KRITIKA : Paul Auster - Otkrivanje samoće (izd. Geopoetika, Beograd, 2000.)

Otkrivanje samoće Auster je napisao daleke 1982. godine i ta je knjiga njegov kratkotrajni otklon od fictiona ka autobiografskoj prozi. Preciznije, rečena knjiga je ustvari svojevrsna Austerova filozofska fragmentarna memorabilija, sastavljena od dva dijela, a inspirirana smrću autorova oca.

Prvi dio naslovljen "Portret nevidljivog čovjeka" sačinjavaju Austerove reminiscencije na oca, vječno duhom odsutna samotnjaka, velikog introvertita i pravog "lone wolfa". U tom dijelu knjige Auster na papir iznosi svoja sjećanja na oca i dojmove koje ta sjećanja pobuđuju, i te stranice predstavljaju svojevrsnu inventuru njihovog međusobnog odnosa tokom Paulovog odrastanja, ali i inventuru emocija koje tim prisjećanjem iskrsavaju.
Njihov odnos prvenstveno je bio obilježen Austerovom nemogućnošću komunikacije sa ocem, uzrokovanom očevim odsućem želje i potrebe za komunikacijom, i to ne samo sa sinom nego uopće sa okolinom. Austerov otac bio je čovjek toliko učahuren u svoj unutrašnji svijet da Paul u jednom trenutku zaključuje da "kao i sve ostalo u njegovom životu i mene je vidio isključivo kroz koprenu vlastite samoće". Tako saznajemo da se radilo o pojedincu duhom u potpunosti odvojenom od okoline u kojoj obitava, i ustvari, iako stalno okružen ljudima, Austerov otac je svoj život proživio u neprestanoj samoći i kontemplativnosti, a bilježenjem svojih sjećanja Auster nastoji sačuvati očev život od rasplinuća i izvući tog čovjeka iz koprene guste magle samotnosti kojom se za života ogrnuo.

Auster u obliku kratkih fragmenata baca svoja sjećanja na papir i ona su u takvom obliku ovdje i objavljenja, a to umnogome liči na pisanje pisma, direktno iz srca, bez naknadnih uljepšavanja i većih korekcija. Međutim, uz reminiscencije bilješke su prepune i razmišljanja o samom procesu pisanja kao i o fenomenu sjećanja, postupku kojime se slike iz prošlosti izvlače iz podsvijesti.

U drugom dijelu naslovljenom "Knjiga sjećanja" Auster piše o sebi, i to nimalo slučajno - u trećem licu, ali također i o svom odnosu sa vlastitom obitelji, a naročito sa sinom Danijelom, te se kod čitatelja neizostavno javljaju određene usporedbe i paralele sa odnosom, u prvom dijelu knjige opisanom, pisca i njegova oca. Također se vrlo često Auster ovdje dotiče i tema sudbine i slučajnosti kojima je život svake jedinke ispunjen, a te su slučajnosti nerijetko u velikoj mjeri veoma začudne i iznenađujuće. Kako bi to potvrdio, on pripovijeda o svom boravku u Parizu i iznenađujućoj spoznaji da je igrom nevjerojatne slučajnosti boravio baš u istoj sobi (!) u kojoj je bio i njegov otac tokom svoga obitavanja u tom prelijepom gradu.

Opisujući odrastanje svoga sina Danijela, Auster se prisjeća i svojih doživljaja iz djetinjstva i mnogobrojnih sličnosti u postupcima sebe i sina u sličnim situacijama, a piše i o relativnosti memorije, te iznosi svoja promišljanja o svijetu i o životu u njemu te o ulozi književnosti pri oblikovanju slike o svijetu koju u sebi nosimo. Uza sve to najzanimljivijim dijelom knjige ipak se ispostavljaju autorova promišljanja o magiji sjećanja i nestvarnosti cjelokupnog čovjekovog života kao takvog, jer sjećanje, po Austeru, nije ništa drugo doli imaginacija već proživljenih iskustava i njihovo izvlačenje iz mentalne arhive, a svakodnevnim nesvjesnim činom pohranjivanja svojih iskustava u to memorabilno skladište i cijeli naš život postupno prelazi u fazu imaginarnog, nestvarnog.

Na stranicama ovoga dijela knjige do izražaja dolazi i Austerovo književnokritičarsko umijeće jer tu pronalazimo fascinantne fragmente u kojima se on, ponukan čitanjem Pinokia svome sinu, upušta u analizu tog Collodievog djela i iznenađuje iznimno lucidnim objašnjenjima nepobitne genijalnosti tog naizgled minornog djelca. Istodobno Auster argumentirano obrazlaže i neprijeporne slabosti Disneyeve crtanofilmske verzije Pinokia, a na stranicama na kojima se dotiče Šeherezade i Tisuću i jedne oći, Auster promišlja samu bit književnosti i spisateljskog stvaranja.

Čitajući ovaj dio knjige mi polako uviđamo zašto Auster o sebi piše u trećem licu, kao da govori o nekome drugome, te postupno shvaćamo zašto je potrebno napraviti odmak od sebe da bi se sebe moglo dokučiti, te zajedno s autorom zaključujemo kako je i svako sjećanje ustvari gledanje nekog izmaštanog, imaginarnog svijeta u kojemu sami sebe promatramo kao nekog drugog, kao nekog glumca koji se bakče našom ulogom, a njegova je gluma najčešće nažalost samo loše šmiranje i preglumljavanje – pri čemu nema šaptača da nam pomogne, redatelj je pijan pa nema tko da nas usmjeri, svaki je događaj premijera, i niti reprize u kojoj bismo greške ispravili također, nažalost, nema. Ali ipak se tješimo da to nije ništa strašno - samo loš glumac u za sebe prevelikoj i preteškoj ulozi ...
(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2004.)