...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...103
|
Strast koja je sada potresala tijelo Lehi Manuela bila je obuzdana. Više nisu žlijezde vladale njegovim mozgom, već je on naređivao svojim žlijezdama. Ugodna toplina prostrujala bi njegovim tijelom kad god bi pogledao svoje ruke pune ožiljaka. Grijala ga je neka unutrašnja vatra kada bi se pokušao sjetiti svih bitaka i strelica koje su mu parale kožu, ili oštrica tuđih mačeva koji su mu zasijecali meso; sjećao se melema i dugotrajnog liječenja tih rana; sjećao se buđenja sav okupan u znoju od reumatske groznice koju izazvaše brojne rane, a često puta bi se prehladio kašljući do suza. Već dvadeset godina vitla mačem da bi tusti senatori mogli crpsti rimske pokrajine i bogatiti se na velikim kamatama. Zar nije u zemlji Britaniji izbila pobuna baš zbog novčarskih poslova i visokih kamata? Zar nije zemlja Judeja prikupljala danak i slala ga u Rim? Samo je zemlja Ilirija dana plaćala mramor-kamenom za rimske palače, hrastovim drvom za namještaj, rudama od kojih su se kovali oštri mačevi. Tamo na istoku kod stare planine Balkan bili su veliki rudnici bakra, prema Grčkoj iskapala se srebrna ruda zajedno s bakrom i metalom najplemenitijim od svih, za kojim je čeznuo Rim, a to je bilo suho zlato. Tamara i Lehi vratiše se pred zoru zagrljeni dok su pijetli najavljivali novi dan. Nakon dva tjedna boravka u Strahimirovom kraju, skupina krene u ranu zoru ispraćena prijateljima. Maloga Bornu nisu htjeli buditi, samo je Lehi dugo stajao nad njegovim krevetom i u njegovim crtama lica gledao sebe; u njegovom djetinjstvu svoje djetinjstvo. Na brzim konjima on i petorica jahača stigli su za dva dana na obalu Istrije. Dalje su lađom plovili Jadranskim morem prema jugu, kod Mesinskog tjesnaca ušli su u Tirensko more i ploveći uz obalu stigli do Naulja. U napuljskoj luci iskrcali su teret, a onda dalje krenuli prema luci Ostiji, odakle su dalje putovali kopnom prema vječnom gradu Rimu. Iako je već počinjala zima, u Rimu je sve izgledalo kao da je proljeće; lišća je još bilo na drveću, a sunce je ugodno grijalo. U Rimu su pronašli svratište koje su unaprijed platili za deset dana boravka. Lehi Manuel, zapovjednik legije Judejske, bio je odmah primljen od cezara Klaudija. Razgovarali su cijelo prije podne o tome kakvo je stanje na sjevernim, istočnim i južnim granicama. Klaudije nije mucao pri normalnom razgovoru, samo bi ponekad zatresao glavom tražeći odgovarajuću riječ. Lehija je čudila ta jednostavnost careva koji bijaše bog na zemlji, a bojao se otrova i pretorijanskog mača kao i svaki smrtnik. Najveće iznenađenje priredio mu je Klaudije kada mu prijateljski priđe, uhvati ga ispod ruke i uvede u veliku biblioteku, gdje mu u povjerenju reče: |
