Predrag Matvejević (Mostar, 7. listopada 1932. – Zagreb, 2. veljače 2017.), bosanskohercegovački i hrvatski pisac, publicist. Hrvatski i talijanski državljanin, član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2002. godine. Matvejević spada među naprevođenije hrvatske književnike u svijetu, a možda najpoznatije njegovo djelo "Mediteranski brevijar" prevedeno je na 23 jezika.

Bio je jedan od naših najistaknutijih intelektualaca i jedan od naprevođenijih europskih književnika; humanist, kozmopolit, poliglot, aktivist. Za svoja je djela primio brojne nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu. Dodijeljeni su mu počasni doktorati na više uglednih sveučilišta, a prije godinu dana šezdesetak je uglednih talijanskih umjetnika potpisalo inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost, među kojima su bili glasoviti talijanski književnik Umberto Eco te Claudio Magris.
Predrag Matvejević diplomirao je romanistiku u Zagrebu, te doktorirao komparativnu književnost i estetiku 1967. na Sorboni gdje je 1994. obranio i habilitaciju za redovitoga profesora.
Francusku književnost predavao je od 1959. do 1991. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1994. predavao je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost na Sorboni (Paris III, Sorbonne nouvelle) te je bio redovni profesor slavistike na poznatom Rimskom sveučilištu La Sapienza.
Bio je gostujući profesor na raznim sveučilištima: New York University (1982.), École des langues orientales (1991.), College de France (1994.), Université Catholique de Louvain (2000).
Sveučilište u Perpignanu dodijelilo je Matvejeviću doktorat honoris causa. Počasne doktorate dobio je također na univerzitetima u Trstu (2001.), Genovi (2004.) i rodnome Mostaru (2006.).
Bio je počasni doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu, predsjednik Znanstvenoga vijeća Mediteranskoga laboratorija u Napulju.
Uz iznimnu akademsku karijeru, Predrag Matvejević bio je i istaknuti književnik.
Objavio je brojne knjige, među kojima »Sartre»1965. »Razgovori s Krležom«, prvi put objavljenu 1969. , »Književnost i njezina društvena funkcija« 1977., »Te vjetrenjače» 1977., »Jugoslavenstvo danas» 1982., »Mediteranski brevijar«, prvi put objavljen 1987., »Istočni epistolar» 1995., »Gospodari rata i mira« 2000., »Druga Venecija« 2004. »Kruh naš« 2009. te 2011.s Borisom Gunjevićem »Tko je tu, odavde je – povijest milosti; eseji.
Nositelj je brojnih odlikovanja koje su mu dodijeli predsjednici Republike u Francuskoj (Legija časti), Hrvatskoj (Red Danice hrvatske), Sloveniji i Italiji.
Dobio je niz nagrada, među ostalima, Godišnju nagrada Vladimir Nazor 1975., nagrade »Malaparte«, »Boccaccio«, »Silone«, »Marinita» i »Obiettivo Europa«, »Nagradu Exodus«, odlikovanje »Red zvijezde solidarnosti Talijanske Republike« s počasnom titulom »Commendatore« (2007.), Mediteran mira – nagrada grada Ancone 2007. i druge nagrade.