Roman Noćni putevi sastavljen je od niza fragmenata iz svakodnevice noćnog taksista ruskoga podrijetla. Ovdje čitatelj susreće grubu stvarnost Pariza između dva svjetska rata, stavljenu u nostalgični modus, gdje se grad doima poput Petrograda Fjodora Mihajloviča Dostojevskog s gladnim i odrpanim spodobama, krojačima, kuharicama, pijancima...
Mjesta na taksistovim maršrutama najčešće su zadimljene kavane, skromni stanovi podalje od središta grada, mračna stajališta taksija i pusti trgovi. Njima prolaze tragični junaci, izmišljeni i poluizmišljeni, poput "ruskoga kozaka" Fedorčenka, čovjeka nejasna podrijetla i u stalnoj potrazi za smislom života, koji ženidbom s priprostom prostitutkom Suzanne bezuspješno pokušava pokrenuti posao i odlijepiti se od društvenoga dna.
Platon, s kojim se pripovjedač najradije upušta u učene ekskurse, zbiljskog dvojnika ima u poznatom pariškom klošaru zvanom Sokrat. Platon je, veli autor, mlađi čovjek, obrazovan, znao je strane jezike i čak spremao doktorat iz filozofije, no i on na kraju strada od vlastite ruke odnosno filozofije. Na pitanje zašto pije taj propali intelektualac kaže: "Istina koju ne namjeravam poreći tužna je i sastoji se u ovom: mi nismo alkoholičari zato što pijemo, ne; mi pijemo zato što smo alkoholičari."
Možda je najtragičniji lik iz tog društva prostitutka Jeanne Raldy, čiji je prototip čuvena kurtizana Jeanne Baldy. Raldyjeva je, govori pripovjedač, obična francuska djevojka iz Toulona, koja je govorila s jakim južnjačkim naglaskom i svojedobno bila jedna od najsjajnijih žena Pariza, za čiju su se naklonost borili moćni bogataši i uglađeni plemići. Jeannein sjajni život, raskoš i radost, stisnuti su u nekoliko rečenica nostalgičnih prisjećanja, dok se kroz sumornu sadašnjost dugo i mučno provlače prizori njenoga umiranja.
Tu su i Turbigo, prevarant koji je prosio novac za mlijeko, Alice, hladna prostitutka vezana za glazbenika homoseksualca, kao i niz slikovitih gostioničarki, tvorničkih radnika i apatičnih činovnika...
Opisujući ambijent i sudbine ruskih emigranata, Gajto Gazdanov sigurno je kročio stazom slavne tradicije visokog realizma XIX. stoljeća, no istodobno se klonio njegovih kanona. Gazdanovljevo se pismo oslanja na novinsku kroniku, koju miješa s isječcima neposredne realnosti i zastrašujućim slikama iz uzbuđene podsvijesti. Pariz i Petrograd, konkretno vrijeme i mitološki prostor kraja svijeta, patetika i suzdržanost, svjetlo i tama, to je Grad noćnoga taksista, njegova noćna mora.