...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...84
|
Lehi Manuel je razgovarao sa zapovjednikom broda, kapetanom Cebionom Kvintom Mezomom, nekadašnjim senatorom, koji je prognan u zemlju Siriju pod optužbom da je pronevjerio državna dobra. Sada je imao cijelu flotu brodova kojima je prevozio rimsku vojsku najkraćim putem do krajnjeg dijela Jadranskog mora; do same lagune gdje se alpska klima spaja sa mediteranskom i počinje gorje, koje zovu Alpe. To je zapadni dio zemlje Ilirije, domovine Strahimira Oreba. - Zapovjedniče Cebione, evo vam ova kesa zlata da se pobrinete za nas četvero što se tiče sigurnosti, ishrane i svih ostalih udobnosti! Takva prilika vam se neće pružiti dva puta u životu, jer ako Plantagona kaže samo jednu riječ cezaru Tiberiju, bit ćete vraćeni natrag u Rim. I njezin otac, namjesni u Sirakuzi, može se za vas zauzeti ako mu to kaže njegova kći ljubimica, koja je tri godine nesretnom sudbinom bila od njega odvojena. Cebion je brzo shvatio da pred sobom ima dičnog Lehi Manuela, viteza sa Istoka i glavnog zapovjednika legije zvane Judejska. Osim toga, ovo mu je već sedma godina u progonstvu, pa bi dao sve zlato i brodove, samo da još jednom vidi Rim iz kojeg je prognan. No, oprez mu je ipak nalagao da govori biranim riječima kako ne bi ispalo da se dodvorava. Kratko je kazao: - Bit ćete zadovoljni! Najkraćim putem stići ćete do poluotoka Istrije, a na putu vam neće ništa nedostajati. Dobili su dvije kabine. Jednu su zauzeli pretorijanci, a druga je pripala Lehi Manuelu i kneževskoj kćeri neobičnog imena. Isplovili su prije podne i već u kasnim popodnevnim satima, prije zalaza sunca, vidjeli su otok Cipar. Još iste noći zaplovili su na otvoreno more kako bi što prije stigli do otoka Krete. Flota je plovila po mirnom moru, čuli su se samo udarci bubnjeva i pljusak vesala. No, kako vrijeme neprekidno mijenja svoju ćud, zapuhao je istočnjak i podigao valove tako da je otok Kreta izronio iz Sredozemnog mora poput velike nemani. Dalje su plovili mirnim Jonskim morem sve do Otrantskih vrata, kroz koja su ušli u Jadransko more. Za sve vrijeme putovanja Lehi Manuel nije stavljao ruku na Plantagonina bedra. Razgovarali su o bogovima i rimskim zakonima spominjući svetišta Jupitera, Apolona, Marta u Galiji, Dijanu Efešku, Afroditu koju štuju u Smirni, Salijenu iz Kartage; Lehi je pričao o egipatskoj kraljici neba, o Baalu Priorskom, o Dagonu kojeg su štovali Filistejci. - Reci ti meni, Plantagono, kojem ti bogu lijevaš žrtve okajnice ili prinosiš krvne žrtve? Možda boginji Vesti, ili pak Jupiteru? - Ni jednom božanstvu ja ne prinosim nikakve žrtve, osim što ponekad u peć bacim nekoliko suhih lovorovih listova za kućne duhove Lare i za sreću naše kuće. Ja ne mogu zaklati nedužnu životinju na nekom oltaru, jer ne podnosim životinjsku krv; od njem mi pozli. Lehi se grohotom smijao "tankoćutnosti" Plantagoninoj koja jednim udarcem prekolje pretorijanca, a strepi nad životom nedužnih koza ili možda neke ptice. - A ja tebe zovem "okrutna". - Okrutna sam iz nužde. Nije svejedno bez razloga ubiti nedužno biće, ili recimo kad me napao divlji vepar i skoro mi otkinuo nogu. Našao mi se tada pri ruci jedan zašiljeni kolac koji je bio zaboden uz malu voćku i braneći svoj život, usmrtila sam vepra, iako sam od tog prizora povratila sve što sam pojela. Bio je to strašan prizor kada je smrtno ranjena životinja pokušala ustati ne bi li me dokrajčila, nabijajući sama sebe na kolac. Mnogo puta sam to noću sanjala, a ono za pretorijanca, rekla sam ti da je to bilo slučajno i u velikoj srdžbi.  |
