EKRANIZACIJA ŽIVOTA
|
- Što mislite o ratu i raspadu komunizma? – pitao me danas radio reporter ispod starih platana u parku Zrinjevac. Zatečen pitanjem, samo sam procijedio «hm», tek toliko da pokažem dripcu kako ja znam misliti i kristalizirati se, premda mi nije bilo ni do razmišljanja ni do kristalizacije. «Mislim, dakle, postojim», rekao bi filozof, no ja sam umjesto njega promrmljao još jedno «hm» i rekao kako sam za onu drugu stranu medalje iz Tolstojevog romana. Naime, kažu da je časni starina iz Jasne Poljane prvih pet godina pisao «Rat», a drugih pet «Mir». Ja sam za onih drugih pet godina. Šteta je samo što radio nema ekrana, a baš mi se svjetlucalo tog jutra deset minuta nakon doručka. «Ništa bez ekrana», pomislim i promrmljam kako nemam pojma o komunizmu. Znam samo da su se u izraelskim kibucima približili tom zamišljenom idealu, no i oni su odustali kad su shvatili da na jednu kravu otpada jedno vime i da ne mogu svi musti jednu kravu. Komunizam stvara, valjda, harmoniju u duši. To je, zapravo, nebeski model, ali je neprimjenjiv u svijetu materijalnog; tu umjesto harmonije dobivamo harmoniku u duši. Ima veze s milozvučjem, ali harmonika bez harmonikaša je kao izraelski kibuc bez dosta krava muzara. Na ekranu je sve moguće. Između državotvorstva mogu se ugurati naslovi i naslovnice, ljigavci i deterdženti; ekran treperi, organizam upija treperenje i sretnem li čovjeka koji umjesto glave nosi ekran, znat ću kud plovi ovaj brod zvani život. Mladi reporter nije mogao naslutiti moje misli koje su zujale kroz glavu i sijevale poput munje. Govorio sam o nekakvim mirovnim inicijativama koje nitko neće čuti. Pregristi čovjeku grkljan u jednoj sekundi, to je zamišljeni ideal kojeg mnogi sanjaju, neki i ostvaruju, a onda reporter mene davi mirom i komunizmom kao da od tih pitanja zavisi život. |
