Prihvativši se rada na dokumentarnom filmu ("Dum spiro spero"), autor je bio svjestan da u njemu neće moći iznijeti sve što misli o temi koja ga je okupirala. To ne bi bilo ni potrebno, a ni primjereno mediju. U filmu se prvenstveno usredotočio na pokretanje razgovora i razmišljanje o tome kako razgovarati. Budući da mu je nakon filma ipak preostalo mnogo toga za reći, okrenuo se sredstvu u kojem je najiskusniji – pismu.

Knjiga istoimenog naslova osnova je na kojoj je izniknuo film, ali i nadopuna i objašnjenje nedorečenog. Ona pokazuje kako se ista tematika prelama u različitim medijima; da je sredstvo, put, ujedno sastavni dio cilja. Isti sadržaj drugačije djeluje na filmskom platnu, a drugačije kao crna slova na bijelom papiru. Drugačije djeluje na gledatelja, kojem nameće ritam izlaganja, a drugačije kada se ritam usvajanja prepušta čitatelju.

Naposljetku, suština je umjetnosti da netko ima što reći, da zna što želi te da ima hrabrosti i zna kako to izvesti. Dohvativši se teme koja se smatra teškom pa je stoga mnogi izbjegavaju, a koja ujedno malokoga ostavlja ravnodušnim pa je mnogi zlorabe, autor je pokušao naći delikatnu ravnotežu s kojom dolazi do odgovora koji je tražio.

Pero Kvesić