U knjizi 'Sučeljavanja – Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa' sabrani su polemički tekstovi Ive Pranjkovića nastali i, najvećim dijelom, objavljeni između 1997. i 2007. godine. Sadržajno, a dobrim dijelom i koncepcijski, ona je svojevrsni nastavak autorove knjige 'Jezikoslovna sporenja' (Zagreb, 1997), u kojoj su objavljeni tekstovi polemičkoga sadržaja nastali između 1982. i 1996. godine. Glavna je razlika između njih u tome što je podjela na odjeljke u ovoj knjizi načinjena prema osobama s kojima se autor sučeljavao, tj. prema pojedinim supolemičarima (Daliboru Brozoviću, Stjepanu Babiću, Boži Ćoriću, Mariju Grčeviću, Nataši Bašić i Snježani Kordić), a ne prema predmetima sučeljavanja, kako je bila koncipirana knjiga 'Jezikoslovna sporenja'.
Kao što inače pretežno biva u polemikama o jeziku i/ili oko jezika, pogotovo u nas, i u ovoj su knjizi u prvom planu ona jezikoslovna pitanja koja su izrazitije politički obilježena, i to najviše pravopisna pitanja (uglavnom vezana za prijepore oko novih izdanja 'Hrvatskoga pravopisa' Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša), zatim pitanja odnosa između hrvatskoga i srpskoga standardnog jezika te općenito pitanja vezana za standardizaciju hrvatskoga jezika, za jezičnu politiku u Hrvatskoj nakon 1990. godine i za promjene koje su se od te godine naovamo događale u hrvatskome jeziku ili u vezi s njim.

* * *
Pranjkovićevo dosljedno insistiranje na znanstveno utemeljenoj argumentaciji dobar je primjer na koji se način u znanosti grade i brane (ili: brane i grade) vlastita stajališta. Nažalost, takvi su primjeri u hrvatskoj filologiji iznimno rijetki, dobrih je polemičara malo, prečesto se u polemikama gubi iz vida bit spora, predmet o kojemu se raspravlja, pa i zašto se o njemu raspravlja. Neopravdano se, posebice kad je o jeziku i jezikoslovlju riječ, poseže za ideološkom i/ili političkom (politikantskom) argumentacijom, bit se spora zamagljuje, a u središte izbijaju osobni obračuni među supolemičarima. Pranjković od toga zazire: reći će on po čemu cijeni ili ne cijeni svoga oponenta ili će pak reći u čemu se s njim slaže, a u čemu mu pak i iz kojih razloga ne daje za pravo. To njegovom stavovima daje dodatni kredibilitet.
iz recenzije Lade Badurina

Osobitu pozornost Pranjković je posvetio razotkrivanju manipulacija kojima su se neki filolozi služili kako bi raspravljanje o jeziku skrenuli na politikantsku razinu. Upravo je stoga ova knjiga vrlo važnim dokumentom koji svjedoči o visokoj političkoj opterećenosti jezikoslovne problematike u našem javnom životu. Pitanje je to kojim smo svi u akademskoj zajednici bili, i još uvijek jesmo, izrazito opterećeni, ali o kojemu se iznimno rijetko raspravljalo. Točnije rečeno, česti su bili monološki nastupi, a tek rijetki – dijalozi. U vremenu izricanja parola Pranjkovićeve su polemike svjedočile živost kritične lingvističke misli.
iz recenzije Matea Žagara