SLAVKO JENDRIČKO

DRŽAVNA ŠUMA
za Dortu Jagić na liječenju od borelioze

S psima iz svoje šume ušao sam u državnu u kojoj postajem
dezorijentiran estetski pluća dišu sipljivo teško hrapavo

zaglavljen između politike njena vlasnika koja je posve plitka
svakodnevica s čeličnim žicama ukrućenim zmijama u lišću
neuk ne prepoznajem koje režu vratove ubijaju otrovom

Toliko krikova čujem u šumi ni jedan nije čovjekov trag

samo nevidljivih zvijeri prljavih snova zavučenih u čizme
slutim li prvi strah od gubljenja pravog smjera iz kojeg je
uobičajeno dolazio spas ništeći autodestruktivne emocije
pokvarenih termometara ne računajući nekoliko izuzetaka

Za dana vraćam se na imanje ženi nasmiješenim krpeljima
tuširam se pod vanjskim tušem vodom ugrijanom suncem

oblačim bijelu majicu nimalo se ne bojim karcinoma ni side
samo neznanja o osjećaju trave kojeg brzo svladavam nakon
svakog njenog krika kojeg čujem dok snažno bruji kosilica.