Roman Modro složena je ljubavna priča o intenzivnom odnosu punom strasti i previranja između udane novinarke Andree iz ugledne barcelonske sredine i mnogo mlađeg muškarca Martína Uresa iz provincije. Ono što počinje kao zaljubljenost i ovisnost s Martínove strane, a zaluđenost i strast s Andreine nakon deset godina postupno prelazi u uzajamno uništavanje. Pokušavajući udahnuti život napola razorenoj vezi, krenu na plovidbu Mediteranom s filmskom ekipom zajedničkog prijatelja, karizmatičnog Leonardusa (koji stoji uvijek negdje u pozadini no vječno prisutan, i koji je zapravo onaj pravi "treći” u ljubavnom trokutu) s kojim Martín, sad već cijenjeni redatelj, radi. No na povratku kući dožive havariju i prisiljeni su provesti dva dana na malom grčkom otoku, koji je iskrsnuo takoreći niotkuda, poput fantazmagorije ili oaze u pustinji. Ondje nakon apsurdnog incidenta s divljim psom i staricom Martín, nakon jedinog čina pobune, shvaća svu besmislenost svog života i otkriva da se ljubav može pretvoriti u vrlo opasan i poguban osjećaj. Tako strastvena i složena veza vrtoglavo juri prema tragediji, zaustavivši se na samom rubu litice.
Stil Rose Regŕs istodobno je precizan, reduciran i liričan, opisi mora i krajolika, katkad pitomi a katkad divlji, nisu samo odraz odnosa među likovima, nego i psihološki dopunjuju njihov karakter. Spisateljičina umješnost da sitnim i naoko nevidljivim pojedinostima prida gotovo sudbinsku važnost za razvoj radnje, da kretnjama, izrazima lica, krhotinama riječi svojih likova određuje neumitno smjer njihova života, pokazuje izvanrednu nadarenost za psihološko poniranje u njihovu nutrinu i istančan osjećaj za iznijansiranu raščlambu vrlo složenih ljudskih odnosa. A grčki otočić sa svojim sablasnim obrisima, bačen usred mora, sa svojom tragičnom poviješću i malobrojnim žiteljima koji strancima djeluju nepristupačno, naglašava mračna područja ljudske duše u kojima su se kroz godine nataložili ogorčenost, jad, mržnja, nezadovoljstvo i razočaranje koji su buknuli u konačnom obračunu onih koji su se nekoć voljeli, a sad su "izgubljeni njihovi glasovi u obamrlosti svjetskog bola”.

Rosa Regŕs (Barcelona, 1933), ugledna španjolska književnica i intelektualka, prve godine djetinjstva tijekom građanskog rata proživjela je u Francuskoj, a u rodnom gradu diplomirala je filozofiju. Radila je u izdavačkoj kući Seix Barral od 1964. do 1970, već kao majka petero djece, a potom je osnovala izdavačku kuću La Gaya Ciencia y Bausán te uređivala časopise Arquitectura Bis i Cuadernos de la Gaya Ciencia. Bila je urednica i prevoditeljica u Ujedinjenim narodima od 1983. do 1994, vodila je Ateneo Americano u Casa de América (konzorcij pri Ministarstvu vanjskih poslova koji se bavi kulturnim vezama između Iberoamerike i Španjolske), a bila je i ravnateljica španjolske Nacionalne knjižnice.
Kao spisateljica pojavila se pišući eseje, a relativno kasno, 1991, napisala je roman Sjećanje iz Almatora (Memoria de Almator). Roman Modro (Azul, 1994) ovjenčan je nagradom Nadal, jednom od najcjenjenijih i najdugovječnijih u Španjolskoj. Slijedili su romani Putovanje do svjetla Chama (Viaje a la luz del Cham, 1995) o njezinu boravku u Siriji te autobiografski Luna Lunera za koji je 1999. dobila Nagradu grada Barcelone za prozu. Za kriminalistički roman Dorotejina pjesma (La canción de Dorotea) osvojila je 2001. Nagradu Planeta, a nagrađivan je i njezin posljednji roman Komorna glazba (Música de Cámara) iz 2013. Napisala je i nekoliko memoarističkih proza te brojne zbirke priča. Dobitnica je francuskog ordena Legije časti i katalonskog Creu de Sant Jordi.