KRITIKA : Azar Nafisi - 'Lolita u Teheranu' (Naklada Ljevak, 2005.)


Tokom nesmiljene diktature ajatolaha Homeinija u islamskoj republici Iran svi su se postupci, čak i oni najintimniji, tumačili političkim terminima. Ne nositi bradu, rukovati se s osobom suprotnog spola, pljeskati ili zviždati na javnom skupu smatralo se zapadnjačkim i dekadentnim, dijelom imperijalističke zavjere da se uništi iranska kultura. Prostitucija se kažnjavala kamenovanjem, a ženu koja na ulici zagriza jabuku ili liže sladoled proglašavalo se prostitutkom jer izaziva muškarce; dobna granica pri stupanju u brak snižena je na devet godina; muškarci su imali pravo na četiri zakonske žene, uz mogućnost najma 'privremenih žena' (na dva sata do devedesetdevet godina); veo i crni čador postali su obaveznim ženskim odjevnim predmetima, a ženu kojoj pramen kose proviri ispod zara odvodilo se u zatvor, na bičevanje. Čak je i silovanje zatvorenica bio legitimni postupak jer se vjerovalo da kad žena umre nevina, automatski odlazi u raj.
U kontekstu kulture koja je negirala svaku vrijednost književnih djela, smatrajući ih važnima jedino ako pomažu ideologiji, profesorica književnosti Azar Nafisi nakon gubitka posla na Sveučilištu osnovala je književnu radionicu za žene s kojima je čitala i proučavala zabranjene klasike zapadne književnosti. U njezinoj dnevnoj sobi profesorica Nafisi i njezinih sedam učenica ponovo otkrivaju da su žive, da mogu slobodno disati i uz pomoć literature stvaraju svoje male prostore slobode. Njihova čitanja i razgovori o književnosti pretvaraju se u male oaze predaha, bijeg i otpor represivnoj stvarnosti i bajkovitu vezu sa svijetom 'nježnosti, sjaja i ljepote' .

Azar Nafisi svoju knjigu strukturira četverodijelno, sa Nabokovom, F.S.Fitzgeraldom, Jane Austen i Henry Jamesom kao nosivim elementima svakog od četiri poglavlja, svoju i životne priče učenica prelamajući i ispreplićući s onima iz romana navedenih autora koje zajedno proučavaju . 'Veliki Gatsby' profesorici služi da nas uvede u prve dane revolucije i upozna s postupnim razvojem i sve izraženijom represivnošću Homeinijeve diktature, djelima Henryja Jamesa referira se na rat Irana s Irakom, Hatamijevo uvođenje reformi sagledavamo usporedno s predavanjima o Jane Austen, dok joj Nabokovljeva 'Lolita' i 'Poziv na smaknuće' služe kako bi zaokružila sliku naravi totalitarnog režima sa svim njegovim nasrtajima i trajnim nedostatkom civiliziranosti.
Profesorica Nafisi u svojim predavanjima naglašava kako je u temelju svih velikih književnih djela afirmacija života i prkošenje prolaznosti, a kao nit vodilju višekratno ističe tvrdnju Nabokova kako je 'svaki veliki roman ustvari bajka, a u svakoj je bajci prisutna mogućnost nadilaženja postojećih granica, pa nam tako romani na neki način nude slobodu koju nam stvarnost odriče'. Njezina predavanja podsječaju nas da je svako veliko umjetničko djelo - slavlje, čin nepristajanja na izdaje, užase i vjerolomstva života, a savršenstvo i ljepota forme ustaju protiv ružnoće i bijede sadržaja.

U svim negativnim likovima iz romana koje s učenicama obrađuje profesorica pronalazi nedostatak suosjećanja ili čak uopće osjećaja za druge ljude, a ne vidjeti probleme drugih ljudi (a samim time i zanijekati njihovo postojanje) u srži je svake diktature. Homeinijeva je autokratska diktatura ogledni primjer rečenog - ajatolah je došao u ime prošlosti i cijelu je zemlju želio prilagoditi slici te zamišljene prošlosti, odnosno svoga sna, za čije ostvarenje je svaka količina nasilja opravdana ili oprostiva. On ljudima oduzima pravo na najintimnije trenutke i osobne težnje, negira njihove osobne identitete i integritete i ljude oblikuje protivno njihovoj volji. A time u osnovi niječe njihovo samo postojanje.

Knjiga je napisana u SAD-u gdje je 1997.g. profesorica otišla živjeti s obitelji. Međutim, i unatoč vremenske i prostorne distance ona piše bez emocionalnog odmaka te je mnogokoja stranica začinjena osjetnom gorčinom i bijesom. Najzanimljiviji dijelovi ipak su oni lišeni emocija u kojima do izražaja dolazi književnokritički pristup, gdje autorica detaljno i nadahnuto raščlanjuje brojna poznata književna djela, ukazuje na njihove značajke te pronalazi mnogostruke veze sa sadašnjošću kod djela napisanih i nekoliko stoljeća ranije, navodeći čitatelja da za njima (ponovo) posegne. No, iako na jednom mjestu izriče bojazan kako je njezin pristup suviše akademski jer je 'napisala previše znanstvenih tekstova i članaka da bi svoja iskustva i ideje bila kadra prenijeti u pripovjednom tonu, bez stanovite pompoznosti' Azar Nafisi uspijeva svome štivu udahnuti doze napetosti i neizvjesnosti što čini da njezino autobiografsko štivo na momente čitamo poput kakve krimi napetice.

Paradoksalno, iako se radi o autobiografskom štivu, autoričina intima ostaje skrivena a detalje vezane uz svoje bližnje gotovo u potpunosti zaobilazi. Tako se oca i majke primjerice, dotiče tek u zahvalama na kraju knjige a vlastitu djecu gotovo ne i spominje. Nažalost, svojim učenicama kojima je vrlo privržena, profesorica ne uspijeva u dovoljnoj mjeri udahnuti osobnosti pa one ostaju međusobno neraspoznatljive, bez većeg izgleda da prema njima stvorimo empatijski odnos. Manjkavosti ima i u kronologiji povijesnih događanja čiji je slijed često nedovoljno pregledan i ne do kraja jasan, a uloga pojedinih političkih ličnosti nije u dovoljnoj mjeri pojašnjena neupućenom čitatelju. No i unatoč tim manama 'Lolita u Teheranu' dojmljiv je vapaj protiv netolerancije, ugnjetavanja, vjerskog fundamentalizma, isključivosti te gušenja ljudskih prava i slobode žena u djelu koje na upečatljiv način spaja životopis, književnu analizu i povijesno-sociološku studiju.
Azar Nafisi uspiješno postiže da ne zaboravimo kako je književnost ta koja ima moć da uzvisi naše osjećaje, spašava nas od moralne krutosti i potiče osjetljivost za kompleksnosti života i ljudi u njemu.

(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2005.)