Iako se Fraktura , s razlogom , smatra najboljom našom izdavačkom kućom, mislim da Disput nimalo ne zaostaje. (Dapače, što se tiče kataloga publicističkih naslova Disput je ispred Frakture).

Osim što se Disputova izdanja odlikuju visokom razinom kvalitete rukopisa, dizajna, prijevoda, prijeloma, lekture i korekture itd., po nečemu DISPUT je ISPRED SVIH DRUGIH IZDAVAČKIH KUĆA.

Naime, u svojim edicijama "Žive slike" (domaća proza, ur.Josip Pandurić) i "Na tragu klasika" (strana proza, ur. Irena Lukšić) Disput ustrajava u praksi uvrštavanja u knjigu POGOVORNE BILJEŠKE u kojoj urednik, prevoditelj ili književni kritičar piše o toj knjizi i pozicionira je unutar autorova opusa. DISPUT JE JEDINI NAŠ IZDAVAČ koji njeguje tu hvalevrijednu i, po mom sudu, iz više razloga JAKO VAŽNU PRAKSU. (Sorry, zapravo nije istina da je Disput jedini, čini to i koprivnički Šareni dućan ali oni godišnje objave puno manji ukupan broj knjiga).

Svojedobno je i Algoritam uvrštavao tekstove Andree Zlatar u knjige strane proze koje je ona uređivala (ali je ipak bilo i knjiga te edicije bez tih tekstova), a i Profil je jedno vrijeme knjige svoje edicije Femina (strana proza ženskih autorica, ur.Alica Gracin) obogaćivao takvim tekstovima, ali je to bilo kratkog daha. Dok sam bio urednik u Hena com-u predlagao sam to, ali, nažalost, kod ljudi koji vode tu izd.kuću nije bilo sluha za tu ideju.

S obzirom da urednici ionako, za potrebe aplikacije knjiga na natječaj Min.kulture za otkup knjiga za knjižnice moraju napisati recenzije, zaista mi nije jasno zašto izdavačke kuće bar te recenzije ne uvrštavaju u knjige.

Zar zaista ne uviđaju VIŠESTRUKU KORISNOST I VAŽNOST te prakse?