U svome već polustoljetnom književnom životu, Jasna Melvinger objavila je cijelo jedno brdo knjiga. Prominentna književna znanstvenica, jezikoslovka, Literaturwissenschaftlerin, teoretičarka moderne, profesorica na sveučilišnim katedrama u Novom Sadu i Osijeku, najmanje je, izgleda, pisala pjesme – tiskala je jedanaest pjesničkih knjiga u razdoblju od 1958. godine do danas. Vjerujući da je poezija čisti ekstrakt jezika, što se drži u malim kristalnim posudama, ova je autorica ostvarila djelo upečatljivoga lirizma i refleksije, djelo kakvom nema slična u modernome hrvatskom pjesništvu. Skrasivši se u vlastitim tihim oazama, u školjkama intime, koje bruje nekom davnom i samo istančanom uhu dostupnom muzikom, Jasna Melvinger veličanstveno konstituira onu bachelardovsku poetiku prostora, u kome »dozrijevaju noći, dozrijeva očaj«.

Lirski svijet Jasne Melvinger ostvaruje se kao traganje za blizinama, otkrivanje zabjeglih sličica i njihovo izdvajanje iz huka prolaznosti. Ponekad te pjesme tvore svojevrsne spontane nizove, ali svaka od njih blješti vlastitim sjajem, svaka je od njih zaseban dragulj u toj kolajni. Bilo da »propituje« i persiflira situacije iz klasične kulture, bilo da sjenči vlastite intimne pejsaže – ona uvijek izbjegava profano, uvijek sa sviješću da je poezija ipak stvar moćnih i odabranih.

Borges u jednoj pjesmi navodi da pisac prvotno ima namjeru opisati cijeli svijet i opisuje tako kuće, krajolike, rijeke, žene, ljude, konje, a na koncu otkrije da je kroz to pisanje narisao tek svoj vlastiti lik. Živeći i pišući u korpusu drugog naroda i drugog jezika, Jasna Melvinger ostaje vjerna svomu usudu i znaku. Ispisujući jedan od najzanimljivijih pjesničkih opusa moderne hrvatske književnosti, ona se grčevito drži riječi svoje književne posvete: »Dunave, O drugoj da govorim rijeci. O moru. Tko će mi vjerovati«.

Mile Stojić