Da Ivo Štivičić nekim slučajem nije napisao doslovno ništa drugo osim scenarija za televizijsku seriju Kuda idu divlje svinje, hrvatska kultura svejedno bi mu bila dužna kao malo kojem našem piscu u prošlom stoljeću. Prethodna je rečenica, međutim, mač s dvije oštrice: Divlje svinje svojom su veličinom, genijalnošću i uspjehom nepravedno zasjenile gotovo sve ostalo veliko i važno što je Štivičić napisao za televiziju. Nije to nikakva endemska pojava kad je riječ o opusima pisaca, prije je to pravilo nego izuzetak, pa ne treba nad time žalovati i lamentirati. Nepravdu treba ispravljati, a ova knjiga čini baš to. Četiri Štivičićeve ratne drame – Apel (1965.), Kokošari (1968.), Puška u cik zore (1981.) i Tamburaši (1982.) – dokaz su da hrvatska kultura tom čovjeku duguje mnogo više nego što se čini na prvi pogled.
Ivica Đikić

Ivo Štivičić (Rešetari kraj Nove Gradiške, 1936.) studirao je na Pravnom fakultetu i na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Pisao je kritike u Studentskome listu i na Radio Zagrebu, a na Televiziji Zagreb radio je od 1958. Godine kao dramaturg, scenarist i urednik. Bio je i savjetnik za umjetnička i dramska pitanja glavnog urednika Hrvatske televizije. Adaptirao je za televiziju brojne drame i pisao originalne scenarije, po kojima su radili vodeći televizijski i filmski redatelji, poput Eduarda Galića, Ivana Hetricha, Marija Fanellija i Nikole Tanhofera.
Štivičić vrhunac svoga stvaralaštva doživljava 1970. godine kao scenarist kriminalističko-ratne igrane serije Televizije Zagreb Kuda idu divlje svinje, djela iznimno uvjerljivo koncipiranih likova i jedne od najboljih hrvatskih televizijskih serija uopće. Karijeru u osamdesetima obilježili su mu serija Putovanje u Vučjak i igrani kino-film Horvatov izbor.
Od ostalih njegovih važnijih televizijskih scenarija svakako treba spomenuti sljedeće: Svadba (1959.), Gola cesta (1961.), Vučjak (1961.), Pijana noć 1944. (1962.), Kandidat smrti (1963.), Mokra koža (1966.), Zatezanje konopca (1967.), Kokošari, (1968.), Karmine (1977.), Puška u cik zore (1981.), Brisani prostor (1981.), Tamburaši (1982.), Uskrsnuće nade (1996.).
U novije vrijeme piše i kazališne drame – Pijana noć 1918. premijerno je izvedena 2007. godine, a Shakespeare u Kremlju 2013.
Bio je urednik Dramskoga programa HTV-a, a na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu predavao je televizijsku dramaturgiju. Na Hrvatskoj je televiziji radio sve do 2000., a iste je godine dobio Nagradu za životno djelo „Ivan Šibl“ za televizijski rad. Dobitnik je i Nagrade grada Zagreba i Nagrade Vladimir Nazor. Članom Društva hrvatskih književnika postao je 1966. godine, a objavio je I knjigu dramskih tekstova Ratnici (1968.).