Knjiga pjesama Ivana Babića "Pogledi" sadrži 60-ak pjesama u prozi.
Na tragu svoje prethodne knjige "Koncepcija vrta", kojom je autor prekinuo dotadašnju praksu autorove stilske i tematske šarolikosti, u knjizi "Pogledi" ponovno dolazi do izražaja tematska zaokruženost i stilska ujednačenost. Autor ponovno ispisuje svoju sve prepoznatljiviju inačicu pjesme u prozi, teksta što „na malom prostoru“ pokušava sagledati i istaknuti i detalj i cjelinu poetskoga tkiva i svijeta, pa je pojedinačne tekstove moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno.
Dok je u prethodnoj knjizi "Koncepcija vrta" pripovjedački subjekt promatrao svijet očima slikara (ili konceptualnog umjetnika), u novoj knjizi "Pogledi" on to čini očima književnika i to "konceptualnog", gdje sada istražuje ili propituje jedan drugi vrt, onaj „knjiški“ vrt, svijet u kojemu sve živi i buja "knjiškim" životom i prepušta se "književnim zakonitostima". Umjesto propitkivanja i činjenja slikarskog poteza sada dominira meditacija i „pogled“, umjesto boje kao materijaliziranog svjetlosnog spektra, sada su upravo riječ i svjetlost osnovni materijali od kojih se svijet gradi i razgrađuje. Sve to rezultira s mnogo unutarnjih i vanjskih, (pri)gradskih i "seoskih" pejsaža, duhovnih i duševnih pasaža, istrgnutih slika, istrgnutih misli, povezanih tkivom kojim je povezana svaka radnja u svim proznim djelima, tkivom koje je potpuno ili gotovo nevidljivo pored uvijek dominantne radnje, sadržaja, događanja, tkivom koje ovaj literarni konceptualist pokušava osvijestiti, pokazati ga i razotkriti u svoj njegovoj "dosadnosti" i samo(ne)dostatnosti, dovesti ga u poziciju da govori samo za sebe, da se čak nametne kao svojevrsna radnja ili nositelj tobožnje radnje, kao sam literarni subjekt. Tako se poetika prostora iz prethodne knjige postupno preobražava i isprepliće s prostorom poetike, poetskoga. Budući da se može reći kako se autor koristi sredstvima karakterističnim za prozu s poetskom poantom, kao da se nameće pitanje - što je bilo prije - kokoš (npr. proza) ili jaje (npr. poezija)?; što je poetskije - poezija ili proza? Ali, isto tako se progovara i o njihovoj neodvojivosti, njihovoj koheziji i singularnosti. I sve se to odvija pred POGLEDOM tog subjekta ili subjekata, ali i zamišljenog čitatelja, koji ipak u svakoj od tih sličica želi (iz navike, ali i bijega od dosade) vidjeti, naslutiti, prepoznati cjelinu, neku radnju koja nešto suvislo želi i može iskazati i zainteresirati ga.
U ovim pejsažima i često škrtim poetskim slikama ili scenama provlači se i poznaja o suptilnosti i dramatizmu odnosa između lirskoga subjekta i tajanstvenog i sveobuhvatnog svijeta, skrivenog od pogleda ili u pogledu promatrača.

Urednik knjige: Antun Pavešković