U svojoj najnovijoj knjizi autor je sabrao trideset i osam eseja koje je u skraćenim verzijama predstavio na različitim simpozijskim okupljanjima u posljednjih nekoliko godina. Njegov znanstveni i stručni interes obuhvaća književnu teoriju, ponajprije teme iz francuskoga poststrukturalizma te povijest hrvatske književnost, napose teme o hrvatskom pjesništvu druge polovice prošloga stoljeća. U pojedinim se zastupljenim esejima bavi i hrvatskom prozom te predlaže tipologiju hrvatskoga poslijeratnoga romana. Naročito se ističu eseji o hrvatskom novosimbolističkom pjesništvu te katoličkom i dijalektainom pjesništvu kao rubnim i još uvijek nedovoljno istraženim fenomenima. Jedan dio tema odnosi se na proučavanje razdoblja hrvatskoga ekspresionizma, napose ekspresionističkoga pjesništva i fenomena hrvatskoga zenitizma. Dakle, može se reći da je ova knjiga, u tematskom smislu, presjek kroz tematske krugove kojima se Milanja bavio i inače u svom bogatom esejističkom opusu. U stilskom smislu, Milanja ostaje vjeran svom minuciozno analitičkom pogledu.