreta s Krležom to zapisivali, samo se tako moglo dogoditi da Vaništa tako sjajno opiše svoje susrete s njim... (Željko Senečić)
Krležino djelo je jedna gromada koja stoji i o kojoj će se uvijek raspravljeti, uvijek izazivati interes, prijepore... Povijesno biće hrvatskog naroda on je dao na jedan bolan način. Ja ne znam većeg hrvatskog pisca od Krleže, u smislu podcrtavanja hrvatskog, a tu su mu isto svašta osporavali... (Georgij Paro)
Završetak ili čudo od Krleže
Čudan je taj fenomen Krleže - nitko ga ne čita, a on je ipak legenda o kojoj će se još dugo održavati književne večeri, i opet ga nitko neće čitati, i opet nitko neće znati što je napisao, a Krleža će ostati... To je to čudo od Krleže, prevelik čovjek došao je u premali narod...
