»Knjiga Osjenčane riječi obuhvaća moje kolumne koje su izlazile u Vijencu od 2009. godine do kraja 2014. godine i obrađuje vrlo raznolike teme: od kotača koji se ne vrti, kojekakvih inđipota, raznih nijansi zelene, frigijskih kapa i ostalih kalpaka, od mitri i tijara, od cedulja i ceduljica, posjeta i posjetitelja, čekanja i iščekivanja, do fraka i mufa – a danas su oba ta predmeta već naftalinska – te do jednoga sasvim osobnog oproštaja od dramske i filmske glumice Ane Karić, kad to od mene nitko nije ni tražio ni očekivao.
(…) Ono što je zajedničko svim ovim tekstovima jest pronalaženje i onih poveznica među riječima koje se na prvi pogled čine vrlo udaljenima, čak nemogućima. Jer, ako uspiju izaći iz tamnih sjena koje ih obavijaju ili se nad njima nadvijaju, i među njima se nerijetko uspostavlja čvrsta dubinska veza. Prateći te raznoliko osjenčane riječi, nailazila sam na sjene koje su bile svijetle, tek blagi zaklon od sunca, a neke su bile tamne, gotovo nepronične, no zato i izazovnije da otkrijem što u svojoj dubini i tmini kriju. Svaki put ako bih to uspjela otkriti, doživjela sam jedan od onih neponovljivih trenutaka koje poznaje svaki istraživač istinski predan svojemu radu. Nije važno bavi li se kemijom, biologijom ili nekom drugom znanošću. Traganje za dubljim smislom (u mojem slučaju to su riječi) i povezanošću s dosad poznatim elementima, pa, ako je sreće, i pronalaženje veze za kojom tragam čini svako otkriće jedinstvenim, a istraživača nagrađuje neprocjenjivom nagradom – intimnim zadovoljstvom i dubokom zahvalnošću Providnosti što mu je bilo dano da s predmeta svojih istraživanja skine koprene za koje je često mislio da će zauvijek zastirati predmet njegova istraživanja. Ja po takvim uzbudljivim vodama traganja i otkrivanja brodim bez prestanka već sedamnaest godina, koliko ispisujem jezikoslovnu (i ne samo jezikoslovnu) rubriku u Vijencu. Život mi je zbog toga i sretniji i ispunjeniji« (Nives Opačić, iz Predgovora).