Iz predgovora urednika Davora Šišovića:
Četrdeset priča koje slijede, odgovori su pisca Željka Maurovića na pitanja koja postavlja svaki pisac: gdje smo, zašto smo tu, što nam ide na jetra, u čemu nalazimo sitna zadovoljstva, i što bi bilo kad bi bilo. Katkad je na pitanje zgodnije odgovoriti i protupitanjem. Jer, ne-znanje je idealno opravdanje za ne-činjenje, i toliko se u ljudskoj povijesti nataložilo posljedica ljudske inertnosti, da čisto zgodnim biva prebirati po alternativnim mogućnostima. Dok generali, kraljevi i direktori vladaju sa svojih prijestolja, mase njihovih podanika proživljavaju u
svojim ljušturama cijele male povijesti, nedokučive inertnim umovima tih ionako nedohvatnih autoriteta. Ove su priče, dakle, pripovijesti o podanicima, o nevidljivim stvorovima čija djelovanja ni u čemu neće utjecati na promjenu tijeka ljudske povijesti. Radnici, šljakeri, penzioneri, adolescenti, sponzoruše, šoferi, starci, pisci, voajeri, preljubnici, turisti, navijači, pijanci, ridikuli, birokrati, luđaci, mesari, konobari, nečije žene, kartodrapci, knjigoljupci, slučajni prolaznici, to su najčešći junaci ovih priča, a ako im se povremeno pridruži i poneki uzor iz povijesti, kulture, književnosti i stripa, pa makar i neki zaboravljeni kameni kip, tim bolje po priču.

Iz pogovora Damira Miloša:
U pričama koje piše Maurović u mnogočemu se prepoznaje taj napor zadržavanja priče (razvoja) na početku, u ideji priče kojoj se ne dopušta razvoj, ali ne zbog nemogućnosti ispisivanja drugačijeg njezina tijeka, već zbog svijesti autora da će time priča promašiti ono bitno. Jasno, u naporu takvog pisanja postoje mnoge zamke. Jedna od njih je svakako pristajanje na, naprimjer, egzistencijalistički pristup (i rješenja) u pisanju priče, no Maurović je obrazovan autor koji se na zanimljiv način otklanja od te mogućnosti. Naime, u pričama u kojima Maurović koristi motive vrlo bliske egzistencijalističkim temama, poput priče o kopaču rova, kada bismo, u maniri egzistencijalista, očekivali dovođenje priče do apsurda i za njih uobičajenog osjećaja tjeskobe, Maurović se otklanja od te mogućnosti, prvenstveno pokušavajući biti duhovit, ponekad čak na opasnoj granici vica. A biti sretan, ma koliko život (ili o čemu već govori priča) bio apsurdan, nije karakteristika egzistencijalista.

Željko Maurović rođen je 1948. godine u Pazinu, a diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predaje na talijanskoj gimnaziji (Ex Liceo) u Rijeci. Sudionik je više literarnih natječaja, a još za vrijeme studija pobijedio je, s pričom Jedan dan u životu Ivana B., na natječaju za kratku priču “Večernjeg lista”. Sudjelovao je i na međunarodnom natječaju za kratku prozu u Arnsbergu (SR Njemačka).
Dosad je objavio dvije zbirke kratkih priča: 'Modeli mimikrije' (Adamić, Rijeka, 2000.), za koju je dobio i donaciju Zagrebačke banke, te 'Istočno od Sunca zapadno od Mjeseca' (ICR, Rijeka, 2004.). Kratku prozu, eseje i prijevode objavljuje u domaćoj periodici. Kao sociolog, proučava procese globalizacije temeljem paradigme njemačkog sociologa Ulricha Becka te je o tome objavljivao eseje čitane na III. programu Hrvatskog radija, kao i prijevode Beckovih tekstova u časopisu “Novi Kamov”, a članke je objavljivao i u časopisu “Socijalna ekologija”.