KRITIKA : Jurica Pavičić - 'Crvenkapica' (VBZ, 2006.)

Nakon kratkog izleta u melodramu s prošlogodišnjim romanom 'Kuća njene majke' Jurica se Pavičić novim rukopisom vratio na teren na kojemu se puno bolje snalazi. Njegov peti roman ponovo je po žanrovskom određenju triler sa, za njega karakterističnim, jakim socijalnim štihom. Pavičićeva 'Crvenkapica' ustvari je svojevrsna intertekstualna parafraza slavne istoimene bajke, iz idilične razlistale šume transferirana u njezinu modernu urbanu inačicu – grad Zagreb.
U Pavičićevom romanu pobožna se i krotka djevojka Mare ('Crvenkapica') iz dalmatinske provincije s košarom punom darova upućuje teti ('baka') u Zagreb, te pritom susreće opasnoga 'vuka' (u liku taksista Vinka Vuksana). Vuksan - pritisnut dugovima i prijetnjama kamatara, a sa ženom u osmom mjesecu trudnoće - čuvši od Mare da joj je teta bogata i stara, a živi sama, stupa u grabežnu zločinačku akciju. Sve na koncu naravno svršava u krvi, ali uz mali odmak od odabranog predloška – Pavičić je svoju krvavu 'bajku' svjesno lišio lika 'lovca' jer mu je intencija bila prikazati dvije generacije žena, jednu stasalu u vrijeme socijalizma i drugu odgojenu u devedesetima. Kroz njihov odnos Pavičić zrcali i odnos hrvatske periferije i zagrebačke metropole pa religiozna, pasivna i poslušna Mare simbolizira zapostavljenu i gospodarski ruiniranu provinciju dok je odlučna i energična teta Olga svjetonazorno naprednija od svoje mlade malomišćanske nećakinje upravo onoliko koliko je i Zagreb ekonomski razvijeniji u odnosu na zapuštenu periferiju.

Tu naravno ponovo do izražaja dolazi konstanta Pavičićevog spisateljskog rada (kao produžetka njegovog novinarskog angažmana) – njegova izrazita društvena analitičnost i socijalna kritičnost. No, za razliku od romana 'Kuća njene majke' gdje smo imali i mnogokoji izravni, kritički intoniran žurnalističko-esejistički ekskurs, komentari zbilje u novome romanu nisu toliko eksplicitni. Međutim, sproveden kroz motiv emancipacije i samoostvarenja mlade žene putem ubojstva, društvenokritički je aspekt dobio na oštrini te je ustvari u ovom slučaju čak i prilično subverzivan.

Pavičić je i u ovome romanu, kao i u njegova četiri prethodnika, ponovo vrlo uvjerljiv u socijalnoj kontekstualizaciji i prikazu zbilje, ali je - također ponovo - prilično neuvjerljiv po pitanju psihološke motivacije likova i njihovih postupaka. To se posebno odnosi na preobrazbe koje proživljavaju Vinko i Mare a koje su provedene automatizmom, te pomalo čak i iznenađuju jer nemaju uporišta u prethodno opisanim događajima i ponašanjima to dvoje likova. Autor je propustio razjasniti prilično hladan odnos Olge i njezine sestre kao što se nije potrudio liku policijskog inspektora udahnuti život, pa je taj lik ostao potpuno plošan, na razini skice. Prigovor nažalost slijedi i zbog melodramatičnosti kojom je, uslijed nemotiviranog i suvišnog vraćanja lika Vinkove supruge u završnoj sekvenci, kraj romana osjetno a nepotrebno obilježen.

Najizrazitija kvaliteta svih prethodnih kao i ovog Pavičićevog romana je njihova vrlo pažljivo i detaljno izvedena konstrukcija; poštujući onu Tribusonovu: ''bez detaljnih planova i skica urušila bi se i najobičnija pseća kućica a kako se ne bi urušio roman!'' Pavičić vrlo pomno pazi na arhitektoniku i dramaturgiju priče - koja je i u ovom slučaju ispripovjedana s iskustvom filma, dinamičnom montažnom tehnikom brze izmjene kratkih poglavlja-sekvenci - ali je previše nemaran po pitanju stilistike.

Pavičić je vrlo vješt žanrovski zanatlija pa kada uzmemo njegov roman sa sigurnošću možemo očekivati tečno i vrlo dinamično fabuliranje kao i neizvjesnost i napetost radnje, uz neizbježan dodatak socijalne autentičnosti i društvene kritike. Međutim, nažalost, isto tako moramo računati i na manjkavosti koje Pavičić iz romana u roman uporno ponavlja : motivacijska nerazrađenost likova, neizglačanost teksta, mnoštvo stilističkih nezgrapnosti, jezičnih hrapavosti i nesretno odabranih formulacija. Ti bi problemi, s obzirom na njihovu učestalost i ponavljanje, u budućnosti mogli mnogokojeg čitatelja odvratiti od posezanja za Pavičićevim štivom. Pavičić međutim utjehu uvijek može pronaći u scenarističkom radu koji mu, s obzirom na dokazanu umješnost fabuliranja, puno bolje pristaje od spisateljskog. A usto je i financijski isplativiji...


Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na Knjigomat.com-u, siječanj 2007.