JOSIP JURAJ ŠTOS-ŠMAJSER
|
Za šest dan navršit će se godina otkako je na Trgu Republike otkriven spomenik banu Josipu Jelačiću, mom imenjaku, što se tiče imena. Jedino me dotični gospodin šije za grofovsku titulu i bansku čast. Obojici nam je zajedničko to što nismo završili Filozofski fakultet; on je otišao u generale, ja u piskarala, a sitnica od kakvih sto i više godina koja nas dijeli, u odnosu na vječnost samo je kap u moru transupstancije, ili beskonačnosti, ili svega što ljudsko oko nije vidjelo i uho čulo. Uostalom, nebeska mehanika je strogo odijeljena od zemaljske ništavnosti. Zvijezde su možda rupe kroz koje mi virkamo u vječnost i ako se malo podignemo na prste, skratit će se razdaljina između nas i zvijezda, odnosno rupe, a čovjek je po prirodi voajer. Lani se u prvoj polovici mjeseca listopada slavilo, a ove se godine ratuje. Danas sam imao čast upoznati mrku spodobu kojoj se kosa i obrve skoro sastaju; dijeli ih samo oko dva cm, a možda ni toliko. Predstavio mi se kao Josip Juraj, a budući da je imao automatsku pušku zvanu šmajser, logično je da sam to dodao imenu i prezimenu i nekim čudom se poklopila sličnost imena i prezimena s đakovačkim biskupom. Odmah se vidjelo na tipu da nije rođen da gradi katedrale, ni akademije, ni sveučilišta. Mračni je tip rođen da ubija dok ne bude ubijen. Dakle, nešto kao noć koja je nasuprot danu. Upoznao nas je jedan moj prijatelj kompozitor lakih nota, koji se divi heroju Domovinskog rata. Pričali smo o kršćanskoj vjeri i nevjeri, o mrskom neprijatelju; zadivljujuće je znanje, zapravo neznanje, mladića s puškom koji bi devu poslao u samostan umjesto da je gura kroz ušicu igle. Čudno shvaćena Isusova nauka. No, ja nisam insistirao na popravnom ispitu imajući pred očima bombe koje su mu zveckale i punu automatsku pušku. Složio sam se s njegovim Evanđeljem. Neka mu bude po volji samo zbog puške. |
