KRITIKA : Thomas De Quincey - 'Ispovijesti jednog uživatelja opija' (Šareni dućan, 2004.)

“Ispovijesti jednog uživatelja opija”, kao što već sam naslov daje naslutiti, autobiografska je knjiga. U njoj engleski književnik i esejist Thomas De Quincey (r.1785. – u.1859.) opisuje svoja iskustva (kako negativna tako i pozitivna) stečena dugogodišnjim konzumiranjem opija.

Thomas De Quincey je, rano napustivši školu, za život zarađivao pisanjem priča, članaka, kritika i ogleda, te prevođenjem sa njemačkog, a s uživanjem opija započeo je 1804. godine, kao devetnaestogodišnjak. U to vrijeme opij se slobodno prodavao u ljekarnama kao sredstvo za ublažavanje boli (u obliku tinkture laudanuma) i njegovo uživanje bilo je rasprostranjeno među svim slojevima tadašnjeg engleskog društva. U svojoj knjizi De Quincey, kroz tri veće prozne cjeline opisuje svoj put od vremena kada je opij uzimao za ublažavanje reumatskih i bolova u trbuhu, pa sve do stvaranja krajnje ovisnosti. Pri tome je osobit naglasak stavio na utjecaj opijuma na njegovo stvaralačko nadahnuće.

Prvi dio knjige obrađuje njegova predopijumska iskustva – djetinjstvo i srednjoškolsko razdoblje, napuštanje školske stege i bijeg u Wales i London, sve do dolaska u Oxford gdje opij ulazi u njegov život. Te su stranice ispunjene naturalističkim opisima piščeva potucanja od jedne iznajmljene sobe do druge, kada je glad i bijeda bila konstanta njegovih dana, pa je nemali broj noći bio primoran provoditi bez krova nad glavom, a u jednom ga trenutku od smrti glađu spašava prostitutka Anna, u koju se platonski zaljubljuje, ali je poslije uzalud traži i nikad je ponovo ne pronalazi.
Drugi dio knjige nazvan “Užici opija” donosi opise početnih iskustava kada je opij za De Quinceya predstavljao pravo otkriće i izvor užitka ali i nadahnuća za rad, a najdojmljiviji su retci na kojima pisac pravi usporedbu opija i alkohola, po njemu - nauštrb potonjega, jer, kako tvrdi “užitak što ga pruža vino uvijek raste i teži prema vrhuncu, nakon kojega opada; užitak od opija, kad jednom nastane, postojan je po osam ili devet sati” slijedom čega je alkohol “plamen” a opij ”stalan i jednoličan žar”. Međutim, glavno razlučenje De Quincey pronalazi u tome “što vino poremećuje duhovne sposobnosti, dok opij naprotiv (ako se uzme na pravi način) uvodi među njih najvrsniji red, zakonitost i sklad. Vino poljuljuje i pomračuje rasuđivanje; opij naprotiv donosi vedrinu i ravnotežu svim sposobnostima”. De Quincey je smatrao da alkohol kod čovjeka priziva surovi dio konzumentove naravi dok uživatelj opija osjeća kako opij uzvisuje njegovu vedrinu, “najbožanskiji dio njegove prirode i karaktera”. Pri tome ističe vrlo pozitivne učinke opija na stvaralačko nadahnuće, jer on potiče uživatelja na sanjarenja i zanos, pa unutar konzumentova uma “na njedrima tame, podiže gradove i hramove” i istovremeno “iz bezvlašća sanja zove na sunčanu svjetlost lica davno pokopanih ljepota i blažena obiteljska obličja, očišćena od sramota groba”. Opij je prema De Quinceyu bio sredstvo za skidanje velova “između naše sadašnje svjesnosti i tajnih zapisa u pameti” što je uz riječi kako opij “ima ključeve raja i jedini daje darove čovjeku” doslovce De Quinceyeva apologija opijumu kao otponcu kreativnog nadahnuća (na izvorima kojega su se osim njega napajali još i Coleridge, E.A.Poe, Baudellaire, Artaud ...).

Iz svega je razvidno kako je De Quincey u tom periodu života još uvijek očaran opijumskim djelovanjima i nesvjestan negativnih aspekata tog narkotika. Međutim, treći je dio knjige, kako uostalom i sam naziv poglavlja “Patnje od opija” nagovještava, puno manje apologetski i te su stranice ispunjene autorovom analizom vlastite ovisnosti i opisima grozomornih simptoma kojima je ovisnost popraćena. To je razdoblje kada je opij za De Quinceya prestao zasnivati svoje carstvo na čarima užitka nego je izazivao duboko ukorijenjenu tjeskobu i sumornu sjetu. Opij je pisca spuštao u “provalije i ponore bez sunca, u dubine ispod dubina”, osjećaji prostora i vremena mu bijahu snažno poljuljani, a sam se pretvorio u marionetu kojom su upravljali likovi u njegovoj glavi. Sve je to uzrokovalo opće klonuće duha i tijela, a samim time i ukinuće kreativnosti, te ga je dovelo na samu granicu života i smrti.
Na sreću, uz veliku pomoć svoje žene Margarete, De Quincey se donekle uspio othrvati i izbjeći smrt, ali, iako je konzumaciju sveo na puno manju mjeru, opija se nikad do kraja nije oslobodio niti odrekao. Tako se njegova knjiga “Ispovijesti jednog uživatelja opija” na koncu ipak ne može iščitavati kao osuda, već se radi o De Quinceyevom literarnom upozorenju onima koji još nisu u vlasti opija. Jer, kako sam autor veli, ako ih knjiga nagna “da strahuju i dršću, dosta je postignuto“.

Thomas De Quincey je iznimni stilski virtuoz, njegove vrtložne, vijugave, barokne rečenice nerijetko dosežu i dužinu cijele stranice i taj rječiti pisac i erudita svojim nas bujicama riječi ponekad doslovno ostavlja bez daha, što se posebice osjeća u opisima njegovih snomorica i halucinacija, odnosno proznim “ilustracijama noćnih prizora nadzemaljskog sjaja”, kako ih sam naziva. Pretežiti introspektivni izričaj kojim raščlanjuje vlastiti “arhipelag duše”, De Quincey često prekida esejističkim dionicama upuštajući se u analizu tadašnjeg društva, pri čemu se izrazito negativno očituje o tadašnjem obrazovnom sustavu i ismijava više društvene slojeve (duhovit primjer analize ponašanja biskupa i njihovih obitelji), ali i vrlo pohvalno komentira intelektualni rad i stvaralaštvo Davida Ricarda.
Iako je knjiga autobiografskog karaktera, potpisani uživatelj opija ipak nije glavni junak pripovijesti, već je opij pravo središte oko kojeg se vrti pozornost, a De Quinceyu je u potpunosti uspjelo pokazati u kojoj je mjeri čudesna moć opija, kao izvor užitka ali - i boli.

Knjiga je opremljena brojnim ilustracijama i napomenama koje čitatelju znatno olakšavaju snalaženje u tekstu nastalom prije gotovo dva stoljeća (ovo izdanje koprivničkog nakladnika Šareni dućan je prijevod proširene verzije knjige koju je De Quincey objavio 1856. godine, 35 godina nakon originala).

(Napisao : Božidar Alajbegović, kolovoza 2004.)